Bešlagić: 'Bez napetosti i svađa nema ni strasti među parovima'

Domaćin druge sezone RTL-ova reality showa 'Superpar', Enis Bešlagić (45), u intervjuu priča kako suprugu Sabinu i sebe ne vidi kao natjecatelje. No kaže kako cijeni svakoga tko se prijavi u emisiju.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:02

Video: 24sata/pixsell

Pred nama je nova sezona 'Superpara', emisije kojoj ste domaćin već drugu sezonu, kako je bilo na snimanjima?

Na snimanjima ‘Superpara’ bilo je fenomenalno! Smijali smo se, družili i baš nam je bilo zabavno. Ovo su stvarni parovi koji kroz igre osvajaju izazove i onda imaju još taj ‘problem’ eliminacije. Možda bi i izbacili neki par koji im ne paše u kući, ali u eliminaciju su došli parovi koje oni baš vole i moraju se odlučiti. Bilo mi je jako zanimljivo gledati kako se ljudi za tjedan dana povežu i plaču jednu za drugima. Danas nas uče na budemo na distanci pa ne možete vjerovati koliko se ljudi imaju potrebu povezati. I oni za koje misliš ‘ovakvi su, onakvi su’ pokažu svoje emocije. Emisija je snimljena baš prije korone, a da smo i snimali kad je bila korona, vjerojatno bismo opet izbjegli tu distancu jer smo na setu 24 sata zajedno pa bismo tih mjesec dana mogli apsolutno izdržati u izolaciji.

Ima li svađa i napetosti među parovima?

I sad, kad snimam seriju, mi se glumci kao svađamo, to se zove kreativna svađa, borba da budeš bolji - ako toga nema, nema ni strasti. U svakoj igri ima svađe; i Ronaldo viče na svoje suigrače i trenera. I u ‘Superparu’ ima takve vrste svađe, kad si, naprimjer, parovi međusobno govore: Kako nisi mogla znati ovo? ili Zašto nisi napravio ovo? To su zanimljive stvari zato što ih svaki dan doživljavamo i prepoznajemo te situacije - mi se smijemo parovima, a zapravo se smijemo sebi i tim poznatim situacijama. Smiješno nam je samo ono što mi prepoznajemo kod sebe, u svojoj kući, kod svojih prijatelja... Super je što su svi parovi drugačiji, čak se razlikuju od parova iz prve sezone pa ako svi očekujete nekog poput Davora, vjerujte mi da će u ovoj sezoni biti mnogo Davora! Novi su parovi sada opušteniji, znaju gdje dolaze, koja je vrsta emisije... I valjda snimajući sebe, selfieje, pa taj Instagram, Facebook, sve te nove vrste medija, danas je sve reality. Čak i jedna baka danas pokaže što je napravila, što je jela, sve mi vidimo - i kakva joj je kuhinja, kakve tanjure ima, ona nama kroz tu jednu objavu ispriča svoju priču pa bismo mogli izvući karakter te žene kroz njezine objave. Tako da je potpuno normalno što su parovi danas opušteni pred kamerama i zaborave na njih.

Što kaže supruga, kako biste se vas dvoje snašli i prošli u 'Superparu'?

Nismo zapravo nikad ni došli do te teme. Svi u obitelji gledamo ‘Superpar’, ali jednostavno ne mislim da bismo se na taj način željeli takmičiti s drugima je bismo smatrali da ima puno boljih i sposobnijih od nas. Bojali bismo se da nešto ne isprovaljujemo tako da mi je lakše s ove strane to promatrati i zato i cijenim svakoga tko se prijavi u emisiju. Poštujem i njegovo vrijeme i razumijem to sve. Nisam jedan od onih koji će jedva čekati da netko pogriješi pa da prstom udaram u to njihovo bolno mjesto, nego želim s njima prebroditi neke situacije i krize ako se dogode.

Donedavno je riječ 'izolacija' uglavnom bila rezervirana upravo za televizijske eksperimente poput showova ili realityja, no sada i na setu vrijede neka nova pravila pa se i snimanja odvijaju u 'novim normalnim okolnostima'. Kako to sada izgleda?

Meni je izolacija uvijek bila vezana za nešto oko struje. Ili da negdje voda ne curi. A kad stavimo izolaciju na set, ne želimo da cure informacije sa seta. Trenutno radimo na lijepoj seriji ‘Blago nama’, gdje se svi super osjećamo, duhovito je ispisan tekst i mislim da će publika sa zadovoljstvom gledati epizode sa svojom obitelji, vrlo opušteno, zabavit će se, što mislim da nam u ovome trenutku najviše nedostaje. Ljudi su stvarno u crnjacima, loše su zbog svega što se dogodilo, žive u izobilju, a i dalje su nezadovoljni... Treba nam neka kolektivna masaža da se opustimo i zaboravimo na sve, tako da našu seriju ‘Blago nama’ trebamo doživjeti kako neki wellness program.

SERIJA 'KRIZA' Zavodnik Enis Bešlagić: Zbog uloge sam vježbao šest mjeseci

Kada se već dotičemo teme života u nekim 'prisilnim okolnostima', u seriji 'Blago nama' ste dio obitelji koja se djelomično prisilno, podnosi pod istim krovom... Pa da čujemo kakva je vaša uloga u tome, koja se ekipa skupila na setu...?

Kao i na većini setova, imamo glumce od starije do najmlađe generacije - imamo čak i bebu na setu! I uz sve te naše razlike, super se slažemo. Moj lik Jadranko dolazi iz Dervente, to je onaj egzodus Hrvata iz srednje Bosne, koji su otišli i tu se snašli po Zagrebu. Poznajem ih dosta i uvijek je najvažnije to dokazivanje koliki je on Hrvat u odnosu na Hrvate koji ovdje žive, a on je ipak ‘Hrvat s greškom’ jer je iz Bosne. Jadranko je sposoban nešto napraviti, no jako je nesposoban za mnogo toga. Živi na račun svog punca, a potom dolazi živjeti kod svog šogora jer je njihov stan uništen od poplave, a onda ih još i potres strefi... Mi smo faktični snimali u real timeu - i koronu i sve, snimamo stvari koje su se stvarno dogodile. Publika može očekivati seriju u kojoj će prepoznavati situacije koje su oko njih. Publika od nas uvijek očekuje mnogo, pogotovo kad pročitaju tko igra, a sigurno će dobiti zabavu i pozitivu.

U pauzama snimanja, na vašim društvenim mrežama katkad izleti foto- uspomena na kultnu 'Našu malu kliniku' i vašeg Šemsu. Kad pogledate kadrove repriza, čega se prvog sjetite iz tog vremena? Kolega? Atmosfere? Početaka osobne popularnosti...?

Više ljudi misli da sam Šemso nego Enis. I svaki put kad gledam 'Našu malu kliniku', sjetim se dobrih snimanja. Kad je o anegdotama riječ, najviše se sjetim ovaca na setu koje sam morao nositi oko vrata. Pritom su se dogodile brojne 'nezgodne situacije' jer bi se one uplašile od muzike i toliko ljudi.

Da si ne lažemo, mnogo TV projekata pokušava proći pod kvalitetni humoristični sadržaj, pamte se oni zaista najbolji. Što se sve mora poklopiti da bi humoristična serija zaista uspjela?

Prvo se mora odgojiti publika da traži kvalitetan sadržaj pa da im to nešto i ponudiš. No s druge strane, kad radimo kvalitetan sadržaj, on traži mnogo više ulaganja. Mora biti mnogo više pripreme oko projekta. Instant projekti ne prolaze, a na kraju publika uvijek presudi o onome što je zanima.

Imate li ambicija (na)pisati nešto tog tipa, razmišljate li o pisanju bilo kakvog scenarija...? (Ako da otkud ideja/motivacija/ što biste pisali, ako ne zašto ne...)

Kao glumac igrao sam mnogo tuđih replika i ponekad sam i sam mijenjao scene pa me to motiviralo da pokušam nešto i napisati. To se često događa u svijetu filma - glumci počnu ili režirati ili pisati scenarije. Imaju tu potrebu jer su direktno involvirani u neki projekt i znaju što žele dobiti. Ne govorim da glumci mogu snimati bez redatelja, nego samo o tome da i ti imaš nekad potrebu nešto reći i napisati ako imaš dara za to. Imam napisan scenarij za jedan igrani film koji se zove ‘Danke Deutschland’, već je dugo napisan, ali čeka svoje vrijeme. I kad sam ga mogao izbaciti, nisam ga stavio u pogon jer nisam osjećao da je još dovoljno dobar. Napisan je prije deset godina i s neke distance, kad ga sad pročitam - i dalje je to jako dobar scenarij, ima potencijal, možda čeka mene da ga produciram, režiram ili glumim, vidjet ćemo. ‘Danke Deutschland’ je zahvala Njemačkoj što su prihvatili sve te izbjeglice iz zemalja bivše Jugoslavije, koji su svoje frustracije prenosili tamo na ulice Münchena, a ne na ulice gradova u kojima je bio rat. Imaš naših ljudi koji su bili veći Hrvati, Srbi, Bosanci u Njemačkoj nego ovi ovdje koji su ostali i borili se. S druge strane, imaš Nijemce koji su svima njima davali socijalnu pomoć i još su ih morali smirivati - baš kao što danas imamo problem s izbjeglicama pa znamo kako je bilo Njemačkoj s nama. A vjerujte, mi nismo ništa bolji bili od današnjih izbjeglica.