Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
204 komentara

'Živio sam na sotonskoj strani, trošio sam, putovao i ludovao'

U prvom nastavku serijala ‘Od zvijezda do Boga’ Jasmin Stavros nam je ispričao sve o svojoj divljoj mladosti, teškim životnim trenucima te kako ga je supruga Žarka spasila...

Foto: Privatna arhiva
204 komentara

Imali su sve što su ikad htjeli. Novac nije bio problem i sva vrata su im uvijek bila otvorena. Uspjesi su na poslovnom planu dolazili jedan za drugim, ali umjesto sreće - osjećali su prazninu u sebi. Nešto je nedostajalo, nešto što novac ne može kupiti. Počeli su istraživati svoju duhovnu stranu i preporodili su se u vjeri. U prvom nastavku serijala ‘Od zvijezda do Boga’ pjevač Jasmin Stavros ispričao nam je o svojoj divljoj mladosti, teškim životnim trenucima te kako ga je supruga Žarka spasila...

POGLEDAJ VIDEO:

Vjera je Jasmina Stavrosa (64) istinski privukla kad se oženio, 1976., iako je i kao dijete s nonom išao u crkvu, no tad ništa nije razumio. Danas se itekako rado sjeti bake koja se uvijek molila sv. Anti i njegovih 13 gracija da joj pomognu. Štovala ga je, a pjevača je zanimalo tko su i što znače tih njegovih 13 gracija. Baka je odgovarala: “To je 13 moći”. Moleći se svecu i gracijama, rješavala je, priča pjevač, svoje nevolje. Danas, kad Stavros nešto izgubi, baš kao i nekad njegova nona, moli se sv. Anti da mu to nađe. I uvijek mu se molitva, želja, ispuni.

U glazbene vode ušli ste kao dječak, bili ste najtraženiji studijski bubnjar, a danas imate zavidnu pjevačku karijeru. U kojem trenutku ste se okrenuli vjeri. I zašto?

Baveći se glazbom od 12. do 18. godine, kad sam upoznao suprugu Žarku, puno sam prošao. S 12 godina svirao sam u barovima, a od 15. mi je glazba profesija. Prošao sam više loših stvari nego dobrih, nailazio sam na razna iskušenja i shvatio da je takav život isprazan, ne vodi dobrome.

Onda bih se sjetio none i naših odlazaka u crkvu sv. Frane. Svaki dan je nona išla u crkvu, naučila je i mene moliti krunicu. Sve sakramente sam imao. Ali kad sam ušao u estradu, nisam živio na Božjoj, nego na sotonskoj strani. Bilo je novca, putovanja, ludovanja... Shvatio sam da je to isprazno i zavapio sam ispred crkve. Želio sam promjenu, život u vjeri. Htio sam i takvu suprugu, obitelj. Kad sam sreo Žarku, rekao sam: ‘Ostvarila mi se želja, dobio sam anđela’. Počeli smo hodati u totalnoj čistoći i oženili se koju godinu kasnije.

Što konkretno znači sotonska strana?

Svaku večer si vani, imaš puno novca i možeš si priuštiti što hoćeš. Ne znaš kamo bi sa sobom, jer nisi tome dorastao, ne znaš ispravno razmišljati. Netko pita: ‘Kamo ćeš popodne?, ja odem sedam dana u London. Živio sam život bez Boga. Priuštio sam si sve i svašta. I nije mi žao. Jer da nisam upoznao tu stranu, ne bih znao koliko je jaka ova druga. U vjeri. Divno je živjeti skrušeno, ponizno, opraštati drugima, moliti se za njih. Ne mislim da je vjernik samo onaj koji ide u crkvu, ima puno onih koji se ne deklariraju, ne idu u crkvu, ali žive vjeru. Nije stvar u tome da kažeš: ‘Ja sam kršćanin i idem u crkvu’, a kad izađeš radiš stvari koje nisu u skladu s vjerom. Veličina je u tome da budeš ponizan, opraštaš i moliš za druge. Što si ponizniji, bliži si Bogu. Kad ti netko nešto ružno kaže, kad te psuje, ti mu oprostiš, pomoliš se za njega i ideš dalje. To je teško postići, ali, Bogu hvala, došao sam do te razine da to mogu. I to mi daje snagu. Da nisam u vjeri, tko zna gdje bih završio. Bih li uopće bio živ.

Foto: Igor CC Kelčec

Kako su izgledali vaši prvi koraci u svijetu vjernika?

Ništa nisam razumio, osjećao sam se kao i kad me nona vodila u crkvu. Moja žena je velika vjernica i inicirala je da idemo na misu, izmolimo krunicu milosrdnog Isusa. Ona me povukla.

Kako su izgledali prvi razgovori sa svećenicima?

Nisu mi se sviđali kad su mi na ispovijedima postavljali ista pitanja. Osjećao sam se kao na traci i rekao da više u tu crkvu neću ići. Nije to prava ispovijed. Ispovijed je kad razgovaraš o svim problemima umjesto da odgovaraš jesi li radio ovo ili ono. U Splitu sam imao duhovnika kod kojeg bih išao kad bih naišao na problem ili prepreku. Sjeo bih pred njega, gledali smo se u oči i govorio sam mu što me muči. To je ispovijed, individualna. U Zagrebu sam imao problema, dok nisam upoznao pokojnog svećenika Vladimira Tadića. Imao sam tu milost da sam se ponedjeljkom mogao ispovijediti u sobi pokojnog oca Antića, u crkvi Gospe Lurdske. Isto je bilo individualna. Gledali smo se, pričao sam mu što me muči, a on me je savjetovao koji psalam da pročitam, što da izmolim. To me duhovno ispunjavalo. Svaki dan sam bio i na misi od 19 do 20 sati.

Jeste li osjetili da u vama gledaju zvijezdu, da se ljudi gurkaju i pokazuju na vas?

Kad sam se doselio u Jastrebarsko, išao sam na mise u obje tamošnje crkve. U franjevačkoj crkvi je bio jako drag mladi kapelan koji je sad bolestan. Mogao sam se ispovijediti kako želim. Jedan prije njega dolazio je k meni doma, sjeli smo i pričali. To je bila moja ispovijed. Ljudi su šaputali: ‘Vidi Stavrosa’, osjetio sam da me gledaju, ali nikad mi nitko ništa ružno nije rekao. Baš suprotno, prilazili su mi pozitivno, rekli: ‘Moja mama vas je vidjela u crkvi’. Dolazim i pola sata prije mise na krunicu, ostanem i kasnije, na pobožnosti. Pričestim se, pomolim se i to je ljudima drago. Puno puta sam čuo: ‘Taj Stavros je normalan, zvijezda je, a nije umišljen’.

Je li se tko od kolega pjevača poveo za vama?

Teško mi je to reći, puno je prošlo otkako sam se promijenio. Ne znam jesam li kome primjer ili uzor.

Foto: Igor CC Kelčec

Puno pjevača ističu da su vjernici. Jesu li iskreni?

Nisam pobornik toga da se prekrižiš dok te snima kamera. To rade farizeji, da se vidi koliki su vjernici. Ja sve radim tako da se ne vidi. Kad postim, budem gladan kao pas, ali nikome o tome ne govorim. Nitko ni ne zna da postim. Prije koncerta mi treba vrijeme da budem sam, da se pomolim. Moj bend to zna, i ako smo zajedno u garderobi, oni izađu. Ne radim predstave oko toga. Izmolim 15, 20 minuta. U garderobi, a ne na bini.

Zašto ne i na pozornici?

To mi je odvratno. To rade farizeji. Oni se prekriže da se to vidi. Ja u garderobi, a oni na pozornici. Trebali bi pročitati Sveto pismo. Isus je učio da se moli, ali da se to ne vidi, da se posti, ali da se to ne pokazuje. Ovi sve to rade da se vidi. Kao da viču: ‘Evo, i ja sam kršćanin’.

Božić je iza nas. Kako slavite danas, a kako je bilo prije, dok ste živjeli estradu?

Odrastao sam u komunizmu i kršćanima je tad bilo teško održavati tradiciju. Sve se radilo u tajnosti, tiho, neprimjetno se ulazilo u crkvu. I trebalo je naći crkvu koja nije na udaru. Imao sam sreću da sam živio u kršćanskom kvartu i u mojoj crkvi na Mejašima išao sam na Badnjak, Božić, mise i sve obrede. Blagoslov kuće je uvijek bio po mraku, da se svećenika baš i ne vidi. Bila su to mirna, tiha, ponizna slavlja bez pompi jer to nije bilo u okvirima sistema u kojem smo živjeli. Današnja slavlja Božića mi izgledaju kao velika predstava. Puni šoping centri, preskupi pokloni. Goleme su gužve po gradu, ne možeš ni ući u dućane, svi peglaju kartice, obaraju rekorde potrošnje. Trebalo bi biti kao nekad, ponizno i skromno, važno je samo da je obitelj zajedno. I pokloni su tad bili simbolični, čokolada, jabuka, čarape... Doček Božića i odlazak na misu u tišini. Za božićni ručak nikad nije bilo prejedanja, previše hrane. Samo malo šarenije nego inače, ali i dalje skromno. Pravo kršćanski.

Kako izgledaju blagdani kod vas doma?

I dalje si darujemo sitne poklone kao znak pažnje. Važno nam je kićenje bora, odlazak na misu. Sad se nasreću može birati kamo će se na misu. Ove godine bili smo u Brezovici kod sestara karmelićanki, tamo smo bili i na polnoćki. Prije smo odlazili u Vrbovec, u zajednicu Cenacolo. Ovo nam je bliže, poznajemo i neke sestre iz tog reda, pa smo se nakon mise pozdravili s njima. Na Badnjak se, uz bakalar, okupila samo obitelj, a za božićni ručak smo imali puricu s mlincima. Žarka je napravila i štrudlu od naših domaćih jabuka.

Koliko vam znače duhovne obnove?

Puno, ali ovisi o tome gdje ideš i tko je vodi. Kod fra Zovka u Širokom Brijegu bio sam sedam dana i bilo mi je fenomenalo.

Koja svetišta su vam se usjekla u srce?

Jako puno su mi značili odlasci na Sinaj, u Svetu zemlju, Assisi, kod padre Pia, Lourdes, Fátima... Izdvajam brdo Sinaj, jer kad sam se popeo, doista sam se osjećao kao da sam s Bogom. Išao sam pješice i uspon je naporan. Dva i pol sata hoda, da bi na kraju imao još 700 stepenica koje su zapravo kamenje. Gore je kapelica i najbolje je doći u sumrak. Kad gledaš taj zalazak sunca, osjećaš se kao da si s Bogom. Pomoliš se, kažeš što te muči i imaš osjećaj da te Bog sluša. Za razliku od drugih klasičnih svetišta, koja imaju svoje značenje, ovo je najjače. I Sveta zemlja je ostavila veliki pečat, ali tamo se ide samo ako si pročitao Bibliju. Tad ti bude sve jasno. Kad dođeš na Galilejsko jezero, znaš što se tamo događalo, u Betlehem, na Brdo blaženstva, sve znaš. Jako značajno mi je bilo i kad sam u šest sati išao na Isusov grob, gdje su naši franjevci držali stražu.

Foto: Denis Lončar/privatni album

Koliko puta godišnje idete na duhovne obnove?

Nekad dvaput, nekad jednom, a nekad više. Ako ne odem, nadoknadim to tako da svaki dan odem u crkvu, čitam Sveto pismo, molim krunicu, pokušavam živjeti kršćanski život. Kad u jutro pročitam Sveto pismo, imam objašnjenje kako taj dan trebam živjeti, što donosi, kako se ponašati. Teško je, ali trudim se. Nisam ni ja savršen, napravim puno pogrešaka, svaki dan bih se trebao ispovijediti jer uvijek kažem nešto što ne bih trebao. Izleti mi, a to treba ispovijediti.

Je li vam teško boraviti u samostanu bez mobitela ili televizora?

Nema ničeg ljepšeg od te samoće, to je najbolje. Zato i živim na selu, samoća je divna, idealna. Tad razmišljam o svemu što sam napravio, sam sam sa sobom. Televiziju inače ne gledam jer nas samo bombardiraju s problemima, nezaposlenosti, krađama, samo negativa. Sve je to nametnuto. Jedina televizija koju gledam je Laudato. I sportske programe, njih jako volim jer sam sportaš. Pratim sve sportove, bavim se sportom, trčim, igram tenis, vozim bicikl, skijam, idem u prirodu. ‘Dnevnike’ ne gledam jer su svi isti, stresni, pa ih preskačem. Zanima me neki dobar dokumentarac.

U samostanu ste, među ostalim, pomagali bolesnoj djeci, čistili WC-e, prali podove...

To sam radio jednom u Italiji.

Jeste li tad došli u iskušenje da kažete: ‘Neću to raditi’?

Ne, ali sam prije koji mjesec pao u iskušenje da odem u svećenike. Htio sam otići u kapucinere. Znam da ne mogu služiti mise, ali htio sam živjeti s njima. Ne mogu jer imam obitelj i ne mogu ih napustiti da bih u ovim godinama živio u samostanu. Prekasno je za to. Može se živjeti vjera i bez da se živi u samostanu. Odgovaralo bi mi da odem tamo na 15-ak dana i živim u poniznosti, gulim krumpire, čistim WC-e, s njima budem u molitvi, bez mobitela i ičega drugoga. Vjerujem da ću to ostvariti tijekom korizme, tad bih mogao otići.

VIDI OVO! HOROSKOP: Svaki horoskopski znak ima svoju novogodišnju odluku, koja je Vaša?

Naši partneri pišu
Message