Danijela: 'Bila sam napuštena i sama, činilo se da nema izlaza'

Još se nisu slegnuli dojmovi oko zagrebačke i splitske promocije njezine knjige “Šalabahter života 2 - Neopisivo”, a Danijela Martinović (48) već je promovirala tonik Dialogue i izbacila novu pjesmu “Čovjek bez adrese”. Splićanka punoga glasa može pjevati “Ide mi...” jer doista sve stiže i može.

Je li vam dovoljno 24 sata u danu da napravite sve što ste naumili?

Nikad, uvijek mi nedostaju barem tri, četiri sata u danu. Sve me zanima. I kad dođem zubaru, moram znati sve što mi radi, cijeli proces, zašto, kako i gdje. Neki takvu znatiželju jako vole, drugi ne. Ja, pak, mislim da čovjek, dok je živ, može i treba učiti.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:20

Iza vas su parfem, slikovnica, narukvica, modne kampanje, novi “Šalabahter života”. Kako stižete?

Propuštenu priliku ne možemo vratiti i zato je važno da je prepoznamo, inače može otići. Prije i poslije svega se zabavljam, a s takvim stolom život doista servira švedski stol raznih mogućnosti pa sam svašta isprobala. Oduvijek volim mirise i pružila mi se prilika da napravim vlastiti parfem. Zašto ne? Napisala sam tri slikovnice o anđelu Mala dama. Volim djecu, volim bajke, volim anđele pa je to opet nekako bilo predivno. Sljedeće godine reizdajem sve tri slikovnice, a pomalo radim i na postavljanju dječje predstave ‘Mala dama’.

Osjetite li ikad želju da se dosađujete? Da ne izađete iz pidžame?

Naravno, ali ja to ne zovem dosađivanjem nego punjenjem baterija. Moji najbliži znaju da tih dana opet ustajem u šest sati, ali i da sam na svom, kako ga od milja zovem, ‘malom zelenom komadiću svemira’, isključena od svega. S toga komadića svemira pogled je usmjeren ravno u mog anđela i tako mogu sjediti satima. U potpunome miru. To je moj način da se ponovno napunim. Svakako moraju biti samoća, mir, priroda bez puno komunikacije, telefona...

Ovih dana izašla je pretužna pjesma “Čovjek bez adrese”. Kako je netko kome u ljubavi cvjetaju ruže može tako vjerodostojno otpjevati?

Ne treba razlučivati sreću i tugu, gušiti određene emocije. To je još jedna u nizu velikih predrasuda. I to iz nepoznavanja tuge. Ona je emocija kao i svaka druga, a gušiti je isto je kao odsjeći noć od dana. Tuga je nadopuna sreći, njezin predtakt. Nijednog dijela sebe, nijedne svoje emocije ne bih se odrekla. Prihvatila sam i tugu, koja je nepravedno stigmatizirana. Tek kad sam prošla kroz nju, postala sam ova istinska Danijela. Preporučujem svima, bez obzira na to koliko godina imaju, da pogledaju crtani film ‘Inside Out’, remek-djelo koje na savršen način baš to objašnjava.

Što znači istinska Danijela?

Tek kad sam se prestala bojati tuge, kad sam je prihvatila i prigrlila, uplovila sam u dubinu života. Kad si u konstantnoj sreći, sve primaš nekako zdravo za gotovo. Tuga centrira, vrati te gdje trebaš biti, razdrma, a sve u cilju da ne prokližeš kroz život nego da ga živiš do kraja.

U Lisinskom ste nedavno prvi put s Petrom Grašom pjevali “Najdraže moje”. Djelovalo je kao da baš pjevate jedan drugome.

Imamo nekoliko naših pjesama koje, kad smo na privatnim druženjima, zapjevamo zajedno. I, naravno, da smo se svađali oko pjesme. Ja sam htjela jednu, on drugu, onda sam rekla: ‘Dobro, onda nećemo ništa’, to je tako normalno kod nas. Petar je potom sjeo za klavir. Najviše volim kad sam za sebe svira. Često virim, a on to ni ne zna. Dakle, počeo je svirati i pjevati ‘Ako te izgubim...’, a ja sam se odmah nadovezala ‘Jednoga dana...’. I znali smo da je to to.

Zašto Dujmić, a ne Runjić?

Da tako razmišljamo, to bi bilo zadovoljavanje forme. Reagirali smo po srcu. Petar je znao koliko mi ta večer znači, a željeli smo da i nama bude lijepo. Sve drugo bila bi kalkulacija.

Je li koncertom u Lisinskom gotova hrvatska turneja “Neopisivo” ili su vrata još otvorena?

Ako se javi bilo koji grad na način da može naći sponzore koji će pokriti troškove produkcije, kako bi prihod od prodanih ulaznica mogao otići Zakladi, otvoreni smo za to. Želja mi je nastaviti s ovom pričom. Imam već dogovorene nastupe u Makedoniji, otvaram i Sloveniju, a namjeravam raditi i u Beogradu, iako, koncertno, tamo još nisam prisutna.

Zašto?

Medijski nisam bila prisutna. Povukla sam se i rekla sam ‘kad ću doći, bit ću prisutna koncertno’. Ne želim davati intervjue u kojima ću govoriti: ‘znate, ja sam vam pjevala to i to’, nego kroz koncerte predstaviti svoju karijeru.

To je idealno uz ‘Neopisivo’. Sve pjesme iz cjelokupne karijere, neke i iz Magazina, i moju najveću ljubav trenutačno - spoj ‘Neopisivog’, pjevanja s dijelovima mojih poetskih zapisa.

Kakve su, nakon promocija u Zagrebu i Splitu, reakcije na “Šalabahter života 2”?

Spektakularne. Ljudi se javljaju s prekrasnim povratnim informacijama. Kažu da u njoj nalaze inspiraciju, da je drže uz krevet, da su plakali, da su se mojim riječima utješili, kupili i poklonili knjigu jer žele da je i njihovi prijatelji imaju. No najviše me iznenadila reakcija kritike. Ja nisam spisateljica, pisala sam to iz srca. Kritika je to prepoznala, uključujući i Borisa Rašetu, koji je napisao savršenu kritiku.

Nije li to bilo očekivano?

Nisam imala očekivanja u tom smjeru, ali ako jedno takvo pero napiše - pisanje poezije zahtijeva veću hrabrost nego kickboks... Danijela Martinović se toga ne boji - mogu samo reći hvala. Jako mi je drago i da me je, nakon što je pročitala obje knjige, gđa Alis Marić, koja je također srušila sve predrasude svojom platformom, usporedila s trenutačno najpopularnijom svjetskom spisateljicom Rupi Kaur. Doslovce su mi klecala koljena. To je potvrda da treba slušati sebe i izdržati period kad misliš da sve što radiš nema smisla, da nastaviš unatoč predrasudama. Zato stalno i ističem: ‘Nemojte biti oni koji stvaraju predrasude’. Dopustite da vas ljudi iznenade, da vas život iznenadi. Moj urednik Gordan Zečić upravo to je ispričao na promociji u Zagrebu. Kad je dobio isprintane papire sa stihovima koje sam mu osobno donijela, gotovo pa ih je s gnušanjem stavio na rub stola i danima ih nije pogledao. Kad je došao deadline, otvorio ih je nevoljko, pročitao jednu, pa je zastao, zatim je otvorio drugu, treću i u dahu pročitao sve. Nazvao me i rekao: ‘Molim te, oprosti, takvu sam predrasudu imao, sad se sramim, ovo što pišeš je stvarno jako, jako dobro’.

Još zapravo nije ni zaživjela druga knjiga, a treća je već gotova?

Gotov je rukopis, a knjiga će izaći vjerojatno pred kraj sljedeće godine. A do kraja ove godine posjetit ćemo Osijek, Rijeku i Pitomaču. Tijekom 2020. u još desetak gradova Hrvatske promovirat ću knjige.

Temelji li se poruka vaših poetskih zapisa na vlastitu iskustvu?

Kad su me pitali - zašto, jer je većina stvari napisana u prvom licu jednine, odgovorila bih: ‘Pišem kroz ono kroz što sam prošla, bila sam i tužna, i sama, i napuštena, i ostavljena, i bespomoćna. Sada jako dobro znam kako je kad se čovjek tako osjeća. I želim da ljudi znaju da se može, da ne slušaju one koji im govore: ‘To je nemoguće, to se ne može’, da jedina osoba od koje nikad ne smiju odustati su oni sami. Moja sugestija je da nasumično otvore neku stranicu, pročitaju poruku koja će im biti kao mala vodilja kroz taj dan.

Kako, dakle, i stoji u vašoj biografiji... “Snovi postoje samo zato da ih možemo ostvariti”?

Baš tako.

Osmijeha i dobre volje vam ne nedostaje. Znate li biti i drska?

Da, apsolutno.

Prema kome?

Prema ljudima koji su bahati spram drugih ljudi. Obično slabijima od sebe. I znam da to nije moja priča, ali na to sam slaba pa se uvijek upetljam. Nebrojeno puta našla sam se u situaciji da sam ovako sitna. Rekli bi moji Vlaji, nema ni vrića cimenta u tebi. Skočila bih u obranu i mnogi su se jako iznenadili. Zato valjda i nemam problema s nemoralnim ponudama. Kad su me, naime, znali pitati jesam li ikad imala nemoralnu ponudu, moj odgovor je uvijek iskren i isti: ‘Zaista nisam’. Počela sam pjevati s 14 godina, bila sam bez menadžera, bogatog tate, ikakve zaštite. Voljela sam pjevati, išla sam svojim putem i naučila se sama čuvati.

Kako se danas nosite s putovanjima? Rekli ste da u jednoj fazi više niste mogli pa ste se zato mislili povući s pozornica.

Posljednjih godina poslovni sam ritam podredila svojim potrebama. Više ne dopuštam da me potražnja uvjeri da baš u tom obliku mora biti. Shvatila sam da je moje zdravlje važnije od svega i kombiniram tako da između nastupa imam nekoliko dana za sebe. Naš posao je takav da smo stalno na putu, ali odredila sam si ritam koji me puni, a ne iscrpljuje kao nekad. Nije više onako intenzivno da bi me pojelo jer mi se dogodilo dva ili tri puta kroz karijeru, koja traje 30 godina, da me ritam doslovno samljeo. Sad imam dobro iskustvo i to više nema cijene. Kad sam stvarno umorna, ne postoji nešto što bi me natjeralo da radim.

Stoga nema ni potrebe za izvlačenje iz trenutaka kad ste preopterećeni?

Dogodi se, ponekad, ali ne na duge staze. I sad je bilo intenzivno; i knjiga, i promocija, i koncerti, i nova pjesma, ali to se sad dogodilo, više nije pravilo. Sad znam da to traje mjesec ili dva, ne dvije ili više godina.

Svi znaju da trebam vrijeme za sebe, svi moji suradnici to poštuju.

Dakle, sto drugih poslova, uz pjevanje, naučili ste rasporediti. Kako ste postali zaštitno lice prvoga slovenskog tonika?

Sve velike stvari u mom životu dogodile su se slučajno. Nikad se s namjerom nisam usmjeravala u bilo kakve poslove. I kad mi netko kaže: ‘Ti si poslovna žena’, možda nekom zvuči ozbiljno, ali stvarno se tako ne osjećam. Osoba sam trenutka. S Tomažom Kavčićem sam prijateljica 20 godina. Veliki je vizionar, veliki umjetnik. Jedan od najvećih kuhara u ovom dijelu Europe. Prije četiri godine napravio je svoj džin Monoloque, a nakon toga prirodno je na red došao tonik. Timski su odlučili da ja trebam stajati ispred tonika i to mi je jedan od najvećih komplimenata jer to znači da sam dugogodišnjim radom, prisustvom, pojavom... učinila pravu stvar. Oni su sve to prepoznali. Nisu me prepoznali samo kao pjevačicu Danijelu. Svidio im se način na koji sve ove godine postojim.

I sklonost zdravom načinu života?

Ne pijem, ne pušim, hranim se zdravo, idem spavati u normalno doba, naravno kad ne pjevam. Čim ustanem, vježbam, vozim bicikl, plešem... Željeli su osobu koja bi objedinila njihove želje. Kad su me odabrali, osjećala sam se kao da sam dobila mali Oscar. Prvi je to tonik ovih prostora, a ja sam zaštitno lice i sukreator okusa.

Eto pravih poklona za skorašnje blagdane. Kakvi ste u šopingu? Pratite tko što voli pa to kupite ili tih dana bjesomučno provlačite karticu?

Kupujem namjenski, ne volim božićnu histeriju, zapravo, ne volim ikakvu histeriju. Cijelu godinu mislim na Božić. Bilo gdje da jesam, sjetim se, kad ugledam nešto, osobe koja je baš o tome pričala, koja si to želi, pa kupim. Zapamtim odmah, dovoljno mi je da netko samo jedanput nešto spomene. Sve to ide u veliku vreću kod mene doma. Cijelu godinu stavljam poklone u nju i pišem kome je namijenjeno. S puno ljubavi i pažnje. Ja sam zapravo Djed Mraz.

Jeste li od onih koji donose novogodišnje odluke?

Nisam, svaki dan se može i treba odlučivati. Kalendar je izmišljen za ljude da se mogu snalaziti u vremenu i prostoru, a odluke se mogu donositi svaki dan. Ako donošenje novogodišnje odluke nekome pomaže, ne protivim se, ali ja odluke donosim odmah. Bez obzira na dan ili godišnje doba. Ako je vrijeme za promjenu, neka to bude odmah. Ne treba čekati Novu godinu.

Često kažete da u obitelji imate veliku potporu? Često ste na putu, nedostajete im..., kako ih obradujete kad dođete kući?

Koristim se raznim pozitivnim smicalicama. Jako volim iznenaditi svoje ljude, i to ne samo poklonima. Iznenadim ih nenajavljenim dolaskom, putovanjima, nekim našim posebnim trenucima. Jako sam pažljiva, znam da su me željni. Zato se, i kad smo zajedno, trudim posvetiti njima, da u punom značenju te riječi budemo zajedno.

Dolaze li i nakon svih estradnih godina mama i tata na svaki vaš važniji nastup?

Apsolutno. Mama čak ide u drugu krajnost. Nekad joj zbog obveza i ludog ritma ne stignem reći da sam, na primjer, dala intervju. Onda ona čuje od prijateljice da sam bila na televiziji ili izašla u novinama, a njoj je to promaknulo. Uvijek me nazove i kaže: ‘Danijela, pa nisi rekla da ćeš biti tu i tu’. Ja kažem: ‘Ali, mama, pročitala si tisuću i jedan moj intervju. i vidjela me milijun puta...’ , a ona će: ‘Nema veze, moraš mi javiti!’. Još me doživljava kao da imam sedam godina i kao da tek sad počinjem pjevati. Slatko mi je to, simpatično. Roditeljima zauvijek ostaješ njihovo dijete. Što vrijeme dalje ide, to su mi sve potrebniji.

POGLEDAJTE NOVU EPIZODU SERIJALA 'ZENZACIJA':

Pokretanje videa...

09:49

Zenzacija broj deset | Video: 24sata/pixsell