U Skandinaviji su hrvatski građevinari na dobrom glasu, dok u Hrvatskoj vlada korupcija

Naš gost je Leon Ladišić, mladi hrvatski arhitekt koji je svoje zvanje stekao u Švedskoj, a koji danas radi u poznatom arhitektonskom uredu u Danskoj.

Živite u Lundu u Švedskoj, a radite u Kopenhagenu u Danskoj? Kako to izgleda? Koliko je u toj priči važno pitanje infrastrukturne uređenosti?

Ladišić: Prilično je važno. Diplomirao sam u Švedskoj gdje još uvijek živim, a radim u Kopenhagenu. To je otprilike sat i pol putovanja vlakom ili busom. Toliko vremena dnevno trošiti na putovanje stvarno zahtijeva određenu razinu infrastrukturne uređenosti. I pritom ne govorim samo o kvaliteti prijevoza, nego i o prometalima koja dolaze na vrijeme. U Hrvatskoj je tako nešto teško zamisliti.

Prijevoz je u ove dvije zemlje riješen na način koji graniči sa znanstvenom fantastikom. Regionalni vlakovi u vrijeme rush houra dolaze u razmacima od 10-15 minuta. Autobusi se na peronima pojavljuju točno u vrijeme kada je i zapisano. Koristim mobilnu aplikaciju kojom u bilo kojem trenutku mogu provjeriti kad autobus stiže i gdje se u tom trenutku nalazi na svojoj ruti. Takva organizacija omogućuje ugodna duža putovanja na dnevnoj bazi.

Ja i dalje mogu putovati jednako dugo autom, međutim vlak je jedna nezamisliva razina komfora.

Zašto ste se odlučili za odlazak u Skandinaviju? Što je nedostajalo u Hrvatskoj?

Ladišić: Dvije stvari. Prije svega, skandinavski dizajn. I to ne kao estetika, nego kao mentalitet. Riječ je o humanizmu koji čovjeka stavlja u središte koji daleko nadilazi bilo kakve estetske postavke. Uz to, u Skandinaviji sam dobio priliku raditi na velikim projektima kakvih u Hrvatskoj naprosto nema. Skandinavski uredi rade velike projekte diljem svijeta i to sam prepoznao kao priliku za učenje i napredovanje u karijeri.

Koliko je za projektanta važno da ima iskustvo gradilišta? Kako to izgleda u Danskoj?

Ladišić: Prilično važno. U Skandinaviji su odvojeni dijelovi struke koja se bavi idejnim projektima, dakle crtanjem za natječaje i one koja se bavi razvojem detaljnih projekata. Ja sam arhitektonski dizajner što znači da uglavnom radim na ranijim fazama razvoja projekta. Drugi dio ureda bavi se razvojem tih istih projekata.

Tu imamo jednu neobičnu situaciju gdje mi dobijemo natječaj i zatim ga predajemo potpuno drugim timovima koji ga razrađuju. To ima svoje prednosti u vidu specijalizacije, međutim ima i nedostatke. Kao glavni bio istaknuo to da jedan arhitekt rijetko kada ima priliku od početka do kraja projekta provesti svoju kreativnu viziju.

Prema informacijama koje dolaze do vas – na kakvom su glasu hrvatski radnici na sjeveru Europe?

Ladišić: Hrvatski radnici su na jako dobrom glasu. Mislim da su naši radnici velika kvaliteta hrvatske građevinske industrije. Zato me i ne čudi da su u Skandinaviji na dobrom glasu jer i u Hrvatskoj rade dobar posao.

Ono što hrvatsku građevinsku industriju čini slabijom od one u sjevernoj Europi jesu viši ešaloni jer često nailazimo na korupciju i nepotizam. To je nešto što nećete pronaći u Skandinaviji. Ili hoćete, ali u znantno manjem obujmu. Individualni radnici u Hrvatskoj su vrlo kvalitetni.

Kako se skandinavska arhitektonska i urbanistička praksa razlikuje od one u Hrvatskoj?

Ladišić: Prije svega po humanizmu. U skandinavskim praksama se čovjek uvijek smješta u sredinu. Prilikom projektiranja se uvijek gleda dobrobit čovjeka. I to čovjeka ne samo kao krajnjeg korisnika, nego i kao sudionika svih procesa u svim fazama projektiranja. Ovdje govorimo o radnicima, susjedima te u konačnici korisnicima.

Puno je manje izražen taj individualni ego projektanta, a puno više kolektivna korist. U svakoj mogućoj odluci se pokušava pronaći najbolje rješenje za širu zajednicu i za sve ljude koji će se koristiti nekim objektom infrastrukture ili određenom zgradom. Ta duboka težnja kolektivnom dobru je nešto što razdvaja skandinavski nordijski dizajn od većine drugih praksi u svijetu.

Što možemo naučiti od Skandinavaca po pitanju izgradnje?

Ladišić: Skandinavska su gradilišta jako dobro organizirana. Svjedočimo velikoj upotrebi modularne gradnje što znači da se zgrade slažu od gotovih elemenata. To značajno ubrzava gradnju i čini je mnogo čišćom. Svi oko gradilišta profitiraju od takve gradnje, uključujući samog investitora. Na kraju krajeva, i projektantima je ljepše kad se njihovi projekti brže realiziraju.

Upravo takva razina organizacije značajno poboljšava kvalitetu svim sudionicima gradnje. Ovdje moram spomenuti i upotrebu održivih materijala poput drveta koji je idealan materijal za modularnu gradnju uz to što je ekološki održiv odnosno što smanjuje emisiju ugljičnog dioksida.

Zbog više razine organizacije ne samo da je izgradnja brža, nego se izbjegavaju takozvani skriveni troškovi koji se pojavljuju u projektu zbog produljenja izgradnje.

A gdje je prilika za napredak po pitanju razvoja dijelova izvan centra većih gradova? Mnogi su samo „spavaonice“. Zašto je to tako? Koja je alternativa?

Ladišić: Način na koji se u Hrvatskoj gradi danas je vrlo sličan onome kako su Skandinavci gradili pedesetih godina prošlog stoljeća. Ono što su nordijske zemlje svladale u međuvremenu je svijest o gradu kao miješanom sustavu različitih funkcija. Mi ne možemo u gradu imati jedno mjesto koje je samo spavaonica ili ured.

Svaki dio grada mora imati svoj identitet i svoju mješavinu funkcija jer na taj način se jamči velika količina korisnika u svakom dijelu dana. S tim da takav pristup nije samom sebi svrha. To je težnja postizanju sigurnosti u gradu. Dio grada koji je mrtav po noći jest onaj koji se smatra nesigurnim. S druge strane, dio grada koji živi u svako doba dana je siguran dio grada. I to je jedna zanimljiva paradigma koju treba osvijestiti.

Pogledajte Građevinski podcast-Notes i pretplatite se na YouTube kanal kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.