Zimi se topi, a ljeti ga ima više: Tajne ledenica u utrobi Biokova

Nije lako bilo živjeti u davna vremena prošlog stoljeća na tvrdom zabiokovskom kamenu gdje zemlja šturo dariva u malim docima i pristavama, reći će stariji stanovnici Zabiokovlja kad žele naglasiti težinu života u ovom kraju.

I za sve su znali kriviti i prstom upirati u planinu Biokovo koja se propela nebu pod oblake odijelivši škrti zabiokovski kraj od primorskog, životom i radom bogatijeg njezina južnog dijela. I dok su primorci Biokovo promatrali iz podnožja s morskog žala, Zabiokovci su s njim živjeli, ljeta u planini sa stadima na ispaši provodili, u svojim pastirskim stanovima sve do jeseni boravili. Za kasnih jesenjih dana polako se okupljali, pastir s pastirom biokovskim vrletima vile iz legendi tražio ni ne sluteći da će ono što je njima bilo svakodnevna pokora danas biti posebna atrakcija. Odjekivali su prošlog stoljeća, sve do sedamdesetih godina, njezinim proplancima pastirska pjesma i oštri udarci sjekira koji su dopirali iz biokovskih jama, tzv. ledenica.

Malo tko i danas zna za zagvoške ledare koji su iz biokovskih ledenica iznosili led te komade teške i do tridesetak kilograma na magarcima spuštali u svoje zaseoke. Koliko je Biokovo, danas park prirode, fascinantna planina, kako za izletnike, tako i za njezine stanovnike, dovoljno je čuti iz usta mnogih koji su je opjevali. Još davne 1879. godine iz pera fra Ivana Despota postoji prvi pisani trag o zagvoškim ledenicama:

“Tu je blizu glasovita ledenica, odakle se mraz vadi za makarsku-imotsku gospodu. Da ništa ne vidiš neg nju imao si rad šta na Biokovo”.

Pomalo nestvarno i danas zvuči da Biokovo u svojoj utrobi krije tone leda. U planini je, saznajemo od iskusnih zabiokovskih planinara i speleologa, na desetke ledenica, od kojih je najveća i najljepša "Mucića ledenica". Smještena odmah ponad Svetog Jure u blizini lokaliteta zvanog Očesci, na visini od 1340 metara, dva i pol sata hoda od zabiokovskog zaseoka Milići, zaklonjena od sunca u debeloj hladovini opasana stoljetnom bukovom šumom, jedina je u kojoj leda ima tijekom cijele godine.

- Uvjerili smo se u to i prije nekoliko dana, kad smo se spuštali u grotlo. To je izvana jama, impozantna za vidjeti.

Na nekih tridesetak metara dubine nailazi se na prvi led. Prva ‘dvorana’ puna je leda, a takvih ‘dvorana’ je, koliko mi znamo, nekoliko - priča nam Frane Mucić Ismail, speleolog, mladi Zagvožđanin, koji utrobu Biokova pozna kao svoj dlan.

On je i jedan od desetak "vlaja" koji se s Vedranom Mlikotom prošle godine uputio i osvojio Himalaju u ekspediciji "Vlaji na Himalaji". Ističe kako je Biokovo sa svojim tajnama posebna planina.

- Trebaš je najprije voljeti, onda nastojati upoznati, a ona će ti stostruko uzvratiti ljepotom dopuštajući ti da barem na trenutak zaviriš u njezine tajne skute, kaže.

Spustio se Frane, zajedno s imenjakom, nešto starijim Mucićem, osnivačem Udruge Mucića ledenice, i prošli tjedan do nekih pedesetak metara. Dio ih je tu zastao, a Frane je odlučio sjekirom, kao što su to radili njegovi preci, “probijati” utrobu ledenice.

- Zaustavio sam se na stotinjak metara, došao sam do treće ‘dvorane’. Ma to je nešto neopisivo, to je nešto što čovjek treba doživjeti - oduševljeno će Frane. Gledajući fotografije snimljene u ledenici koje više sliče “labuđem jezeru” i legendama o biokovskim vilama, propitkujemo zagvoške ledare koje su to dvorane o kojima oni s toliko zanosa govore. - Kad uđete u jamu, na određenoj dubini pojavi se led, kao valjkasti prostor odvojen od ruba jame na čijem se dnu može stajati. E to vam je ‘dvorana’. Kako biste došli do druge ‘dvorane’, morate ‘probiti’ led i otvor u ledu. Drugog prolaza nema, ako želiš naprijed. I tako iz ‘dvorane’ u ‘dvoranu’, ispod leda se provlačite te divite prirodi koju ljudska noga još nije dotaknula i otkrila - priča nam Frane.

Pedesetih godina prošlog stoljeća Zabiokovci su se spuštali u ledenice, sjekli led sjekirama, iznosili ga, umotavali u bukovo lišće i na magarcima nosili u Zagvozd. Koristili su ga u ljetnim mjesecima za piće, čuvanje hrane, odnosili ga u Makarsku i Imotski te prodavali gostioničarima i mesarima ili mijenjali za hranu.

- Upravo zato smo, kako bismo sačuvali priču o zagvoškim ledarama, zaštitili Mucića ledenicu. Naši stari su nam pričali da su poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine, tijekom najveće suše u potrazi za ledom došli do šeste ‘dvorane’. Zanimljivo je da ovaj led ne nastaje zimi nego ljeti, a da se zimi otapa. Vidite kako je igra prirode jedinstvena. Jama je toplija od površine zemlje, ovaj led nastaje isključivo kondenzacijom zraka u proljeće i ljeto. Što se više ide u dubinu, led je kvalitetniji. Čak smo pronašli i nekoliko drvenih skala koje su služile za spuštanje u ledenicu. Stare su stotine godina i u njima nema čavala, samo bukovo drvo. Zamislite samo koliko su truda naši pradjedovi morali uložiti kako bi se uopće spustili u ledenicu. Nisu imali krampova, dereza, alka, sigurnosnih kaciga, konopa kakve danas mi imamo... - priča predsjednik Udruge. Od njega saznajemo kako su u ledu pronašli i dijelove oruđa, alata koji im je služio za kidanje komada leda. Mladi speleolog Frane ističe kako se trideset puta spustio u Mucića ledenicu.

- Svako novo spuštanje je novo iskustvo. Svaki put je taj led drugačiji, nestvaran. Proziran je kao staklo, a voda je posebna, taj okus se ne da opisati. Ma kao da nema nikakav okus, a opet dok je piješ je posebna. Ne, ne mogu to opisati, samo znam da bi je, kad jednom probaš tu vodu, pio cijeli život - priča nam Frane, od kojeg saznajemo da je prošli tjedan temperatura u jami bila četiri stupnja.

I na toj temperaturi led se ne topi. Ima ga u izobilju. Gromade su visoke i do 12 metara.

- Naši su ga stari iznosili i u podrumima čuvali cijelo ljeto. Služio im je umjesto hladnjaka jer ovaj led na sobnoj temperaturi, čak i na suncu, na dan gubi svega jedan posto svoje mase. Poseban je, nesvakidašnji - govori Frane.

Oni ovo blago ponovno oživljavaju, danas čuvaju od zaborava te zajedno s ljudima od struke nastoje zaviriti u biokovske jame i sve pažljivo zapisati jer ovdje, poručuju, ne namjeravaju stati. Život s planinom te legendama o vilama i vukodlacima, jamama i ledenicama nastoje ukomponirati u bajku o stvarnom životu Zabiokovaca koji ni danas ne mogu živjeti bez svoje planine.