Ibrica Jusić ne boji se da neće imati posla, veseli se koncertima za 60 godina karijere, a prvih pet godina na skalinama bilo je mukotrpno
JUBILEJ SLAVI CIJELO LJETO
Ibrica Jusić nam otkrio: 'Spasio me popravni dom. A još i sada odlazim na satove pjevanje'
U jednoj ruci gitara, u drugoj na “lajni” pas Simba, a na licu veliki osmijeh. Tako je na razgovor došao Ibrica Jusić (79). U subotu, 6. travnja koncertom u Varaždinu počinje obilježavati 60 godina karijere. Nastavit će 11. travnja u Banjoj Luci, pa u lipnju u Mariboru. Naravno, ovog ljeta više će biti na skalinama. Ipak je jubilej u pitanju, kaže. Gospar sa psom otkrio nam je kako je sam tražio odlazak u popravni dom, kako su mu smjestili zatvor, samouk je na gitari, a i danas ide na satove pjevanja...
Je li proletjelo tih 60 godina?
Strašno brzo. Sad kad sam pripremao ovaj program, to je bila živa muka. Ima toliko lijepih pjesama.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:15
Često me pitaju zašto nemam goste na koncertu, a nakon što otpjevam 28, 30 pjesama, pitaju me: ‘A gospodine Jusiću, zašto niste pjevali ovu pjesmu, a zašto niste pjevali onu’. Kad je bis, onda viču iz publike, naručuju. A ja se zafrkavam, ako ćete naručivati, ja ću otvoriti futrolu... (smijeh).
Za svoju karijeru kažete da je umjetnički eksces.
Da jer sam sve sam radio u životu. Nikad nisam imao menadžera, nikad nisam imao pogurance, samouk sam i na gitari. Nikad me nije bilo sram pitati, učiti. Jedan sam od rijetkih koji svira tremolo, da se čuje svih 12 žica. Kad sam majstoru gitare Johnu McLaughlinu u Zagrebu svirao nakon njegova koncerta, čovjek nije mogao vjerovati, družili smo se na večeri u Esplanadi.
I dalje ste kao radoznalo dijete...
Još imam osjećaj da u meni čuči mali Ibrica od 15, 16 godina. Svi moji koncerti dolazili su po preporuci, usmenom predajom ljudi. Moj je moto ‘Pjevaj malo, pjevaj dobro’. Nisam si dopuštao da pjevam dva, tri dana zaredom. Uvijek dođem dan prije, nikad na dan koncerta jer nikad ne znaš što se može dogoditi na cesti. Nikad za sobom nisam zatvorio vrata, a najbolji dokaz je Solinsko kulturno ljeto, ove godine će biti 39. godina zaredom. U splitskom HNK sam imao 26 godina zaredom koncerte za Valentinovo, isto tako Kaštela će biti 18 godina zaredom, tako da se uopće ne bojim da neću imati posla.
Nikad niste koncert otkazali?
Nikad u svojoj karijeri! Prije dvije godine imao sam problema s rukom. Nisam imao snage u njoj, nisam mogao čašu dignuti, a kamoli svirati. Prvi koncert sam poslije toga imao u kolovozu na skalinama. Na kraju koncerta ruka više nije izdržala, nagradili su me aplauzom, a iz publike dolazi doktorica. Kaže mi: ‘Ibrice, daj ruku’, malo ju je stisnula i dodala: ‘Ajde sviraj dalje’ (smijeh). Nije mi neugodno ni sram publici ispričati kad imam muku. Jedne godine sam pao i slomio palac pa sam od ping pong loptice napravio umjetni nokat. Usred koncerta to je opalo, a publika se smije. A nisam mogao da ne dođem.
Vjerojatno to niste ni pomislili, pogotovo u tim tinejdžerskim godinama, da će skaline potrajati 60 godina. Počeli ste slučajno. Došli ste se malo odmoriti, počeli svirati, u prolazu vas je čuo mladi par...
Nisam se zapravo došao odmoriti. To je bio moj prvi protestni koncert (smijeh). Preko puta skalina bio je bar Labirint, bilo je tu striptiza i svega. Moj pokojni brat i veliki uzor, moj Đelo, imao je svoj orkestar Đela, Trubaduri su tek poslije došli. Kako je on meni bio veliki uzor, a ja sam samo htio biti uz svog brata, svirao sam kontrabas. Bio je svibanj, izašao sam iz vojske, nisam imao posla, sjećam se kako smo moj prijatelj Ladislav Pađen Laci, koji je bio bubnjar Trubadura, i ja s dvije žlice podijelili njegov grah. I tako sam htio ući u Labirint, nisu mi dali, kaže mi na vratima ‘Plati kartu’. Nikakav, jadan, sjednem na skaline i zasviram. To je Božje proviđenje. Ništa nije slučajno. Dragi Bog me nije stavio ni pred moju džamiju ni pred Knežev dvor nego na skaline. Došla su dva para. Slušala su me i kaže mi jedan ‘Stari, ajde dođi i sutra. Doći će naši prijatelji iz Zagreba’. I tako sam došao sutra, pa preksutra...
Na kakvoj ste gitari počeli karijeru na skalinama?
Bila je to mala gitara. Dobio sam je na poklon od jedne cure u Zagrebu kad sam imao problema, bio sam tad u popravnom domu.
Onda je prošla Jagoda Buić...
Da, moja dobra vila. Ona me još na Lokrumu slušala. Tamo sam s ocem prodavao voće. Pomagao sam tati postaviti banak s voćem i onda bih otišao u obližnji dvorac. Bila je sjajna akustika. Ljudi, umjesto da se odu kupati, slušali su me cijeli dan. A ja sam vježbao... (smijeh). Imao sam i rokersku fazu. S 15, 16 godina zvali su me Tommy Steele. Amerika je imala Elvisa Presleya, Francuska je imala Johnnyja Holidaya, a Englezi su imali Steelea. Već tad na Lokrumu sam upoznao puno umjetnika, glumaca... I tako prođe Jagoda. Drugi dan srela je Peru Gotovca na Stradunu i rekla mu: ‘Ako ti se ne spava poslije predstave, otiđi na skaline dominikanaca, ima jedan mulac talentirani, moglo bi od njega nešto biti’. U to vrijeme trebao sam ići na rad u Njemačku kao tapetar, trebao sam raditi u Volkswagenovu pogonu tapiserije. Ali sudbina je htjela da ne odem. Drugi dan me Pero sreo na Stradunu, napravili smo dva đira, popili kavu i tog popodneva su papiri za Njemačku završili u kanalizaciji u gradskoj luci i došao sam u Zagreb. Nije mi pomagao da mi je davao lovu, bio mi je strašna podrška. Bio je urednik u Jugotonu, otkrio je Mišu Kovača... On mi je dao prve šanse, nalazio angažmane. Tad su bili pjevači napadači, kao danas turbo folk. Dao mi je savjet, koji mi je puno puta pomogao u životu, ‘Ibrice, zapamti, u životu ne moraš biti previše glasan da bi te se čulo. A tebe će se čuti i tebe će se slušati’. I tako evo već 60 godina.
Kako je bilo tih prvih godina na skalinama?
Mukotrpno prvih pet godina. Bilo je predrasuda. Prve godine govorili su ‘Eno mali musliman, prosi na skalinama’. Dok nisam počeo prodavati CD na skalinama, nikad nisam htio ništa uzeti. Držao sam se principa, isto tako nikad nitko na skaline nije smio donijeti alkohol. Na platou nitko nije smio pušiti. Prođe druga godina, a treće stiže televizija, snimali su me na skalinama za emisiju ‘Smjerom putokaza’. Vodili su je pokojni Gordana Bonetti i Saša Zalepugin, vratio se baš iz Amerike. E onda su već počeli govoriti ‘A snima ga televizija, moglo bi od njega nešto i biti’. Četvrtu godinu pobijedim prvi put na Zagrebfestu i opet sam na skalinama, a onda su govorili ‘A koji će mu bog više skaline, sad je postao slavan’. Pa je bio i skandal s milicijom.
Ali bilo je i lijepih stvari na tim skalinama. Puno se mladih na njima uz vas zaljubilo…
Jednom zgodom bilo je puno svijeta na skalinama. Dolazi mi glumac Zdenko Jelčić i govori mi: ‘Eno ti dole sjedi Mak Dizdar’. Ja mu na to kažem: ‘Nek’ sjedi, sjede i drugi’ (smijeh). Kod Dubrovnika je bio restoran Pod lozom, pa me za stol pozvao baš Mak Dizdar, u jednom trenu mi kaže: ‘Ibrahime, talentiran si, uspjet ćeš, ali samo ako svoj put shvatiš kao jednu polaganu rijeku koja teče. Mani se virova’. A virovi su ovi hit-pjevači, mama i tata plate par tisuća eura pjesmu, izađe prvi singl, drugi singl i više ih nikad ne vidiš.
Presudna je bila ta 1968.?
Imali smo velike zajedničke uspjehe Pero Gotovac, Zvonimir Golob i ja. Tri godine zaredom smo pobjeđivali na Večeri šansona. Pa 1968. pobjeda na Zagrebfestu s ‘Celuloidnim pajacom’. Dobio sam 270 glasova, a drugi iza mene 78. Ali su mi se noge tresle. Godinu poslije opet sam pobijedio na Zagrebfestu, pa je 1970. došla famozna ‘Mačka’ i ponovno pobjeda na tom festivalu. Već smo postali sumnjivi da kupujemo glasove (smijeh). A kako je bila na pomolu 1971., Hrvatsko proljeće, u to sam vrijeme puno nastupao pred studentima, bio po studentskim domovima, fakultetima, pa i u velikoj dvorani Studentskog centra, u prvom redu bili Savka, Mika… bio sam na nišanu.
Ozbiljna situacija je bila?
Vici Vukovu je netko šapnuo da se mora maknuti, a ja sam odsanjao da moram otići u Pariz. Već je Splitski festival bio međunarodni, dolazili su Francuzi i čuli me. Bio sam na skalinama sv. Duje. Govorili su za mene ‘Njemu je mjesto u Parizu’ i to me na neki način i povuklo u Pariz. Ima zgodna anegdota s toga koncerta. Dolazi policajac, mali debeli, lakše ga je preskočiti nego zaobići, ‘Ajde, kupi se, šta je to’. Ja se dignem, dođem do njega, kažem ‘Festival’, a on ‘Ne znan ja ništa, vi ste oni hipici što pušite hašiš i uzimate narkozu’ (smijeh).
Nije samo da ste svirali i pjevali studentima, dok vas u prvom redu slušaju Savka, Mika... Bili ste i na nišanu. Jeste li imali još kojih aktivnosti ili je bila samo pjesma pa su oni krivo povezali?
A čuj, već sam na Ljetnim igrama pjevao ‘Ne dajte da vas zavedu’ (smijeh). Ali, dobro, ja nisam išao u Francusku praviti karijeru. Ako hoćeš graditi karijeru tamo, moraš doći kao mladi čovjek, s 18, 19 godina. I raditi, raditi, raditi. Jer Pariz melje ljude samo tako. Pogotovo kad radiš u kabareu. Prao sam tamo pjate jer raditi nije sramota. A onda bi između pranja pjata uzeo gitaru i malo zasvirao. Vlasnik mi kaže: ‘Pa, Ibrice, vi bolje pjevate i svirate nego što perete pjate. Ajte vi malo budite konobar’. Svakako je bilo. Bilo je i zatvora.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
04:46
Zašto se završili u zatvoru u Parizu?
Družio sam se tamo s Vicom, ali više u prolazu. Tako sam jednom čekao na semaforu i samo čujem glas iza mene ‘Vi ćete sa mnom’, a kad ono Vice. Strašno sam ga volio i poštovao. A ovo što sam bio u zatvoru, to je bila sudbina. Nisam htio pjevati u jednom restoranu. Bio sam uspješan u kabareu, pogodio sam zadnje trzaje kabarea i te atmosfere. Poslije jednog nastupa do mene je došao Srbin da sviram kod njega u restoranu, zvao se Kod Darinke. Dolazim tako na dogovor, kad ispred ulaza dva oficira. Malo sam proćirio kroz zavjesu, pa sam brzo utekao. Normalno, stigla me kazna. Dok sam kupovao viski da počastim prijatelje u kabaretu za rođendan, došla su dva policajca. Taman na odlasku, uzeli mi kesu, pitaju gdje je račun, neću nikad zaboraviti osmijeh prodavačice sa zlatnim zubom sa strane, deset dana sam bio u zatvoru. Tko me spasio - Francuzi. Poslije je bilo ispričavanja, da su pogriješili… Skoro sam se raspao, ja sam veliki emotivac. Francuski prijatelj, inače karikaturist i pjevač, unajmio mi je najboljeg advokata, obranio me uz riječi ono što je Aznavour za Francusku, to je ovaj čovjek za Jugoslaviju. Na suđenju za mjesec dana imao sam čak dva advokata, oslobodili su me i još sam dobio nekih 10.000 franaka odštete.
Dakle, obogatili ste se na zatvoru...
Ma ne. Još jedan dokaz da je bila namještaljka. Mene su zatvorili u subotu, već u nedjelju su sve novine u Jugoslaviji pisale kako je Ibrica završio u francuskom zatvoru, bez kako i zašto, a ti misli jesam li ubio čovjeka, jesam li opljačkao… Jedini koji me ‘obranio’ poslije bio je naš pokojni karikaturist Davor Štambuk. Prijatelje poznaješ kad je muka.
Bili ste i u Njemačkoj u zatvoru?
Da, isto nekih desetak dana. Udba je radila, kao i u Francuskoj. Trebao sam nastupati u dvorcu u Bonnu. Prvi put su me uhitili na carini. Da se branim sa slobode, trebalo je skupiti 10.000 maraka kaucije. To ti je život. Svašta sam prošao.
Rekli ste da vas je popravni dom spasio?
Da, spasio me. Jer da nisam pošao u popravni dom, tko zna što bi od mene bilo. Bili smo siromašni, muslimani, antagonizam amo tamo, a u to vrijeme sam pjevao u kazalištu u Dubrovniku. Jedna strana Straduna je govorila ‘mali musliman razbojnik, on će završiti u Lepoglavi’, a druga strana ‘jadan dečko, siromah je, ali talentiran je, treba ga školovati, pomoći mu’. Jedan dan došao sam mami i rekao: ‘Mama, ja idem u dom’. Prvo sam godinu dana bio u Filip Jakovu, tamo sam se odmah upisao u literarnu sekciju i tamburaški orkestar, a poslije sam završio u Malom Lošinju. Prije dvije godine su mi baš u Lošinju organizirali koncert, u ulici po kojoj sam prošao tad na stotine puta, gore-dolje po skalinama, gore je bio dom, a dolje je bila škola. Kakve su me samo emocije bubale dok sam pjevao i prisjećao se tadašnjih vremena dok sam bio u domu.
U kojem vas je smislu spasio popravni dom?
Red, rad i disciplina su tamo vladali. Sve je bilo po zasluzi. Po uspjehu u školi imao si od sedam dana dopusta do mjesec i pol. Kad sam došao u dom, imao sam šansu. Bilo je 15 zanata. Kad si završio osmi razred, imao si mjesec dana da ideš od radionice do radionice ako nisi bio siguran što želiš. Odgojitelj me tjerao da učim za vodoinstalatera, govorio mi je: ‘Ibrice, uvijek će biti govana’. I na putu za radionicu za vodoinstalatera prođemo pokraj radionice za tapetara i vidim majstora, završava trosjed, ostao sam taj dan, pa sutradan i tako sam izučio tapetarski zanat.
I danas radite još, tapecirate?
Da, da. Ja Dunji Vejzović popravim stolicu, ona meni da sat pjevanja.
I dalje idete na satove pjevanja, rekli ste?
Da, baš sam bio prekjučer.
Nakon što ste izučili zanat, rekli su vam da ne trebate više biti u domu?
Pozvali su tatu i mamu i rekli da više nema potrebe za dom. U ono vrijeme dobra plaća je bila između 25.000 i 30.000 dinara, a državu je moje školovanje koštalo 35.000. Nitko iz doma nije otišao bez dva odijela, cipela, veša, košulja, sve se to izrađivalo u našim radionicama. Bježao sam iz Dubrovnika da me vrate natrag u dom. Tog ljeta zaljubio sam se u jednu Rajku, ali nikad ništa nije bilo. Došla je iz Zagreba sa svojim razredom iz ekonomske škole, vodili su me na izlete po Dubrovniku. Povjerim se tako Rajki što mi se događa, a ona to ispriča svojoj razrednici. I dan prije nego što će otputovati iz Dubrovnika, kaže ‘Dečec, mislim da imam rješenje za tvoje probleme. Ajde ti fino s nama u Zagreb. Imam prijateljicu koja radi u socijalnoj službi, pa ćemo vidjeti kako da ti se pomogne’. Došao sam mami i rekao joj da idem u Zagreb. Ona se samo nasmijala i rekla ‘Znala sam ja to, samo sam čekala. Susjeda joj prorekla iz kave: ‘Emina moja, Ibrica se sprema, možda će za koji dan otići’. Mama je samo rekla ‘Ajde, sine, punoljetan si, znaš što radiš.’
Kako ste se snašli u Zagrebu?
Prvi put sam vidio kako je vlak prešao preko nadvožnjaka, bilo je to na Vukovarskoj, dotad nisam vidio dužu ulicu od Straduna. Pitam nekoga: ‘Gosparu, je li ovo zagrebački aerodrom’ (smijeh). Kad sam došao u Zagreb vlakom, nisam znao gdje ću, što ću. Dolazi jedna Biba. Stanovala je blizu Gajeve, rekla mi je da se ne sekiram, da ću stanovati kod nje dok se sve ne riješi. Poklonila mi je tad malu gitaru, bila je to gitara njezina bratića. Svaki dan sam pred školom pod prozorom svirao i pjevao, bacali su mi sendviče, čarape, dok me direktorica nije pozvala i zamolila da to više ne radim. A moj problem s domom riješila je Đurđa, kojoj sam znao ranije svirati dok sam još bio u tamburaškoj sekciji u prvom domu. Sva se začudila ‘kaj ja tu delam’, sve je riješila i vratio sam se u Lošinj. Pola škole me ispratilo na kolodvoru… Vratio sam se, imao sam šest mjeseci zaostatka. Ali na kraju oduševio sam komisiju na maturi, dobio sam vrlo dobar.
Vratimo se na Pariz malo, dvaput ste tamo bili. Divio vam se i Jacques Brel.
Da, prvi put sam ostao četiri i pol godine. Jedno ljeto u Dubrovniku je bio poznati francuski producent, snimao je emisiju ‘Dubrovnik - Pariz’. Slušao sam na skalinama i uzdisao od komplimenata. Rekao mi je da će me zvati, nisam ništa vjerovao dok mi deset dana poslije nije došao službeni poziv da dođem u Pariz. Sve mi je bilo plaćeno. U toj njegovoj emisiji u koju me pozvao, gledalo ju je 30 milijuna ljudi, gostovao je i Jacques Brel. Dođem tako na televiziju, u njegovu kancelariju, kad ono tamo sjedi Brel. Smrznuo sam se. Upoznali smo se. ‘Vi pjevate njegovu pjesmu na vašem jeziku, svi vas hvale, kaže producent. ‘Htio bih da vi njemu otpjevate, da čuje kako vi to radite’. Brel se smrzao, dao mi je najljepši kompliment koji mi je netko mogao dati. Čovjek se digao, pružio mi ruke i rekao: ‘Gospodine, imam osjećaj da sam tu pjesmu pisao za vas, a ne za sebe’.
Vi ste bili sretni i kad niste imali?
Sretan sam što sam u životu imao posla s pravim ljudima i što su me naučili i da je bogatstvo čak i nemati, da sam na vrijeme shvatio da meni materijalno mora biti posljedica duhovnog jer ako radiš, novac dolazi sam od sebe. Ali ako upireš samo lova, lova, lova, nema ništa od toga. Najvrednije je u životu ulagati u ljude.
Tome vas je djetinjstvo naučilo? Bilo je teško...
Da, bilo je teško. Moji roditelji potječu iz begovske obitelji. Mama, iz Blagaja, takoreći je pobjegla za harmonikaša, koji je isto taj kamen i ostali. Otac Arif je počeo trgovati, između dva rata imao je tri, četiri dućana s voćem i povrćem. Imali smo veliki četverosobni stan, a onda je došao rat. Najstariji brat Kemal je imao 14 godina, pošao je u partizane, pa je netko šapnuo Talijanima da Arif ima sina u partizanima. Susjed mu je rekao da bježi. Kad je završio rat, uzeli su nam stan, taman negdje kad sam se rodio. Bilo je siromaštvo, nismo imali vodu u kući. Tek 1962. smo je dobili. Mama bi prala veš, pa od tog sapuna što je ostalo rekla bi mi: ‘Sine, ajde od toga operi glavu’. Sjedili smo na gajbama od voća, nismo imali stolce, a dolje je bio zemljani pod. Gore je, srećom, bio drveni pod pa smo mogli staviti neku deku i nas sedmero spavali smo ko sardine.
Kad je gitara ušla u vašu kuću?
Najstarijeg brata Kemala školovala je vojska, pa je on donio prvu gitaru u kuću. I Đelo se zaljubio u gitaru pa je Kemal zaključavao ormar, ali Đelo ga je otvorio kad Kemala ne bi bilo. Kad se trebao vratiti s dopusta u školu, Đelo uzme gitaru, ode na brdo Srđ da otprati brata u čamcu. A kad se Kemo vratio nakon šest mjeseci, Đelo je već počeo ozbiljno pjevati, vidio je da je vrag odnio šalu i poklonio mu je gitaru.
Otac harmonikaš, vi ste po evokaciji bubnjar, Đelo na gitari...
Đelo je imao live koncerte na radiju sa 17, 18 godina, a ja sam mu okretao note kao mlađi brat. Koliko sam puta dobio batina jer sam uzeo gitaru, a zaslužio sam (smijeh). I najstarija sestra bila je solistica Radio Beograda 50-ih godina. Nije tad bilo ploča, nije bilo televizora, bio je samo glas. Sjećam se kako sam jednom, ni tri godine nisam imao, otvorio nožem radio da vidim tko to svira unutra, babo je ubio boga u meni.
Jeste li viđali Terezu tad?
Mi smo je zvali Tere. Zafrkavali smo je jer je na vrhu moje ulice bila muzička škola. Slušao sam je kao dijete dok je vježbala flautu i glas, a gore na Srđu imali su svinje, ovce i koze. Ona ih je čuvala i pjevala, dok su djeca dolje igrala nogomet. Onda bi joj vikali ‘Tereee, što se dereš’. Pa Đelin debi je bio s njom, strašno je volim, malo smo nešto surađivali. Bili smo u Australiji 1975. Što je sudbina. Na TV-u sam 1974. gledao otvaranje Sydney Opera Housea i mislim si ‘Što bih dao da mogu ovdje zapjevati’. I kao da me dragi Bog čuo, zvala me Tereza i rekla: ‘Traže me za Australiju, ali hoće da i ti dođeš sa mnom’. Imali smo šest koncerata u Australiji i jedan na Novom Zelandu. Naš čovjek, Hrvat, bio je šef tehnike i pokazao mi je cijelu dvoranu, kako se scena mijenja u 15 sekundi. Kad me uveo u koncertnu dvoranu, čujem glas iz mraka: ‘Mate, srca ti Isusova, dobaci mi taj čekić’. Pa rekoh, i ovdje nas ima.
A žene?
Žene su imale veliku ulogu u mom životu, osobito Jagoda Buić, Cvijeta Grospić, a ono na što vi ciljate, ne znam je li teže sa ženama ili bez njih. Imao sam jedan brak, imam sina Kristijana, a u Švedskoj imam kćer, s kojom nemam kontakt, nažalost. Uvijek kažem, za sve vrste ljubavi treba dvoje. Osam godina bio sam i bez sina, samo zato što nisam htio dopustiti da se preko njegovih leđa prelamaju problemi između mene i moje bivše supruge. Ali sam uvijek govorio, kad moj sin navrši 18 godina, on će mene potražiti. Tako je i bilo. Imao sam promociju ‘Hazardera’ na Opatovini i te godine slavio sam 35 godina skalina. U onoj gužvi odjednom sam čuo ‘Tata, tata’. Isprva nisam mislio da mene zove. Pa opet čujem ‘Tata, tata’. Okrenuo sam se i odmah sam ga prepoznao. Samo je 24 sata bilo nezgodnih pitanja i još nezgodnijih odgovora. Rekao sam mu ‘Uvijek ću ti biti podrška, bit ću tu za tebe, a ovo što smo razgovarali, to je to’.
I djed ste.
Da, da. Celine se zove. Žive na relaciji Zagreb - Francuska. Voli crtati, umjetnička je duša. Ona će biti ili slikarica ili arhitektica. Sto posto.
Skaline će “živjeti” vječno?
Moji roditelji su bili 63 godine zajedno, rekao sam - ako izdržim zdravstveno da dođem do 63 godine pjevanja na skalinama, onda ću ‘ugasiti’ skaline. Ali nikad se ne zna… Čovjek može od svega pobjeći, ali sam od sebe ne može.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
