Nikola Tanhofer bio je filmski pionir ispred svojeg vremena

Nikola Tanhofer zauzima posebno mjesto u povijesti hrvatske i jugoslavenske kinematografije kao jedan od njezinih najznačajnijih snimatelja i redatelja. Njegov rad obilježava spoj tehničke izvrsnosti, estetske dosljednosti i sklonosti inovacijama, zbog čega se s pravom ubraja među najvažnije direktore fotografije svojega vremena. Povodom 100. obljetnice njegova rođenja, ovogodišnji Pula Film Festival odao mu je počast posebnom izložbom posvećenom njegovu životu i stvaralaštvu, podsjetivši publiku na njegov izniman doprinos hrvatskoj kinematografiji, a otvorena je do 29. srpnja u foajeu kina Valli. U sklopu festivalskog programa ponovno je prikazan i njegov kultni film "H-8...". Filmska kritičarka Diana Nenadić kustosica je programa obilježavanja 100. obljetnice rođenja Nikole Tanhofera, a veliku izložbu i retrospektivu Tanhoferovih filmova koncipirala je u suradnji s Pulskim filmskim festivalom, Hrvatskim filmskim savezom i Muzejom Prigorja. U razgovoru za Cafe komentirala je što danas, sa stogodišnjim odmakom od njegova rođenja, Nikolu Tanhofera čini jednim od ključnih autora hrvatske kinematografije.

100. GODIŠNJICA ROĐENJA Snimio je H-8 i Sreća dolazi u 9: Tanhofer je bio samouki genij, tehnoman na razini Hollywooda

- Ne bih pričala samo o autorstvu. Riječ je o totalnom filmašu koji se dokazao kao scenarist i kao redatelj, a onda i snimatelj. Uz to je u taj posao krenuo u vrijeme kad nismo imali profesionalnu kinematografiju na ovim prostorima. Pomogao je da se neki projekti, za koje treba puno više sredstava, tehnički realiziraju. Primjer je, recimo, upotreba krana, igrao se formatima, a bio je otvoren istraživanju u svakome pogledu - ispričala nam je. Nenadić smatra kako se u filmskim krugovima ljudi dijele na one koji se bave Tanhoferovim snimateljskim i one koji se bave njegovim redateljskim radom.

- Točka gdje se oni sastaju je film 'H-8'. Tanhofer je u tom filmu svojom vizijom utjecao na to kako će njegov snimatelj postupati u kojoj situaciji i kakav će na kraju biti film. Ne treba ga smatrati samo snimateljem i samo redateljem. Vrijednost nekih njegovih filmova koji su zanemareni je upravo u anonimnosti, a to je danak njegovoj želji da stalno inovira. O njegovim su se filmovima već pisali magisteriji, važan je u svakome pogledu - ispričala nam je. U monografiji koju je radila o Nikoli Tanhoferu pokušala ga je prikazati kao mnogo više od autora jednoga kultnoga filma. Komentirala je i što ju je tijekom istraživanja njegova života i rada najviše iznenadilo.

- Bio je dobar pisac. Imao je puno talenata, ali tekstovi koje je pisao o iskustvima, koji su memoarske naravi, vrhunski su i jako instruktivni. Drugo, nisam znala da je eksperimentirao s kompjuterima već 70-ih godina te je radio s Tomislavom Mikulićem, autorom kompjuterskih grafika. Tanhofer je napravio i puno svojih grafika, a to smo htjeli uključiti u izložbu posvećenu njemu, no morali smo odustati od ideje zbog prostornih ograničenja - nastavila je. Kaže kako je Tanhofer na brojnim poljima bio inovativan, a u prilog tome govori i to što je sam izrađivao objektive koje nije imao gdje nabaviti.

- Volio je brzinu, automobile, za potrebe filma je sam pilotirao školskim letjelicama... Svašta sam o njemu saznala. Imao je veliku radoznalost u sebi, umjetničke i tehničke prirode, a upravo ona mu je pomogla u filmovima. I ne samo njemu nego i mnogima koji su radili s njime - kazala je. Osvrnula se i na to kako današnji mladi filmski autori gledaju na Tanhoferov opus.

- Prije nekoliko godina se radila anketa među filmašima i kritičarima o najboljem hrvatskom filmu svih vremena i tad je netko prvi put detronizirao 'Tko pjeva zlo ne misli'. To je bio film 'H-8'. To puno govori o odnosu mlade generacije prema Nikoli Tanhoferu. U tom su se filmu poklopili dobri momenti, od ideje, scenarija pa do ekipe koja je radila na filmu. Upravo je u tom filmu radio s maketama. Vožnje automobila i prikaz sudara su rađeni na stolu, a između ostalog je to dokumentirala i izložba o njemu. Bio je puno više od redatelja u tom filmu, baš kao što je u drugim filmovima koje je radio bio puno više od snimatelja - istaknula je te dodala kako je Tanhofer bio "filmski desetobojac" zbog svoje svestranosti, zbog koje su mu kolege zavidjele jer je od svega mogao napraviti nešto sasvim drukčije i u svakom smislu širiti granice. Kaže i kako je po njoj "H-8" njegov najbolji film, ali vrh te liste drži i "Dvostruki obruč".

- To je iznimno zanimljiv film u koji je uloženo veliko zanatsko umijeće. Njegova supruga, koja je inače bila montažerka, jako je voljela taj film. 'Klempo' je, recimo, film za djecu, koji je bio naš prvi igrani film u boji i svakako ga treba istaknuti - zaključila je.
Tanhofer je inače dao nemjerljiv doprinos i obrazovanju budućih generacija filmskih autora. Godine 1969. utemeljio je studij snimanja na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu, gdje je predavao sve do umirovljenja 1995. te je ostavio dubok trag kao pedagog. Njegov doprinos prepoznat je i nagradom "Vladimir Nazor" za životno djelo 1985. godine.

- Akademija, dakako, nikog ne može naučiti bogzna koliko niti može od nekoga napraviti umjetnika. Takvu moć nema nijedna škola. Ipak, Akademija im daje osnovu. Današnji su snimatelji u tom pogledu u mnogo boljoj situaciji nego što smo mi bili jer smo do svakog saznanja dolazili uz iskustvo pogreške. Nakon četiri godine studija oni izlaze s prilično solidnim znanjem. A ako su dovoljno talentirani i ambiciozni, mogu mnogo napraviti. To se kod nekih već i vidi - komentirao je Tanhofer 1986. u intervjuu za Yugopapir. Upravo Tanhofer bio je profesor na Akademiji dramske umjetnosti Goranu Trbuljaku, koji je istu završio 1980. Trbuljak je u više navrata javno isticao da je Nikola Tanhofer bio osoba koja ga je pozvala da ostane na Akademiji kao profesor, čime je zapravo postao njegov nasljednik u obrazovanju novih generacija snimatelja. U razgovoru za Cafe osvrnuo se na njegov lik i djelo. Komentirao je što je po njemu najvažnije Tanhoferovo nasljeđe, odnosno jesu li to redateljski opus, snimateljski rad ili pedagoški doprinos.

- Sva tri područja su važna, zavrjeđuju pomnu analizu i svatko tko im pristupa, vjerojatno će imati neke preferencije i argumente. Meni je Tanhofer važan kao osoba koja me je bodrila u svim pokušajima još u studentskim danima, zatim u profesionalnim radovima na filmu i na kraju u povjerenju koji mi je iskazao time što me je zaposlio kao nastavnika na istoj katedri gdje je i on predavao - ispričao nam je. Smatra kako je film 'H-8...' suvremen i gotovo sedam desetljeća nakon premijere zbog atmosfere i napetosti od prvoga do zadnjega kadra filma.

- Za njega su tad govorili da je donio u domaći film dašak Hollywooda, od odnosa prema tehnici, gdje za njega nije bilo prepreka, do uvjerenja da je film namijenjen širokoj publici - kaže nam Trbuljak. Kaže kako je istina da šira javnost danas ne zna Tanhoferove filmove, a jednim dijelom je tome razlog i što se ti filmovi nemaju gdje vidjeti.

- Možda da se pokazuju češće na televiziji, situacija bi se promijenila. On je stvarao filmove za publiku pa sam siguran da bi ga publika ponovno zavoljela - iskren je Trbuljak. Komentirao je i koji bi njegov film preporučio i zbog čega.

- Preporučio bih 'H-8', vjerojatno zato što se sjećam svoga prvoga gledanja tog filma i uzbuđenja, napetosti koje mi je pružio - istaknuo je. Komentirao je i što misli da bi Nikolu Tanhofera danas najviše zanimalo, umjetna inteligencija, virtualna produkcija ili digitalna kamera.

- Mislim da bi sve ovo nabrojeno bilo njemu zanimljivo i siguran sam da bi u svim tim područjima ovdje kod nas bio pionir - zaključio je Trbuljak u razgovoru.

Tanhoferov autorski rukopis obilježen je nenametljivim, ali jasno artikuliranim osobnim pogledom na svijet. Njegov humanizam nije bio deklarativan ni patetičan nego suptilan i odmjeren, prožet tihom empatijom prema likovima i situacijama koje prikazuje. Upravo ta vanjska nepretencioznost, spojena s visokom razinom umjetničke discipline, omogućila je njegovim filmovima da komuniciraju i s najširom publikom, bez gubitka autorske autentičnosti. Iako će njegovo ime zauvijek ostati povezano s jednim od klasika hrvatske kinematografije, Tanhoferov opus daleko je širi i raznovrsniji. Filmovi "Nije bilo uzalud", "Sreća dolazi u 9", "Svanuće" i "Bablje ljeto" svjedoče o autoru koji je neprestano istraživao nove pripovjedne i vizualne mogućnosti filma, spajajući tehničku inovativnost s preciznom režijom i snažnim osjećajem za filmski ritam. Jednako je vrijedan i njegov doprinos kao direktora fotografije na filmovima "Zastava", "Plavi 9", "Sinji galeb", "Ciguli Miguli" i "Opsada", kojima je postavio nove standarde hrvatske filmske fotografije.