Ostao dida sam u svojoj kuci u dalmatinskom selu. Djeca se raselila se po svijetu. Dida imao jednostavan zivot pod stare dane. Ujutro bi popio rakijicu za dobar dan. Povremeno sjedio sa svojim vrsnjacima, pa bi se prisjećali zivota sela, i ruznog i lijepog. Prosetao po selu gledati blago koje su drugi seljani jos drzali. Iznimno vitalan za svoju dob, a pusio skoro cijeli svoj zivot. Djeca odluce dovesti ga sebi u daleki svijet, da ne bude sam, da se ne pati dida sa drvima zimi. Dica mu iz ljubavi i brige zabranila pusenje i jutarnju rakijicu. Pricao dida njima o selu. Ali dica zaboravila tko je tko u selu. Postale didine price njima naporne. Usutio se dida. Primirio se. I samo je ponavljao da ga sahrane u selu. I jesu. Poslali su ga avionom, dosli rodjaci iz svih krajeva svijeta ispratiti ga. Na karminama pili rakijicu u njegovo ime, pricali u selu. Divili se ljepoti malog dalmatinskog sela. Vinovim lozama, kamenim kucama, uskim stazicama između kuća, staroj rodnoj kući u kojoj kao da je vrijeme stalo. Obećalinda će svake godine dolaziti. Godine prosle, nitko nije dosao. Kuću okruzile biljke, propada. Nisu se na ostavinskoj mogli dogovoriti kome da pripadne kuća, pa se kuća podijelila na sest strana. I nitko neće u nju da ulaže. Kazu, zasto bi, kad imaju svaki od njih po deset kvadrata. Kad prođem kraj te kuće, pozelim da taj dida otvori škure ujutro, da svratim na čašicu razgovora. Da sa terace gledamo vinovu lozu.