Zadnji čovjek u Europskoj uniji

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Ja sam posljednji koji je ovdje niknuo, rodio se, ostario i ovdje ću i umrijeti. Neću od svoje kuće.

Stari Stevan Baljak je odlučio, bez obzira što mu ruke krvare, što susjeda nema, što kroz prozore vidi isključivo policijske terence, zalutale putnike i migrante. Ne miče se od Velikog Obljaja, zabačenog i oronulog seoceta na ivici Europske unije.

- Ovo na rukama? To mi je od tableta za krv. Diže se koža. Guli se. Dvaput sam imao moždani. Sad sam operirao i štitnu žlijezdu. Pa upala pluća. Ne znam što mi nije bilo. Ali ne predajem se. Zapravo bih najviše volio da djeca jednog dana dođu kući i da me nađu tu na kauču. Gotovog.

Stevanu je dosta, sedamdeset osam godina je naprtio na leđa. Dosta mu je. I ove pustoši, i života, i muke. Dosta. Ima sina i snahu, žive s njim. Imao je još jednog sina, starijeg. Umro je.

- A ovo je bilo lijepo selce, znate? Mi smo uvijek bili nekako više vezani s ljudima u Bosni nego s ovima ovdje. Mi, naše kuće. Bliže smo jedni drugima. A vi djeca ne pamtite kako je tu bilo... Kosilo se ručno, vozilo, sušilo, kopalo... Mi smo njima zajmili, oni nama... On meni, ja njemu... Tako je išlo. Ali više ne prelazim granicu. Dok sam bio živ, prelazio sam i koštalo me. Konje su mi ukrali. Kupio sam ih dvije i druge, a ukrali ih dvije godine kasnije. Znam i tko ih je ukrao...

Stevan voli životinje. Priča o njima kao o ljudima. Govori sporo, odmjereno.

- Bio sam onda ostao slab s parama. Pozajmio sam i kupio druge konje. I osjetim da mi jedna kobila nije kako treba. Nije. Otiđem kod braće Turaka... Naučio sam ih tako zvati. Nisam ih nikad zvao Bošnjacima. Braća Turci. Odem i kupim kobilu tamo. A tu je bio neki policajac, veli mi, nemoj je prevoditi subotom, hajde radije u utorak, kad ja budem tamo. A znao sam ga, vječito je bio kod mene. Bilo tada pive, rakije, bilo svega... I jednu večer bila je trampa. Meni stiže kobila. Kad za sat vremena, eto ovih iz Gline. Policija. A ja malo supit. Što je, pitam. Kupio sam kobilu i što sad? A ona bila potkovana, poznao joj se trag po putu. I oni mene u postaju. Na ispitivanje. Priznam da sam je kupio, smatrajući da će me kazniti. Jer to je prekršaj, normalno. Ali nek mi kobila ostane. Da mi se pari s konjem. Da budu kao dva dinara...Ujutro sam morao kući, mali mi je bio bolestan, ovaj što je umro. Morali su me odvesti da pomuzem krave. Kad evo troja kola. Idu u pretres, da vide imam li što od naoružanja. Pet, šest njih došlo. Zvali i svjedoke. Prevrnuli sve. Nakupili su se samo paučine i prašine...

Uzeli su kobilu. Trebao sam je pustiti. Kako sam bio zbunjen i blesav, još sam je uzeo i odveo u onaj kamiončić. A kobila bila za slikati... Onda su me ispitivali za druge životinje od drugih ljudi. Pa nisam ja dežurni da pratim tko što goni... Na kraju, meni nijedna lipa. Ni za sudske troškove, ni za putne, ništa. Ništa od mene nisu tražili. Samo je kobila otišla.

Nije ubijena. Na srcu mi leži da nije ubijena. Prava je, dobra je bila. A jedan mali, znam ga, kad je kasnije išao s telićima, vidio je ždrijebe. Isto ona. Isto. Malo je naći takvih sivih...

Stevan završava pripovijetku o oduzetom konju. Gleda u krvave ruke.

A prije... To ste me pitali... Autobusi su stalno vozili ovuda. Bila je jedna baba Sava tu živjela, do nje su vozili. A onda se u autobusu pušilo... Kad bi oni stali, mi djeca bi išli čistiti autobus. Da nađemo čikova. Da možemo i mi pušiti. Gospoda zapali i baci cigaru... Čak bismo nalazili čikove s farbom za usta. Od gospođa...

Kasnije su ti autobusi vozili za Bosansku Bojnu, sve do zadruge. Pa za Kladušu... Tada sam imao sedamnaest, znači prije pedeset godina... Ni to nije bilo dosta, ubacili su i do Vrnograča, koji je odavde nekih deset kilometara. Kretali iz Petrinje, vozili po selima i momentalno se vraćali. Prestali su voziti devedeset prve...

A danas? Danas vidim samo policiju kako prolazi. Nekad dođu ljudi, navede ih onaj, kako se zove... Da, đipies. Dođu, izgube se i pitaju. A ja im kažem, pokažem gdje trebaju... Osim migranata, nema više nikoga. Nikoga. Tako je kako je. A kobila nije bila ubijena...

Veliki Obljaj, 14. studenog, 2022.