Dušan Bućan: Živimo okruženi vukovima, to ne želim mijenjati

Već deset godina Dušan Bućan (41) član je ansambla Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. Život mu se u tom razdoblju preokrenuo. Osim brojnih poslovnih izazova najveći je onaj životni. Moglo bi se reći da simpatični glumac živi dvostruki život. Jedan je onaj za “javnost”, kroz razne uloge, osim glumačkih i voditeljske, a drugi je onaj koji pokušava zadržati za sebe.

Tako svjetla pozornice mijenja životom na selu, 50-ak kilometara od Zagreba, u mjestu Golinja. Brine se o konjima, psima, mačkama... u hrastovoj šumi, iako mir i tišinu ponekad poremete divlje svinje i vukovi.

Jeste li zadovoljni kako ste uskladili poslovni i privatni život?

Kad razmislim, jesam. Dobro sam to sve posložio, tako sam otprilike želio. Kao i kod svih, ima uspona i padova, dogode se oscilacije, ali isto tako često za neko zlo dođe i neko dobro. Zdrav sam, živim u prirodi okružen vukovima, divljim svinjama i raznim životinjama i to ne bih nikad mijenjao. Zdrav sam, na posao se ne mogu požaliti, znači da je sve dobro.

Kako je došlo do vašeg angažmana u predstavi “Tko pjeva zlo ne misli” u kojem igrate Franju Šafraneka?

Najčešće mi se dobre stvari dogode kad se najmanje nadam, tako je bilo i sad. Posao te ponese kad najmanje tražiš. Nisam vjerovao da će mi ova uloga donijeti toliko radosti igre.

Dakle, možemo zaključiti da ste zadovoljni kako funkcionirate u predstavi?

Nisam nikad zadovoljan, svaka uloga je kompleksna kao i život. Nekad je to jedna rečenica ili od dva sata, ali one su otrgnute iz života. Mogu istu ulogu igrati cijeli život, ali nikad neću biti zadovoljan.

U kazalištu je moguće godinama igrati jednu ulogu. Priželjkujete li si to?

Nema pravila, želim se samo dobro osjećati, bilo na filmu, u seriji ili kazalištu. Najbolje se, ipak, osjećam u kazalištu. Nema ponavljanja kad si pred publikom, a imaš izravnu interakciju. Bilo koji oblik interakcije je živa igra i može te strahovito ponijeti, ali i spustiti. Zbog toga je kazalište najveći izazov.

Ali je izazov i za publiku?

Iznenadio me velik interes za kazalište u zadnje vrijeme. Već smo si počeli postavljati pitanja jesmo li “bitni ili nebitni”, ali zaključio sam da kazalište nikad neće iznevjeriti. Netko želi izvoditi predstave, a netko sve to želi gledati.

A kvaliteta? Prati li ona interes za kazalište?

Moram priznati da ne idem previše u kazalište, čim završim svoje, bježim u prirodu. Ali ono što sam vidio po meni je dobro. U kazalište odlazim iz perspektive srednjoškolca, bez obveza i s dobrim emocijama. Smeta mi kad me netko pita zašto idem gledati nešto jeftino. Ja sam se u kazalište došao zabaviti i ako sam uspio, za mene je onda to dobro.

Svašta ste osim glume isprobali. Snimali ste reklame, sudjelovali u showovima “Zvijezde pjevaju” i “Tvoje lice zvuči poznato”, vodili ste “Farmu”. Koliko vam je to pomoglo u karijeri?

Reklame su mi donijele popularnost i neke poslove, ne vidim ništa loše u njima. Strahovito sam se u nekima zabavljao, a bilo je i prilike da glumim nešto što nikad ne bih. Tako sam bio vozač aviona, glumio akcijske junake... Sudjelovanje u TV showovima također mi je bilo super, naučio sam neke stvari o poslu i o sebi, što mi je poslije pomoglo i u glumi. Da imam pet života, ne bi mi bilo dovoljno da isprobam sve što bih htio.

Nešto ste i radili osim glume?

Svašta kao klinac, a davno sam i konobario. Izdržao sam samo tri dana i onda su me najurili, valjda sam bio toliko dobar. No koliko god kratko konobario, uspio sam posluživati Maju Šuput. Ona je slavila 18. rođendan, a ja sam bio ispomoć na šanku. Uvijek kad je vidim, podsjetim je na tu “epizodu” pa se nasmijemo. Sad radim puno stvari, ne u smislu posla nego iz gušta. Idem u lov, ribolov, jašem... Volim kontrolirani adrenalin.

Adrenalina vam ne nedostaje. Otkud potreba za avanturama, kako na taj vaš način života gleda djevojka Ivana?

Njoj bi vjerojatno bilo čudno da nisam takav, da se smirim. Uostalom, tako smo se i zbližili, zbog ljubavi prema konjima. Pridružila mi se kad smo jahali na konjima do Krka, to je bilo nezaboravno. Mislim da nitko nikad nije prejahao Krčki most, svi su nas u čudu gledali, već se i kolona vozila stvorila, ali uspjeli smo. Ponekad nam baš i nije bilo svejedno na tom putu.

Bojali ste se?

To su ipak velike životinje, nikad ne znaš kako će reagirati na razne podražaje. Nije baš ugodan osjećaj kada ogroman kamion ide prema vama, a ne znaš hoće li se životinja uznemiriti i kako će reagirati. Nasreću, sve je dobro prošlo. A onaj osjećaj kad smo prešli most zaista je neopisiv, tada zaboraviš na tisuću opasnosti koje smo imali putem.

Koliko imate životinja, tko se brine za njih?

Imamo tri konja, pastuha, kobilu i ždrijebe, tu su i četiri psa i jedna mačka. To je sad jedino što baš moramo, nahraniti životinje. Osim toga, nema pritiska i svaki dan je drukčiji, a to sam i priželjkivao. Treba živjeti u skladu sa željama, a ovo su moje. Ne volim baš previše raditi u vrtu i polju, iako sam naučio orati. Čak mislim da sam odličan i s motikom, jako talentiran, ali to mi je najgore za raditi, to organski ne podnosim (smijeh).

Znači sve je posloženo. Još samo svadba i djeca?

Već neko vrijeme pričam svima da ću se oženiti u subotu. Jednu subotu, vidjet ćemo još koju, haha...

A djeca?

Želimo djecu, naravno. Ne možemo reći da planiramo nešto, ali sigurno je da želimo postati roditelji. U blizini su nam susjedi koji imaju četvero djece. To su najbolja djeca koju poznajem, pristojna i, što je najvažnije, uvijek su nasmiješena. Pa oni žive u prirodi, imaju pse, u okolnim šumama vukove i divlje svinje... to je pravo djetinjstvo. I ništa im ne fali, organizirali su se i prekrasna su obitelj. Smijao sam se kad su me pitali peremo li se u potoku. Ljudi, pa imamo sve, ne živimo kao Grizzly Adams. Imamo internet, struju, televiziju, sve... Iako, više od televizije gledam kamin kako gori, uživam ujutro piti kavu i gledati u kamin.

Kakav je osjećaj kad su vam “prvi susjedi” vukovi i divlje svinje? Nema straha?

Ma nema, zato imamo pse. Najveći smo problem imali sa stršljenovima, ipak smo u hrastovoj šumi. Kad smo jednom ušli u kuću ljeti, bilo ih je valjda više od 20. Ali i to smo nekako riješili.

Rekli ste da volite lov?

Volim ga odmalena, ali tek nedavno sam se počeo i baviti njime. Još od škole želio sam u lov i uvijek je bilo ‘budem, budem’. Prelomilo se 2012. godine kad sam bio na Aljasci, to je bio okidač. Tamo sam imao osjećaj kao da živim u snu. I onda sam odlučio neću više čekati, a ne da se sjetim kad bude prekasno. Krenuo sam u lov, sad najviše jedem divljač. Jer, mislim si, mogu kupiti meso ili si ga sam osigurati. Bolji mi je ovaj drugi način.

Sami pripremate te delicije, što vam najbolje ide?

Da, naučio sam dobro kuhati, a iskoristim sve što mogu. Mnogi misle da je od vepra samo but iskoristiv, no ide sve. Meni je odlična juha od veprovine.

Kad već imate “infrastrukturu” i “repromaterijala”, radite li nezaboravne tulume?

Naravno da ih ima, ali to nije ništa planirano. Nećemo sad zvati ne znam koga i organizirati tulume, ali kad nam netko navrati, znamo se proveseliti.

Bavite li se kakvim sportom ili je briga oko ranča dovoljna za “razgibavanje”?

Volim jahati, ići u lov i ribolov. Kao klinac probao sam puno sportova, najviše borilačkih. Hrvao sam, bio i MMA borac, a kratko sam se bavio i boksom. Želio bih se, iako ga u Europi, baviti malo čudnim sportom, zovu ga kok-boru ili buzkaši.

Kakav je to sport?

Dvije momčadi na konjima trebaju ubaciti mrtvu kozu u koš. Tako je Džingis-kan trenirao svoju vojsku. Ne bi bilo u redu prakticirati taj sport kozama, ali mogli bismo loptama.

Idućeg ljeta spremate se na novo putovanje?

Da, s Borisom Veličanom na konjima planiramo odjahati do Crnog mora. Davno sam s njime pješačio na Velebit, a to ne volim, pa mi je rekao da će mi vratiti. I sad smo se dogovorili za jahanje do Crnog mora. Krenut ćemo na ljeto, vidjet ću točno kada nakon što sve uskladim s obvezama u kazalištu. Putovanje će trajati oko dva mjeseca. Baš se veselim, sad mi je žao što nisam ranije počeo putovati.