Zorka, žena koja više ne postoji

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Ide noć, ide smrt. Tako je rekla. Kao refren neke stare pjesme.

Puše. Upaljač izdajnički kreše, odbija dati plamen. Krmeljivi pas s rijetkom dlakom zavlači se pod noge. Žilave cjepanice leže razbacane po dvorištu, sjekira je danima zabijena u panju. Nešto lupa, negdje na krovu. Zorka Tarbuk stenje dok jednom rukom privlači plastičnu stolicu. Druga joj je groteskno otekla.

- Tamo dolje, dijete. Vidiš li, tamo sam pala. Povrijedila se. Tamo u šljivarima. Da. Dok sam se podigla, dok sam došla sebi, dok sam... A crvenci idu, vraćaju se... Kakav pregled, kakav doktor. Ne idem doktoru, nemam zdravstveno. Nemam ni državljanstvo. Šta ja znam zašto nemam... Tu sam već skoro 45 godina.

Mučim se. Ajde ovako, ajde onako. Dobila sam tu neku ispravu za boravak. Za godinu dana, mislim. I onda opet moram ići ponovo. Jovo nanovo. A sad sam u sedamdesetoj godini. Iz Bosne sam se udala ovdje, bila je 80. godina. I otad sam tu. Sin mi je umro prije sedamnaest mjeseci. Umro je...

Zorka plače. Nešto na krovu uporno lupa.

- Radio je na farmi. Dobivao plaću. Pokazivao ljudima rad. Kako se radi. Svi su ga zavoljeli. I odjednom... Desi se to što se desilo. Došao je s posla. Da je bar jaukao, da je ikome rekao da ga boli... Išao je na sistematski pregled, sve je bilo normalno. I težina i visina, i srce i tlak... Sve su mu pregledali. I odjednom... Ne znam. Ne znam što bih vam rekla.

A ova ruka... Kakav doktor? Gdje bih išla? Kuda? S kime? Kako? Kad mogu preboljeti sina, i to malo ruke će proći. Neće otpasti. Kako bude. Ja sam sada sama, dijete. Da imam državljanstva, imala bih i zdravstveno. Stranac je uvijek stranac. Pokušaj ovako, pokušaj onako... Jebemti život.

Kričavo ružičasti rukav ispod crnine čudesno odudara od Zorkine otekle ruke, od njene pohabane kuće i od onog proćelavog pseta pod nogama.

- Ujutro se ustanem, naložim vatru, skuham kave, čaja, bilo čega. Šta ima. Pustim ovce i onda idem za njima. Ili oko vrta. Bilo je lijepo živjeti ovdje. Bilo je više naroda, radilo se, svaki dan si nešto mogao izraditi. Djece je bilo. Muž, svekar, svekrva, svi smo ovdje živjeli. Bilo je traktora, imalo se stoke, krmci su se držali. I konji... Konji. Bilo je dobro. Dok je bilo djece, radili smo, kopali. A kad pođe, pođe... Kad već bog bira, što nije mene uzeo? Nego njega mladoga, sa samo 40 godina...

Sad su svi umrli, osim mene i kćeri. Imam nju i tu dječicu. Ona se isto muči. Gore nego ja. Dvoje djece. Idu u školu. Moji unuci. Nisu im još struju prikopčali. Što ja znam... Ovi iz Petrinje, dobri su ljudi. Pomognu. Obiđu me. Ali nije to. Nemaš ti svoga... Moj Janko dođe, ispili drva. On ode, ali ja i dalje sama po cijeli dan. Vidi ono, ono ne mogu ni muški cijepati, kruška nekakva, ne može se slomiti, treba je s motorkom. A kad udarim sjekirom, odbija mi se po dlanovima, po ovoj ruci...

Najgora mi je noć. Ide noć, ide smrt. Samoća. Bojim se. Nije da se toliko bojim, ali ima ih ovdje svuda... Neće oni meni ništa odnijeti, ali strava me lovi. Spavam, nekako. Našljokam se tih tableta, pa... Kad imam. Kad nemam...

Vjetar divlja po imanju. Pas je odustao, leži među onim cjepanicama. Žena čupka zdravom rukom po ružičastom rukavu.

- A kad je bio potres, ne znam... Još je sin bio tu kad je treslo. To je bio užas božji. Da nije kuća ovako drvena, možda bi sve otišlo kvragu. Tuga. Ne znam kako ću sve zakrpati. Krpim, pa kako bude. Kad je bio onaj prvi veliki, u pola šest, još smo svi bili u krevetu. Onaj u jedanaest, podne, ja sam bila na bunaru. Kad odjednom, mene zabacilo. Bože sačuvaj. Došla kući, da počnem spremati ručak, a ono unutra sve polomljeno, proliveno. Zida pola osuto. Cigla pod stolom. Ubij bože, ne daj bože nikome. Ne ponovilo se. Nekidan je isto bilo. Kao da si na vodi.

Živim od ovoga što napravim s rukama, toliko mogu. Što mi fali? Što mi ne fali? Ne mogu na bunar, mutna je voda. I da je dobra, ne mogu je ovom rukom izvući. Peć dobru nemam. Struje nemam. Trošim tuđu struju već dvije godine. Od čovjeka koji živi u Puli, pa kad dođe, dogovaramo kako platiti. Ne znam kako ću. Da je bar moje, ne bih žalila. Prodala bih janje, dva, i platila. Imam ovce, eno ih gore na brdu. Vidiš ih? Moram ih skupiti. Nije da je lako, ali moram. Naučila sam. Rođena sam na selu, uvijek smo imali stoku, uvijek sam radila...

Pitaš kako se osjećam kad ne postojim na papiru? Ne mogu me otjerati nikuda. Ono što imam, imam. Imam sebe. Tu sam 45 godina. A tko će me istjerati? Ne mogu.

Zorka ulazi u kuću. Daske škripe. Zdravom rukom pokazuje na uokvireni kolaž slika. Pokazuje na sina. Kopa po torbi, traži dokumente. Pokazuje iskaznicu, na njoj piše da ima privremeni boravak. Ona, koja tu živi desetljećima. Netko je na vratima korektorom napisao Zorka Tarbuk. Njeno ime. Nacrtao je i malo srce. Dokaz da žena ipak postoji.

Terenac gazi makadamski put. Bivši zaposlenik UNHCR-a viče sa zadnjeg sjedišta.

- Kad se udala, nije regulirala status u Hrvatskoj. Čak ne u Hrvatskoj, nego u Jugoslaviji. Poslije izbjeglištva, mi smo joj prvi put regulirali status, bila je u zakonitom boravku više od pet godina. Ali umro joj je muž i izgubila je osnovu osiguranja, nije tražila ni produživala privremeni boravak i izgubila je kontinuitet. Poslije su joj istekli bosanski dokumenti i zapravo je opet postala stranac koji nema reguliran boravak u državi. I sad smo joj ponovno regulirali privremeni boravak po osnovi humanitarnih razloga. To joj je sad prvi takav i treba u njemu provesti pet godina da bi joj mogao biti osiguran stalni boravak u Hrvatskoj i da bi mogla ostvarivati socijalna i sva druga prava kao hrvatski državljani. Što se tiče papira, njeno stanje je kao da je došla u Hrvatsku jučer, odnosno prije 6 mjeseci, bez obzira što je živjela tu preko 40 godina. Kad se produžuje boravak, ako zakasniš jedan dan, vraća te se na početak. Dug od zdravstvenog osiguranja svejedno ostaje. Dok je bila u zakonitom boravku, bila je u obvezi da plaća zdravstveno. Taj dug je ostao. I danas postoji, bez obzira što je osnova boravka u zemlji prestala, njoj i dalje zaračunavaju. Dug danas iznosi 25 tisuća kuna.

Veliki Gradac, 9. studenog, 2022.