News

Komentari 3

Živjeti na Trešnjevci: Okupljali su se u 'Istri', navijali za Cibonu, organizirali biciklijade...

Živjeti na Trešnjevci: Okupljali su se u 'Istri', navijali za Cibonu, organizirali biciklijade...

U fundusu Muzeja susjedstva Trešnjevka do sad su pohranjene značke, fotografije Trešnjevke prije Ciboninog tornja, stari dokumenti o obrtima, kaput iz nekadašnje kultne tvornice 'Vesna'...

Trešnjevka, najveći zagrebački kvart, nastao je kao kvart za radnike. Tu su bile tvornice: 'Vesna' za tekstil, Rožankowski i drug d.d. koja je bila i tiskara i tvornica ljepenki i kartona,  Bothe i Ehrmann za namještaj, „Jugoslavensko Siemens d.d.“  koji je kasnije preimenovan u 'Rade Končar', tvornica dugmadi, rožnih i metalnih proizvoda Butonia d.d.,  „V. Bizjak i drug, tvornica keksa i dvopeka“, 'Kamensko', 'Nikola Tesla'...

Gradnja tvornica koja je počela 1870. - ih privukla je brojne ljude koji su na Trešnjevci gradili kuće. Radnička klasa uskoro je naselila svaki slobodni kutak četvrti. Ovdje su se zasnivale obitelji, doseljavali su se ljudi čak i iz SAD - a, izgrađene su škole, igrališta, narodni domovi, stvorena je zajednica. 

- Kapitalistički proizvodni odnosi nisu ostavili mnogo prostora za brigu o razvoju kvarta; Trešnjevčani su u rješavanju socijalnih potreba bili upućeni jedni na druge. Razvio se snažan osjećaj zajednice prisutan i danas - stoji u uvodu Muzeja susjedstva. 

Ovaj virtualni muzej nastao je kao projekt kustoskog kolektiva BLOK koji radi na tome da kultura bude dostupna svima i da se kultura 'običnih ljudi' ne zaboravi. 

Iz Amerike na Trešnjevku

- Meni su najdraži dokumenti gospodina Đure Nemanića. Pričaju jednu životnu priču o doseljeništvu, obrazovanju odnosno šegrtovanju i otvaranja obrta. Nisam upoznala osobu koja ih je donijela jer sam bila na porodiljnom, a moja zadaća bila je napisati kratki opis za fundus. Na temelju dokumentacije koja seže od 1920 - ih do 1960 - ih sam morala rekonstruirati životnu priču tog kovinobrusača Đure Nemanića. Rođen je u Indiani, u Chicagu. Vratio se kao mladi dečko i školuje se u Zagrebu. Prije drugog svjetskog rata otvara svoju kovinobrusačku radnju u Ozaljskoj ulici na broju 127. Do svoje smrti, od srčanog udara, ima tu radnju. Ovdje je oženio krojačicu Gabrijelu. Priča se proširila. Gospođa je došla iz Zagorja na Trešnjevku. Ono što je zanimljivo kod njega je da je bio bajker. Obožavao je motore, imao je veliko društvo, pjevao je u zboru na Trešnjevci i s bajkerima je putovao po okolici. Uvijek se družilo kod njega u kući, a imamo i fotografiju s dočeka Nove godine. To smo sve iščitali iz dokumentacije koju smo dobili - govori Ana Kutleša, jedna od autorica projekta.

A neki od izložaka o Trešnjevci su u muzej došli iz Čakovca.

- To je priča koja mi nikada neće ispariti iz glave. Jedan mlađi čovjek je bio poslom u Čakovcu. Našao je sliku za koju se ispostavilo da je crtež umjetnika Matije Pokrivke, koji je crtao Trešnjevačke kućerke i bilježio tako promjene u izgradnji. Ispostavilo se da je ta slika zapravo poklon kojeg su 1973. godine radnici Name poklonili radničkom kolektivu NTČ-a i na njoj se vidi križanje Nove ceste, koja je tad bila Lenjingradska i Vukovarske, koja je tad bila Ulica proleterskih brigada. Vide se ti kućerci i izgradnja Zagrepčanke - govori nam Dunja Kučinac, koordinatorica i kustosica.

'Crvena' Trešnjevka

Na Trešnjevci se živjelo vrlo dinamično. Kuće su građene kako su se otvarale tvornice, neplanski i bez dozvola. To je kvart u koji su se doseljavali ljudi iz svih dijelova Hrvatske, pa brojne uličice nose imena po manjim mjestima ili obiteljima koje su tu živjele. 

- Često su ljudi sami gradili kuće, uz pomoć prijatelja. Nakon zadnjeg rata je krenulo prodavanje zemljišta jer su propadale i tvornice, a na mjestima kućeraka sad niču manje višekatnice - govori Dunja. 

Zbog radničke klase koja se doselila i izgradila kvart, te uporišta radničkih prosvjeda i pokreta otpora, Trešnjevci se često pridaje epitet 'crvena'. Tu su živjeli i radili neki od najistaknutijih jugoslavenskih komunista, a tu je bila smještena i jedna od najsnažnijih komunističkih ćelija u gradu, ona ZET-ovih radnika. Umnožavala su se i tiskala glasila KPJ, među njima i list za komunalna, socijalna i kulturna pitanja zapadne periferije Glas Trešnjevke. Najbrojnija SKOJ-evska organizacija bila je upravo ona trešnjevačka, a kvart je iznjedrio i troje narodnih heroja: Katu Dumbović, Radu Končara i Jožu Vlahovića. Zbog radničke klase, velike demonstracije nisu bile nepoznanica. 

Tako je 1919. izbio veliki štrajk tramvajskih radnika okončan nagodbom nakon četiri mjeseca borbe. Nakon nekoliko manjih prosvjeda, 1936. godine su oni zaposleni u gradskim službama okupili veliki broj građana i gradonačelnik Rudolf Erber dao je ostavku. Dvije godine kasnije, dogodio se veliki štrajk radnika „Siemensa“ u kojemu sudjeluje i istaknuti komunist Rade Končar. Komunisti su 1940. organizirali velike prvomajske demonstracije diljem grada, a na Trešnjevci dolazi do žestokog sukoba s policijom. Iste godine organiziran je prosvjed zbog loše kvalitete kruha u kojem je došlo do sukoba s policijom i ranjeno je nekoliko ljudi. Iduće godine, Trešnjevka je uz Trnje centar demonstracija protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Iste godine, u jesen, dolazi do intenziviranja policijskog terora s ciljem gušenja otpora ustaškim vlastima. Nakon ubojstva ustaškog doušnika Majerholda, na Trešnjevci je uhićeno 70-ak omladinaca. Ali to ih nije zaustavilo pa su 1942. zapalili skladište benzina njemačke vojske, u kojemu je uništeno 60.000 kilograma benzina. Na Trešnjevci se formiraju i tri Narodnooslobodilačka odbora (NOO). Iako su to pokušali spriječiti diverzijama, 1943., s mjesta u blizini Zapadnog kolodvora za Auschwitz otpremljena je grupa od oko 1200 zagrebačkih Židova. Iduće godine su trešnjevački partizani dobili i prvu funkcionalnu radio stanicu za komunikaciju - u kući sestara Benel. A 1945., jedna od triju skupina partizana koje su oslobađale Zagreb, dolazi preko dvaju savskih mostova te nastavlja Savskom ulicom u grad. 

Cibona, Lokomotiva, Industromontaža...

Stanovnici Trešnjevke osnivali su nogometne, košarkaške, veslačke i plivačke klubove, organizirali su biciklijade. 

 

Sastajali se u kafiću Istra, u Ozaljskoj, današnjoj Mrzloj pivi.

Među postavima muzeja je i ogromna kolekcija fotografija koje je uslikao kemičar i amaterski fotograf Bogdan Štefanić. 

- Fotografirao je svoju svakodnevicu. Od biciklističkih turnira u Kranjčevićevoj, okupljanja u Kučerinoj...to je jedna ogromna arhiva. Njegovi sinovi, Edi i Alen, su nam odmah ustupili jedan manji dio. Slučajno su prolazili po Adžijinoj dok smo mi tamo bili i tako smo se upoznali. Arhiva Bogdana Štefanića je ogromna, tu su fantastične slike, ali zbog korone, ta izložba nije mogla zaživjeti onako kako smo mi to htjeli - govori Dunja. 

Zabilježio je i radničke izlete na Cmrok, biciklijade, ispijanje kave, prve dane nastave, pričesti.

 

A uz veliki broj mladih obitelji, potrebne su bile i škole.

Prvo 20 - ak, pa onda 1.000 učenika

Trebalo je proći više desetljeća da se odgoj i obrazovanje novih generacija trešnjevačkog radništva počne doživljavati kao zadaća države, pa je tako prva izgrađena škola bila mješovita osnovna škola na Novoj cesti i to tek 1928. godine. Prve godine pohađalo ju je tek 20 - ak učenika, a iduće ih je upisano preko tisuću.

Idućih godina gradi se više škola, zabavnih i kulturnih domova, kazališta, ambulanti. Većina tih objekata, uključujući i škole, i danas ispunjavaju svoju prvotnu funkciju, kao što su to IX. gimnazija i brojne strukovne škole, nastale kao mjesta gdje će se obrazovati budući radnici trešnjevačkih tvornica. 

- Tiskale su se knjižice svake godine koje su pokazivale napredak Trešnjevke - objašnjava nam Ana. 

Tako u jednoj piše da u Centrima za društvenu brigu o djeci predškolskog uzrasta postoji 16 televizora, 14 klavira, 5 grafoskopa, 6 epidijaskopa, 30 magnetofona, 3 kinoprojektora, 29 radio - kasetofona, 12 gramofona i 11 radio - aparata. Iste godine, 179 učenika s Trešnjevke učilo je svirati klavir, 33 violinu, 22 violončelo, 48 gitaru, 83 harmoniku i 60 neki duhački instrument. 

U Muzeju se nalazi i prva uniforma dječjeg zbora Zagrebački mališani. 

Problemi koji su aktualni i danas

Imali su Trešnjevčani i svoje probleme. 1964. godine zadesila ih je velika poplava.

U muzeju se nalazi i izrezani članak iz Večernjeg lista datiran 22. travnja 1966. godine u kojemu izvjesni F.K. izvještava o pobuni građana jer im se godinama obećava asfaltiranje cesta, ali nikako da se dogodi.

Nakon i tijekom Domovinskog rata, trešnjevačka industrija propada. U velike probleme upale su tekstilna i nekad moćna građevinska industrija. Otpušteno je oko 10.000 radnika Končareve tvornice. A neki problemi prisutni su i danas: povećanje broja stanova i zgrada ne prati izgradnja adekvatne infrastrukture, nogostupa, parkinga, zelenih površina i vodovoda. 

I dalje skupljaju predmete

Muzej bi trebao dobiti i svoj stalni prostor i postav. Zgrada u Adžijinoj ulici u kojoj je bilo sjedište BAZA-e stradala je u potresu, pa su dobili novi prostor na Novoj cesti 66.

- Puno je življa lokacija. Gore je tržnica, tu je Trakošćanska ulica, imamo više dnevnog svjetla. Za sad razmatramo mogućnost da se za stalno preselimo ovdje. Iskreno, nas čudi da ta stara zgrada još stoji. Prostor smo sami uredili i još na tome radimo - govori Ana. 

Organiziraju i urbane ture po kvartu. To znači da će vas provesti putem prvih tvornica, ženskih klubova i povijesti, radnika.

- Jedna od njih je i tura tuberkuloze koja je poharala Trešnjevku i jako utjecala na to kako kvart izgleda - objašnjava.

Skupljanje fundusa nije krenulo glatko kako su se nadale, ali Trešnjevčani i danas gaje kulturu okupljanja, povezanosti i usmene predaje. 

- Trebalo je proći neko vrijeme da ljudi shvate što bi koji predmet trebao značiti. Svi imaju ideju muzeja kao posvećenog prostora gdje predmeti skupocjeni i visoku umjetničku vrijednost. Bilo im je neobično prihvatiti ideju da neki njihov osobni predmet može označavati dio povijesti i da je vrijedan čuvanja. Trebalo je vremena, ali puno nam je značila usmena predaja i činjenica da ljudi na Trešnjevci i dalje dosta komuniciraju, u smislu da se poznaju, postoje punktovi u kvartu gdje se ljudi druže. Tu je i inicijativa 'Mapiranje Trešnjevke' iz centra za kulturu Trešnjevka. S njima surađujemo i oni su nam omogućili da prodremo u zajednicu - govori  Ana. 

No prvi dan su bili prepušteni čekanju. 

- Prvo prikupljanje fundusa je bilo zanimljivo. Znali smo da je inicijativa nova i da će trebati ljudima da se ohrabre. Sjećam se tog prvog jutra, skuhali smo kavu, stavili kolače na stol i čekali ljude. Navirivali se kroz vrata i naravno da nisu pohrlili. No onda je krenulo. Čim smo ih počeli stavljati na društvene mreže, ljudi su se ohrabrili i počeli puno donositi. Pobudile su se uspomene i nostalgija. Puno ljudi se okupilo i na našoj face stranici. Trebalo je malo pokazati što to je i ljudi su krenuli - objašnjava Dunja.

Muzej još nije gotov, a u ovoj virtualnoj verziji mogu sudjelovati svi koji kod kuće imaju fotografije i predmete iz prošlosti Trešnjevke. Ono što je nekome samo tričarija ostala na bakinom tavanu, može postati ključan predmet u razumijevanju i čuvanju kulture i prošlosti najvećeg zagrebačkog kvarta. 

 

Najčitaniji članci