Duško Valentić: Jednom me obožavatelj zamalo ugušio...

Da je netko tijekom srednje škole roditeljima Duška Valentića rekao da će im sin diplomirati s prosjekom ocjena 4,7 te biti iznimno uspješan kazališni i filmski glumac, majka Jelena i otac Milan vjerojatno bi se gorko nasmijali. Danas iza sebe ima 23 filma i 20-ak serija, no kao srednjoškolac Duško Valentić šest je godina svog života “potrošio” u zagrebačkoj VII. gimnaziji. Priznaje da žali što nije i osam.

Doma je šutio da se upisao u studentsko kazalište

- Drugi razred sam pao, potom se u trećem ispisao, pa opet upisao. Od 16. godine putovao sam po Europi, nekad sâm, a nekad i sa Studentskim eksperimentalnim kazalištem. Skitao sam se po svijetu u vrijeme kad su ovdje i traperice bile senzacija. O kožnoj jakni da i ne govorim - prisjeća se.

Tijekom tih ludih godina na vratima gimnazije ugledao je plakat za audiciju tada iznimno popularnog Studentskog eksperimentalnog kazališta. Nikome, pa ni svojima kod kuće, nije htio reći da će se pokušati upisati.

- Šutio sam o audiciji jer sam se bojao da će mi zabraniti. Kao školarac bio sam enfant terrible, toliko zločest da su me htjeli izbaciti iz gimnazije - smije se danas Duško Valentić. I tuče sa starijim bratom Vojom ljutile su roditelje.

- Zapravo smo se lijepo slagali, voljeli se, ali kao i sva braća znali smo se dobro potući. I to kad roditelja nije bilo doma jer nam nisu dopuštali grubosti. Vojo nije imao razumijevanja za moje ludosti jer je bio talentirani sportaš. On bijela, a ja crna ovca u obitelji - prisjeća se.

U sazrijevanju mu je puno pomogao odnos koji su imali doma. Roditelji su im, smije se, pružali privid demokracije. Sjeli bi za kuhinjski stol i glasali hoće li kupiti Himovu perilicu ili Obodinov hladnjak. No da su momci rekli: “Nećemo hladnjak, radije bismo u Trst”, sigurno bi se opet kupio hladnjak. Tijekom zadnjeg razreda te mukotrpne gimnazije Duško je svojima rekao:

- Od danas se sâm uzdržavam. Doma ću spavati i jesti, a odjeću si kupujem sâm. Otac me gledao tim njegovim zelenim očima, slušao podozrivo i kratko rekao: ‘Dobro, sine’. Valjda je mislio da ću za mjesec-dva doći i cviliti za cipele ili hlače. Prodavao sam novine, stari papir, radio sam i recitale po tvrtkama za državne praznike. Zato danas jednu od najljepših poema, ‘Jamu’ Ivana Gorana Kovačića, više ne mogu ni čuti. U ondašnjem Radi Končaru dobivao bih po 300 dinara za svaku recitaciju - priča.

Prvi put se pred kamerom pojavio u igranom filmu “Imam dvije mame i dva tate”. Dobio je malu ulogu, hipija, koju je s oduševljenjem prihvatio. Jer Valentić je odrastao u “make love not war” fazi pa se rola poklopila s njegovim životnim svjetonazorima.

Prva hipijevska uloga u skladu sa životnom fazom

Nakon glavne uloge u predstavi “Histerična bajka” i također glavne uloge u seriji “Veliki skitač”, kad se već u kazališnim krugovima počelo šuškati “o jednom malom”, došli su mu Ivo Štivičić i Ivan Hetrich i ponudili ulogu u kultnoj seriji “Kuda idu divlje svinje”. S oduševljenjem je potpisao ugovor i koji mjesec kasnije, istog ljeta, upisao ADU. Prvi dan snimanja trebao je biti s budućim profesorom Izetom Hajdarhodžićem, koji se neugodno iznenadio kad ga je ugledao. Nije ga htio prijaviti, a morao je jer su baš njih dvojica trebali biti u istom kadru. Prvi dan snimanja trebao je biti s budućim profesorom Izetom Hajdarhodžićem, koji se neugodno iznenadio kad ga je ugledao. Nije ga htio prijaviti, a morao je jer baš njih dvojica trebali su biti u istom kadru. Valentića su pozvali u tajništvo kako bi ga izbacili s Akademije, no Duško je našao rješenje.

- Ugovor za snimanje serije potpisao sam prije nego što sam izašao na prijamni. Izet mi je to morao reći, ali brzo smo sve raščistili i preventivno zaustavili nevolje koje bi uslijedile - kaže.

Pamti trenutak kad je ocu pokazao indeks. Posjeo ga je za stol i rekao: “Evo indeksa, i sad me ništa ne pitaj sljedeće četiri godine, dok ne donesem diplomu!”. Četiri godine poslije roditelji su se preselili u Slavoniju, a Dušku u Zagrebu ostavili stan. Sjeo je s tim tuljcem na autobus i diplomu odnio tati.

- Rekao je samo: ‘Jelena, daj rakiju!’. Neke emotivno jake situacije na isti sam način rješavao družeći se sa Šovom. Šutke bismo nas dvojica popili po rakijicu, baš kao tata i ja. U toj je tišini sve bilo rečeno - govori.

I otac i majka pomno su pratili uspjehe nevaljalog sina. Uslijedili su filmovi “Novinar”, “U logoru” te sjajne serije “Putovanje u Vučjak”, “Nepokoreni grad”, a u novije vrijeme i “Urota”, “Ponos Ratkajevih”, “Sve će biti dobro”, “Najbolje godine”, “Ruža vjetrova”... I danas tijekom repriziranja “Velog mista” u njemu se probude posebne emocije jer uloga Papundeka zauvijek ga je obilježila. Obožavateljice mu, smije se, nisu kao Zdravku Čoliću bacale grudnjake pod noge, ali zaustavljale su ga na ulici, pozivale na piće, a pamti i neugodne situacije. Glumačka postava tada je svako malo odlazila na druženja s obožavateljima, a Duško je jednom doživio pravi linč.

- Čovjek je baš htio moju kravatu pa me zamalo zadavio. Uhvatio je krivi kraj, vukao i počeo me daviti. Htio sam je skinuti, no nisam mogao jer me stegnuo. Tek koji trenutak poslije, kad je shvatio da me davi, pustio me, pa sam mu darovao kravatu. Drugi put su nas poslali na Šalatu, na dječji maskenbal na ledu. Kad sam kročio na klizalište, što klinci, što stariji, zaletjeli su se prema meni, srušili me, klizaljkama izrezali moj zimski kaput pa sam se doma vratio u dronjcima. U trenutku premijernog prikazivanja ‘Velog mista’ već sam imao kćer Jelenu, koja me je spuštala na zemlju. Nisam mogao zalutati u svijet mašte, fikcije, svemoćnosti i nezamjenjivosti jer plač djeteta i smrad pelena koje mijenjaš, htio-nehtio, vrate te u realnost. Baš kao i njezin smijeh, tepanje, prve rečenice, prvi koraci... sve je to upućivalo na to da život nije glumački san - priča glumac.

Danas 32-godišnja Jelena i kao djevojčica je često sjedila u prvom redu Gavelle i gledala tatu. Nakon hit predstave “San ljetne noći”, jedine za koju su se, otkad pamti, preprodavale karte, aplauz se nije stišavao. Jelena se okrenula mami i upitala je: “Mama, kaj ovi svi ljudi plješću mom tati?”. Ta rečenica prati ga i danas.

S 27 godina doživio je kliničku smrt, a odlasci su, tvrdi, lijepi

- Kad bi mi poslije usfalilo malo autoriteta, rekao bih njezinoj mami: ‘Daj je dovedi na neku predstavu’. Kad bi opet svi pljeskali njezinu tati, jedno sam vrijeme bio glavni. Ali, iskreno, nikad nisam trebao biti strog jer je bila prekrasno dijete - kaže.

Pred Duškom se tijekom njezinih ludih godina nije smjela načeti tema o ženskom djetetu koje za dečka ima čudaka s masnom kosom, prištevima i zmazanim noktima. Zaljubljen u svoju kćer, dizao bi se od stola i demonstrativno odlazio.

- Nešto se pobrine da stvari idu svojim tijekom, a očevi se smire - priznaje.

Danas su iza njega dva razvoda; od Jelenine majke Stele i druge supruge Branke- s kojom je proveo 14 godina. Duško pamti samo lijepe trenutke. Drugačiji odnos prema životu ima i zbog iskustva kliničke smrti. Za odlaske zbog kojih uglavnom neutješno plačemo Duško tvrdi da su lijepi.

- Nije točno da su odlasci ružni i tužni. Ne želim zvučati morbidno, ali smrt je jedno od najljepših iskustava koje sam imao. Ipak, drago mi je da sam se vratio i da sam tu. Svoje sam razvode doživio baš tako, kao jednu vrstu umiranja, a ja na to ne gledam ružno. Iz ta dva braka imam dvije čudesne osobe, moju kćer Jelenu i pokćerku Martu. Mislim da je to privilegij - kaže glumac.

Kliničku smrt doživio je s 27 godina. Bio je u vojsci i dobio treću upalu pluća u svega šest mjeseci. Na 30. penicilinu doživio je anafilaktički šok. Da nije bilo zubara koji je, vidjevši fleke ispod Duškova vrata, bacio brusilicu iz ruku, ostavio nekog vojnika na zubarskoj stolici, zgrabio Duška i odvezao nazad u ambulantu, više ne bi bio s nama.

- Brzo su mi dali koktel-injekciju. Već sam bio odlazio, vidio tunel, svjetlo, poznata lica. Zato i tvrdim da nakon rođenja djeteta nema veće radosti od odlaska - kaže. 

Duško Valentić: Svi me zovu Papundek, no to mi ne smeta