Zvončari tjeraju zimu i skupljaju novac za bolnicu: 'S didom pomažemo ljudima u nevolji'

Kao i prošle tri, grobnički dondolaši i ove godine izdali su novi humanitarni kalendar za 2022. godinu, čija prikupljena sredstva su namijenjena za kupovinu aparata u riječkoj Dječjoj bolnici Kantrida.

Prijašnjih godina prikupljeni novac doniran je potrebitoj obitelji s područja Čavala i Jelenja, za opremanje grobničkih vrtića Grobnički tići i Čavlić te za dječaka dječaka Maura Baraka, koji se već nekoliko godina liječi od rijetke i teške bolesti - kongenitalne pseudoartroze tibije i fibule, zbog koje mu se ne okoštava potkoljenica.

- Tema ovoga kalendara je familija, pa tako morete videt braću, oca i sina, nonića i unuki... A sih veže isto - ljubav prema dondolanju. Ta ljubav koja se prenosi na mlađe generacije je garancija da se užanca neće zatrt - kaže predsjednik Udruge Grobnički dondolaši Alen Haramija.

Prodaju igračke u humanitarne svrhe

Naime, dondolaši su inače poznati po humanosti, među njihovim je članovima znatan broj dobrovoljnih darivatelja krvi, a svake godine na riječkom Korzu njihovi mlađi članovi - Mići dondolaši - prodaju plišane igračke u humanitarne svrhe, dok veliki sudjeluju u humanitarnom kuhanju palente kompirice zajedno s Udrugom Palentar.

A da ispod teške opreme i strašnih maski hodaju plemeniti ljudi potvrdio nam je dugogodišnji dondolaš Zoran Manjgotić (66), koji je u udruzi od osnutka prije 20 godina. Članovi grobničkih dondolaša danas su i njegovi unuci Erik (7) i Ivor Paravić (2), koji s didom tradicijski svake godine "obahajaju" grobničko polje od samog rođenja.

- Vavik je pul nas bilo zvonjave ili ti dondolanja, ali nekad davno tek u grupicama od 3 do 5 članova, svak iz svoje kuće. Drago mi je reć da smo se omasovili '99. godine i danas se ponosimo s oko 80 odraslih i 50-ak malih dondolaša. Bilo bi nas i više, ali zvonit moreš samo ako si sam ili ti je neko od familije Grobničanin. Zato čak ni moj zet ne more bit dondolaš, al zato unuci mogu. Imamo samo jednog člana koji se oženio za ženi tu s Čavli i godinama nas molio da postane član. U konačnici smo pristali, ali je članstvo zaradio pod uvjetom da nam dvi godine bude na raspolaganju za sve ća nam treba, pa je tako, brižan, radil sve, razvozil dicu va školu, nosil, kuhal... - smije se stari dondolaš namještajući krabuju (masku s rogovima) unuku na glavicu.

'Moraš biti dobar i slušati odrasle'

A što sve podrazumijeva biti dondolaš, otkrio nam je njegov veseli 7-godišnji unuk Erik.

- Kao prvo, moraš biti dobar i slušati odrasle. Onda moraš imat svu opremu, a to van je koža, košuja, marama, postole, crne hlače, kopice (ručno pletene vunene čarape), krabuja, žunta (ščap na komu je drvena glava životinje) i, naravno, zvonac. Onda zapališ čep od pluta pa s timen zacrniš lice. E tad tek moreš poć obahajat. I da - ne moreš nosit nikakve satove, nakit, mobitele, to se kažnjava - detaljno objašnjava ozbiljni mališan, koji svake godine s djedom i mlađim bratom propješači do 20 km zvoncima tjerajući zimu i divlje životinje s područja Grobniščine, koje obuhvaća obje općine toga kraja, Čavle i Jelenje.

Kao i mlađi brat, kojemu, dok nam priča, zavrće rukave do lakata jer se - "to tako mora nosit", dječaci su za rođenje dobili tradicijsko dondolaško zvonce.

Djed Zoran dodaje kako svu opremu mještani izrađuju sami, dok zvona izrađuje susjed Frenki Fućak, koji je i pokrenuo inicijativu izdavanja humanitarnih kalendara 2018. godine.

Ponosan je, što je s unucima sudjelovao u izdavanju kalendara

- Kožu smo nekad nabavljali s Cresa, no sad je više ni pa je kupujemo većinom va Bosni. Sami sve šijemo i to traje kroz cijelu godinu, a najviše posla je oko krabuje. Naime, životinjske glave treba dobro iskuhati kako bi se s njih sastrugao svaki trag mesa, da ne bude nikakvog mirisa, i to traje satima. Onda fino to očistimo i namontiramo na kacigu. Cijela oprema teži oko 15 kg te je najgore kad u obahajanjima padne kiša i sve se dodatno natopi, no i tad zvonimo, nema milosti - šali se djed Zoran, koji je u svojoj "karijeri" zvončara prošao sve pozicije od dondolaša, barjaktara do kapa te obišao mnoge zemlje od Austrije, Poljske, Bugarske, Danske, Njemačke, Slovenije do Makedonije.

Ponosan je, naglašava, što je s unucima sudjelovao u izdavanju kalendara, jer “ljudi si vavik trebaju pomagat, nikad ne znaš što te u životu more snać”. Sve fotografije za ovogodišnji kalendar nastale su uz Rječinu, upravo iz razloga kako bi se još jednom podigla svijest o devastaciji njenog toka, grobničkog blaga i žile kucavice cijeloga Kvarnera.