Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
3 komentara

Grubijan mekog srca: Tri puta se ženio, dvaput s istom ženom

‘U kazalište je išao svaki dan, nas unuke vodio je na probe, kao i iza zastora’, prisjeća se Gavellina unuka, profesorica Yvonne Vrhovac, koja i danas stanuje u Hebrangovoj ulici, u stanu u kojem je živio Gavella

Foto: PIXSELL/kolaž
3 komentara

Evo, da vam ispričam koliko je on bio dobar čovjek. Uvijek su se sa mnom šalili da imam 40 kila s krevetom. Bio sam suh, mršav i baš za onih jakih zima 1942.-'43. godine, imao sam prvu asistenturu kod dr. Branka Gavelle. U HNK je pripremao Euripidovu 'Ifigeniju na Tauridi'. Jednog jutra došao sam sav promrzao u kazališni buffet. Sve je mirisalo na polpete od kukuruznoga kruha. Bio sam siromašan, uglavnom stalno gladan, ali se porcija stvorila preda mnom na stolu. I tako svakog jutra kad bih sjeo u kafić. Dobio bih doručak. I ja bih svako jutro ponavljao da ne želim jesti jer nemam novca, ali bi mi šefica buffeta uvijek rekla isto: 'Bobi, to je već plaćeno!'. A onda me prvog u mjesecu dočekala na kazališnoj porti i plava kuverta. Otvorim, a unutra novac. Kažem portiru: 'Ali to nije moje!', no on me uporno uvjeravao da je to za mene. I tako svakog prvog u mjesecu – neki put 500, neki put 1000 tadašnjih kuna. Nisam imao pojma tko mi to šalje novac i tko mi plaća doručke, nego tek kad sam se '45. vratio iz partizana, dočekao me portir i kaže: 'Znate, Bobi, one kuverte? Ostavljao vam ih je dr. Gavella'. Dođem u kafić, a šefica me tamo dočeka i kaže: 'Bobi, znaš tko ti je plaćao one doručke? Dr. Gavella'. I što mogu reći, osim da mi je on bio drugi otac, ispričao je jednom danas pokojni glumac Josip Bobi Marotti.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Takav je bio dr. Branko Gavella, velikan hrvatskog teatra, jedan od osnivača Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i jedan od utemeljitelja zagrebačkoga dramskoga kazališta u Frankopanskoj ulici koje danas nosi njegovo ime. Malo je poznato da mnoga sjećanja na djeda ima i njegova unuka, profesorica Yvonne Vrhovac, koja i danas stanuje u Hebrangovoj ulici, u stanu u kojoj je njezina baka početkom prošlog stoljeća živjela s tim osebujnim doktorom filozofije, koji je kazalište volio više od ičega na svijetu. U njezinu stanu i danas su brojni Gavellini portreti te albumi puni fotografija koje pričaju manje poznatu priču o njezinu djedu, visokom i krupnom čovjeku, koji je bio strah i trepet glumcima i studentima. Yvonne Vrhovac govori da su ga se bojali čak i ona i njezin stariji brat Nikola.

gavella | Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL

Profesorica francuskog i engleskog jezika u Klasičnoj gimnaziji, pa na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, danas je aktivna umirovljenica, puna životne energije, pa osim što redovito odlazi na kazališne predstave, pohađa i tečajeve njemačkog jezika i rekreativne gimnastike te jedva ima slobodnog vremena. Ovih dana prisjetila se kako je prvi put upoznala djeda Branka Gavellu:

- Bila sam djevojčica, imala sam možda kojih sedam godina, kad me mama jednog dana dočekala nakon povratka iz škole i rekla da ću upoznati djeda. Dotad smo stariji brat Nikica i ja maštali kako bi bilo lijepo imati djeda jer ga je imala većina naših prijatelja. Čitajući dječje knjige, zamišljala sam ga s dugom sijedom bradom, a onda sam se iznenadila kad se preda mnom stvorio krupan, visok čovjek crne guste kose, velike glave, koji je stalno nešto vikao i gestikulirao. Prestrašila sam ga se, a on se ni tad, a ni kasnije, uopće nije trudio da bude umiljati djedica koji se igra s unucima i čita im bajke. On je svoju ljubav pokazivao na sasvim drukčiji način - smije se Gavellina unuka, koja je upoznala djeda u Ljubljani.

gavella | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Bila je 1947. godina. Gavella je dobio angažman u kazalištu i profesuru na tek otvorenoj Akademiji za kazališnu umjetnost u glavnom gradu Slovenije. Kraj Drugoga svjetskog rata dočekao je u Pragu, ali ga tadašnje jugoslavenske vlasti nisu odmah pustile u zemlju, pa je u Ljubljanu došao nakon što je dvije godine režirao u Bratislavi i Ostravi. U Ljubljani je tad režirao u Narodnom gledališču.

- Sjećam se da su bili neki praznici i moj brat Nikica bio je na skijanju s tetom i sestričnom na Planici, pa smo u Ljubljanu otputovale samo mama i ja. Platio nam je boravak u hotelu 'Slon', gdje je i on bio smješten. Svaki dan nas je vodio u kazalište i na ručkove, gledali smo predstave i išli na njegove probe. Uzeo bi me za ruku i vodio na pozornicu, iza kulisa, pokazivao mi je drugu stranu pozornice, a ja sam se osjećala uzbuđeno i u velikom strahu. Izgledalo mi je kao da me za ruku vodi neki div koji stalno viče. U pauzi jedne predstave doveo me iza zastora na pozornicu i onda gurnuo pred publiku, a meni su se od straha odsjekle noge. Njemu je to bio jako dobar štos i umirao je od smijeha - prisjeća se Yvonne, kojoj je trebalo neko vrijeme da se privikne na djedove psine, te nastavila:

gavella | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Uvijek je i mene i brata Nikicu testirao, tražio je da budemo u sve upućeni, da budemo obrazovani, da čitamo. I uvijek se pritom jako dobro zabavljao. Sjećam se da smo hodali tako ulicom, kad me nešto pitao i ja nisam znala odgovor. Počeo je zaustavljati prolaznike, govoreći im: 'Vidite, ova mala vam je malo bedasta!'. Htjela sam propasti u zemlju od srama, a njemu je sve bio teatar - tvrdi.

Kako kaže profesorica Vrhovac, djed je zapravo bio iznimno mekog srca te je obožavao i nju i Nikolu, ali nije imao nikakvog iskustva s djecom, pa im se pokušavao približiti na svoj način.

gavella | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Imam osjećaj da je imao grižnju savjesti što je preko noći napustio suprugu, moju baku Emu, tad mladu ženu s dvoje male djece, mojom mamom Ivanom i njezinim bratom Mihovilom. I nas dvoje unuka, mene i brata Nikicu, nije upoznao sve do moje osme, a bratove 10. godine. Kad se vratio u Zagreb, htio je to sve nadoknaditi - priča.

I Yvonnein brat Nikola Batušić odmalena je zavolio kazalište, a oboje su sklonost prema teatru naslijedili ne samo od djeda nego i po očevoj strani. Očev brat, a njihov stric Slavko Batušić, bio je također redatelj, dramaturg i intendant, a u HNK je djelovao od 1921. Yvonne kaže da je stric bio predivna osoba te da su ona i Nikola često nakon škole znali svratiti u Kazališni arhiv pa tamo uz njega u kancelariji crtati i pisati zadaće.

gavella | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Stric nas je jako volio i mazio jer dugo nije imao djece. Kad mu je bilo 24-25 godina, obolio je od šarlaha i posljedica je bila gubitak sluha. Zato se s njim moralo komunicirati ili pisanjem na komad papira ili bi čitao s usana, ali se moralo govoriti polagano i razgovijetno. To je bio razlog čestih svađa između našeg strica i djeda. Djeda je jako živciralo kad bi stricu Slavku morao polako govoriti. Onda bi mu stric rekao da napiše, ali je djed, temperamentan kakav je bio, pisao jako brzo i nečitko, pa bi nažvrljao nešto što stric nije mogao pročitati, što je bio novi razlog za svađu - priča. 

gavella | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Gavella se u Zagreb vratio 1949., a od 1950. angažirali su ga opet u HNK, odakle je otišao 1943., još u vrijeme NDH.

- Bio je presretan kad su u Zagrebu osnovali Akademiju. Smatrao je to svojim najvećim uspjehom. Mlade glumce je doživljavao kao vlastitu djecu, a o tome su kasnije svjedočili mnogi njegovi studenti - govori Yvonne Vrhovac, prisjećajući se dokumentarnog filma "Tajna Branka Gavelle", u kojem su mnogi njegovi suvremenici, danas velikani hrvatskoga kazališta, govorili o njezinu djedu.

gavella | Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL

O Branku Gavelli govorio je i Yvonnein danas pokojni brat, akademik Nikola Batušić, doktor književnosti koji je predavao na Akademiji dramske umjetnosti. Autor brojnih stručnih knjiga govorio bi da se njegova djeda ne bi trebalo svoditi samo na anegdote jer je njegov doprinos teatru mnogo važniji. Gavellina teorija, svedena na nekoliko riječi, kaže da gluma suigra između glumca i gledatelja, da glumci moraju pratiti reakciju publike i uvesti je u predstavu jer tako nastaje čarolija teatra. Ipak, u autobiografiji "Na rubu potkove" Nikola Batušić prisjetio se kako je kao srednjoškolac potajno znao ulaziti u kazalište, zavući se u neko najmračnije mjesto u gledalištu i kriomice pratiti probe predstava koje bi režirao djed Gavella. I stric Slavko i djed Branko svim su se silama trudili odvratiti ga od teatra.

gavella | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Stričeve metode bile su suptilnije, pa bi mu govorio: "Sinek, teater ti je praf za praf jedna vel'ka coprija, kak pri našem Titušu i njegvemu 'Matijašu', a kritike? – kritike v novinama nije treba zeti k' srcu. I tak završiju jutri na šekretu, ž njimi je najbolše guzicu obrisati". Djedove metode bile su puno brutalnije. Gavella bi iznenada usred probe naredio asistentima, a bili su među njima kasnije slavni redatelji Kosta Spajić, Mladen Škiljan i Dino Radojević, da pretraže gledalište i dovedu Nikolu ako ga pronađu. Uvijek bi ga pronašli, a onda ga priveli na pozornicu pred cijeli ansambl. Uslijedila bi Gavellina lekcija: "Fakin jedan, bolše bi bilo da učiš njemačku gramatiku i čitaš Schillera nek da ovde gubiš vreme. Hodi se rajše kartati, ali nemreš jer je to za inteligentne i pametne, a ti to nisi, šaha igraš slabo, a bridža nikad ne buš nafčil, ili si najdi kakvu pucu, ali ni za to nisi, a onda kad je tak, bedak, sedni tam' odstrag' i čkomi".

gavella | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Yvonne Vrhovac sjeća se da je njezina mama Ivana, također profesorica francuskog, uvijek inzistirala da na sve obiteljske proslave pozovu i djeda.

- Djed bi se uvijek odazvao pozivu. Imao je svoje stalno mjesto za stolom. Sjedio je pored bake Eme. Kasnije, kad sam već bila nešto starija, shvatila sam da među njima i dalje ima poštovanja. Djed bi cijelo vrijeme držao baku za ruku i obraćao joj se s 'moja Emica'. Uvijek bi joj donio buketić drijemovca, njezina omiljenog cvijeća. S drugom ženom Zlatom bio je u braku od sredine 20-ih, a onda su se razveli, pa su se ponovno oženili. Dok mu je bila živa majka, živio je s njom na uglu Boškovićeve i Petrinjske, a kasnije se preselio u Ilicu 43. Tu je imao kućnu pomoćnicu, gospođu Mariju koja mu je spremala stan i kuhala, pa bi i nas i tu često pozivao na ručkove. Kad je baka doživjela moždani udar i završila u bolnici, djed je Mariju svaki dan gnjavio da mora pronaći i kupiti buketić drijemovca i odnijeti ga baki u bolnicu - priča Yvonne.

Naši partneri pišu
Message