Grlić: 'Zbog prosvjeda 1968. skoro sam završio u zatvoru'

Bol koju sam danima osjećao od strašnog udarca pendrekom po glavi nije bila ništa prema buntovničkom oduševljenju koje smo tada osjećali, prisjetio se Nenad Puhovski (69) u svom filmu Generacija 68'.

Ovih dana navršava se pedeseta obljetnica velikih studentskih prosvjeda koji su obilježili 1968. godinu. Studentski nemiri odvijali su se širom svijeta, najveći su bili u Francuskoj i Čehoslovačkoj, a nisu zaobišli ni tadašnju Jugoslaviju, čiji su studenti, između ostalog, tražili "socijalizam s ljudskim licem".

- 1968. za mene predstavlja neku vrstu prve ljubavi s jakim „erotskim“ nabojem i, posve sigurno, dozom nekritičnosti - otvoreno nam je rekao Puhovski. Baš zbog toga, kaže, njegov je film izrazito subjektivan.

- Radi se o nekoj vrsti omaža ljudima koje sam volio i s kojima dijelim mladenačke nade, iluzije i ljubavi,  ljudima koji su svjesni svojih poraza ali i dalje vjeruju u ideale iz tog vremena - kaže redatelj, koji je u Generaciji 68. ponovno okupio poznate šezdesetosmaše, kao što su filozof Slavoj Žižek, redatelj Želimir Žilnik, sociolog Slobodan Drakulić, spisateljica Slavenka Drakulić, umjetnica Jagoda Kaloper, novinar Inoslav Bešker.

- Ovi prosvjedi su bili za mene, a vjerujem i dobar dio nas, naznaka mogućnosti neke 'direktne demokracije', kako se to danas naziva, i zbog toga izuzetno zanimljivi i – uzbudljivi.  Za razliku od prosvjeda 1971, ’68 nije bilo nekih 'lidera'. Bilo je, naravno, ljudi koji su vodili stvari, no bez ambicija da se nametnu kao vođe - prisjeća se Puhovski. 

Za vrijeme prosvjeda bio je brucoš filozofije i sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

- Nakon izbijanja prosvjeda u Beogradu i povratka 'naše' ekipe, početkom lipnja, organizirani su prosvjedi, uglavnom u Studentskom centru i prostorima Filozofskog fakulteta. Bio sam klinac, ali sam amaterski snimao demonstracije - opisao je redatelj, koji kaže da su mu najuzbudljiviji susreti s današnjim studentima koji s velikim interesom razgovaraju o filmu, ali i događajima koje on tematizira.

- Bolju 'proslavu' ne mogu ni zamisliti - zaključio je Puhovski.

Studentske prosvjede 1968. otpjevala je i Azra pjesmom ''68.'

Redatelj Rajko Grlić (70) priključio se studentskim prosvjedima u Pragu, gdje je 1968. studirao igrani film na poznatoj filmskoj školi FAMU.

KULTNI REDATELJ Rajko Grlić: Moj film 'potukao' je čak i legendarne Star Warse

- Trupe Varšavskog pakta su 21. kolovoza ušle u Čehoslovačku. Dva mjeseca kasnije počeo je studentski štrajk. Ruski su tenkovi okružili Akademiju kao i sve praške fakultete. Štrajk je trajao dva tjedna, a za to vrijeme živjeli smo i spavali na Akademiji - prisjeća se Grlić.

U prosvjedima je bio jako aktivan. S Agnieszkom Holland i Srđanom Karanovićem vodio je štrajkački odbor za kulturu te pripremao projekcije filmova i parole.

Od njih troje samo je Agnieszka Holland, kao Poljakinja, završila je u zatvoru. 

- Čehoslovačka nije željela narušavati i onako narušene odnose s Jugoslavijom tako da nas dvojicu nisu dirali. Samo su nam u ambasadi rekli da za svaki slučaj uvijek sa sobom nosimo 'putovnicu i 100 kruna' te da u slučaju da primijetimo nešto sumnjivo oko sebe jednostavno sjednemo u prvi taksi i odemo do austrijske granice - priča nam redatelj. 

Kaže da 1968. u Pragu nije samo priča o studentski nemirima. 

- To je puno kompleksnija priča o “Praskom proljeću”, o pokušaju stvaranja “socijalizma s ljudskim likom”. Priča o vrlo snažnoj, ali kratkotrajnoj utopijskoj nadi da jedno civilizirano društvo može opstati izvan crno-bijelog svijeta socijalizma i kapitalizma. Sovjetski Savez, uz punu podršku zapada, vojničkim čizmama je pregazio tu nadu i vratio svoju koloniju nazad pod skute - opisuje Grlić.

Prosvjedi su ga, kaže, odvojili od politike.

- Iluzija i deziluzija su se tih dana tako brzo mijenjali da sam na kraju, potpuno razočaran realitetom, stekao imunitet i odstup od svake buduće politike. To je zauvijek postao svijet ljudi koji me ne zanima - objašnjava redatelj.

Smatra da se 1968. istaknula generacija koja se pobunila protiv života svojih roditelja. Na zapadu protiv potrošačkog društva i besmislenog rata u Vijetnamu, a kod nas protiv “izopačenog socijalizma”. 

RAJKO GRLIĆ: 'Neispričane priče želio sam čuvati za unuke, a ne objaviti'

- Velika sreća te bitke je da se njeni ideali nisu ostvarili. Snovi nisu postali realnost. Onima koji su se kod nas bunili ’71 ostvarili su se snovi i vidimo na što liče. Krleža je lijepo rekao da ne želi nikome da mu se ostvare snovi jer oni vrlo često postaju noćna mora - poručio je Grlić.

Od 1968., kaže, ostali su utopijski duh i ljubav prema životu jedne generacije koja nije realizirala svoje snove, ali ih je opredmetila u glazbi, filmu, i literaturi, što je možda i najvažnije.

- Svijet nakon '68. više nije bio isti. Prvi put nakon drugog svjetskog rata masovni bunt je postao globalno legitimno sredstvo političke borbe - objašnjava redatelj koji danas radi na sveučilištu u američkoj državi Ohio.

- Mislim da današnji studenti ne bi mogli izvesti prosvjede nalik na '68. Slava, uspjeh i novac postali su jedini važni elementi života. A u tu se utrku svatko upućuje sam. Nadam se da se varam te da će me već sutra netko razuvjeriti - priznaje Grlić.

Ipak, u prosvjedima podrške kurikularnoj reformi vidio je dašak bunta iz 1968.

- Ljudi su izašli na ulice jer se nisu mogli pomiriti s tim da nema nade da njihova djeca dobiju normalni odgoj, a taj čin građanskog bunta ima nešto mirisa ’68. On nije bio teledirigiran od države ili crkve i njenih satelita i nije imao u sebi nikakvu dozu fanatizma. Bio je to čin očajnih građana koji su željeli da im djeca budu normalni ljudi. Znali su da nema puno nade da ih netko posluša, ali su ipak izašli i prosvjedovali. Možda bi više takvih prosvjeda, tih iskaza nemirenja s datom stvarnošću, barem malo zaustavilo ovo masovno iseljavanje - zaključuje Grlić.