Zagorki su ukrali kišobran, a Bacaču diska pobojali testise

Mi imamo ugovor s Gradom Zagrebom o održavanju gradskih spomenika kojih ima više od 600 na širem gradskom području. Ugovor o održavanju podrazumijeva da skrbimo o svim vrstama popravaka i oštećenja bilo da su nastala zbog atmosferilija, devastacije ili nezgode. Imamo i hitnu službu koja u roku od 24 sata mora popraviti oštećenje koje bi moglo dalje oštetiti spomenik, objašnjava direktor Ljevaonice umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Željko Mačešić.

Zagorka stalno na meti vandala

Tako su, primjerice, vandali početkom 2012. godine oštetili spomenik Marije Jurić Zagorke visok više od dva metra i težak između 400 i 500 kilograma. Otrgnuli su joj kišobran iz ruke koji je sastavni dio skulpture, a činilo se da su htjeli srušiti spomenik i u cijelosti ga uništiti. Riječ je o radu kipara Stjepana Gračana, a Zagorka je u Tkalči postavljena 1990. godine.

- Mislim da građani žive sa spomenicima Zagreba, pa su tako nakon devastacije ostavili uz nju nekoliko kišobrana kako bi nadomjestili onaj izgubljeni. Ako primijete da nekog spomenika nema, ne zovu nas, ali zato zovu Grad Zagreb i interesiraju se o zbivanjima sa spomenikom, gdje je i kad će se vratiti - nastavlja Mačešić.

Radnici ljevaonice uspjeli su sanirati štetu, izraditi novi kišobran i vratiti ga Zagorki u Tkalčićevu. A onda krajem te iste godine huligani su Zagorku zalili bojom.

- To je većina posla u Zagrebu. Uklanjanje boja i flomastera kojima vandali uništavaju spomenike i kipove. Koristimo teške kemikalije kako bismo to uklonili. Ponekad uspijemo na mjestu, ali nekad ima situacija kad spomenik moramo demontirati, dovesti ovdje i tu ga restaurirati - objasnio je Mačešić koji je Zagorku nakon dvotjedne renovacije vratio na staro mjesto.

Bacaču diska pobojaju testise

Kaže kako vandali najviše i najčešće oštećuju 'Bacača diska' autora Vanje Radauša kraj Maksimirskog stadiona jer mu svake godine za Uskrs pobojaju testise. Uklanjanje boje je težak, mukotrpan i skup posao.

- Tako je i 'Kožarićevo Sunce' u Bogovićevoj zapravo nastalo nakon uništavanja originala. Naime, prva verzija Sunca bila je od fiberglasa u zlatnoj boji, a postavljena je 1971. godine ispred HNK kod Frankopanske ulice. To je bio performans, ali i protest jer ju je Kožarić postavio bez dopuštenja gradskih vlasti koje su je odmah uklonile i uništile - objašnjava upraviteljica Gliptoteke HAZU Vesna Mažuran Subotić.

U pozlaćenoj bronci Sunce se konačno prizemljilo 1994. godine i zauvijek ostalo u Bogovićevoj. Tek kasnije rodila se ideja Davora Preissa o Sunčevom sustavu po cijelom gradu, a polazišna i središnja točka cijelog sustava je prizemljeno Sunce. Zagrepčani ga vole, no vole ga i dobrano pošarati markerima i kemijskim olovkama. No restauracija spomenika koji je nisu doživjeli od postavljanja još je veći izazov.

- Najveći posao u mojoj karijeri bila je restauracija spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici autora Antuna Augustinčića. Taj spomenik nitko nije restaurirao od postavljanja 1971. godine. Sastoji se od bronce i kamena. Mnoga mjesta bila su oštećena zbog utjecaja vremenskih prilika pa su i kameni i brončani dijelovi zahtijevali temeljitu obnovu, a na tom poslu radili smo ukupno sedam mjeseci - nastavio je Mačešić.

Original izgubljen, pa su radili repliku

Jednako izazovan bio je i nedavni projekt riječkog simbola, dvoglavog orla.

- U ljevaonici smo na njemu radili godinu dana. Skulptura ima 270 kilograma, visoka je 255 centimetara, a raspon krila je 300 centimetara. Djelo je kipara Hrvoja Urumovića, no original nemamo nego smo radili repliku izvornoga orla iz 1906. godine. Umjetnici Akademije likovnih umjetnosti  pripremaju model prema fotografijama i dokumentaciji, a mi zatim radimo odljev. Tako se radi sa svim spomenicima za koje nemamo sačuvane kalupe. Materijal za orla je aluminijska legura silumin, a najveći izazov bio je vratiti ga na toranj da on sretno sleti, a svi drugi budu sigurni - objasnio je Željko Mačešić.  

Skulpturu su s Gradskog tornja na riječkom Korzu vlasti uklonile 1949. godine i tada se izgubila, no i ranije bilo je problema zbog postavljanja. Iz Udruge žena Rijeke postavile su ga ondje kao dar gradu 1906. godine, no 13 godina poslije D'Annunzijevi arditi otpilili su mu jednu glavu jer su smatrali da je dvoglavi orao austrijski simbol, a jednoglavi rimski. Prema starim fotografijama umjetnici ALU vratili su mu stari sjaj. Bez njih i održavanja spomenici bi nestali. Kako bi točno to izgledalo objasnio je direktor ljevaonice.

- Zbog kiše, vjetra, sunca i drugih vremenskih prilika na spomenicima se stvara jedan poseban sloj, neprirodna patina koja se zove divlja patina. Ta patina doslovno jede broncu i uništava je. S druge strane na kamenim postamentima se pojavljuju pukotine u koje ulazi voda i razara spomenik iznutra. Bez održavanja, svi bi spomenici tijekom vremena potpuno propali - objasnio je Mačešić, ističući da Ljevaonica umjetnina Akademije likovnih umjetnosti bez prekida posluje od 1907. godine.

Spomenik Fuliru

Vremenski uvjeti za ove vrijedne i marljive ljude ne predstavljaju prepreku. Bez problema ulaze u prostor gdje su velike peći za topljenje bronce i drugih metala koje postižu temperature do 1500 Celzijevih stupnjeva. Životna želja gospodina Mačešića je da Zagreb dobije spomenik Fuliru, neponovljivom Relji Bašiću i ekipi iz filma 'Tko pjeva zlo ne misli'.

Akademski kipar Goran Cirkveni već je izradio skicu za Fulira i riječ je tek o inicijalnom prijedlogu za Grad Zagreb u kojem i na Gornjem Gradu i u Maksimiru ima dovoljno mjesta za takav jedan pothvat, a jedino što treba za njegovo ostvarenje je dobra volja.