Show

Komentari 65

Ispovijest Milana Popovića: Na spiku sam zaradio prvi milijun

Ispovijest Milana Popovića: Na spiku sam zaradio prvi milijun

Srpski poduzetnik Milan Popović otkriva kako je izgradio poslovno carstvo, je li se privikao na život u Zagrebu te o sudskoj bitci sa Severinom oko sina

Milan Popović (53) kaže kako mu nadimak “srpski kralj bakra” nije među omiljenima, a da je Severinin bivši, objašnjava Popović, košta ga uglavnom kad reagira u medijima. Voli se opisati kao obiteljski čovjek. S 30 godina mlađom partnericom čeka rođenje dječaka, trećeg muškog nasljednika Popović. Sa Severinom Kojić dobio je sina Aleksandra 2012., a prije dvije godine supruga Bojana rodila mu je Milana (2). Srpskog milijunaša sve češće viđaju u zagrebačkom kvartu Horvatovac, gdje je prije nekoliko godina kupio staru vilu. Srušio ju je te sagradio kuću koja mu je postala zagrebački dom. Susjedi ga dobro znaju. S dijelom njih je u dobrom odnosu, priča srpski poduzetnik. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Tko je Milan Popović kad nije Severinin bivši?

Severinin bivši partner sam samo u medijima.

Milijunaš?

Otac, susjed, poslovni čovjek, šef, prijatelj...

Kakav ste šef?

Baš su mi neki dan na sastanku rekli da sam vješt u pregovorima. Na to sam odgovorio da sam relativno loš jer često popustim. Uvijek sam fokus usmjeravao na osobu s kojom radim posao, a ne na sam posao.

Kako ste stekli prvi milijun?

Zaradio sam ga u Švicarskoj, a ondje ne vrijedi pravilo da se o prvome milijunu ne govori ili da ga se krije. Ondje si ga mogao dobiti na dva načina - ili si ga naslijedio, odnosno dobio na dar, ili si ga legalno zaradio. Treća varijanta ne postoji. Nije tajna. Tvrdoglavo sam i ozbiljno radio dok nisam došao do zaposlenja u tvrtki u kojoj sam želio poziciju. O osnivaču te firme napisali su knjigu u kojoj sam pročitao kako je on svoj prvi milijun zaradio tako da je na svom prvom radnome mjestu, nakon uspješne godine, tražio od svog tadašnjeg šefa da mu isplati milijunski bonus. U suprotnom je prijetio otkazom. Otišao je iz firme, a nakon deset godina, kad je postao velik i jak igrač, kupio je tu firmu iz hira. 

Na kojemu mjestu ste radili tad?

Bio sam glavni mlađi trgovac kojeg je matična tvrtka iz Švicarske slala u urede u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Obilazio sam tvornice i kupovao razne materijale.

I tad je pao milijunski bonus?

Nakon dvije godine ubitačnog radnog tempa sklopio sam više poslova od ijednoga kolege u cijeloj kompaniji. Nisam izlazio iz aviona, Sovjetski Savez tad je bio u raspadanju, a ja nisam gubio niti jednu priliku za putovanje i sklapanje dobrog posla. Te godine ugovorio sam megaposao, šef odjela pozvao me na sastanak jer se tad u toj tvrtki još pregovaralo o bonusima. Ponudio mi je 250.000 dolara, na što sam ispalio da hoću milijun. Ne zato što sam vrijedio milijun nego zato što sam se sjetio priče vlasnika kompanije u kojoj sam tad radio s početka priče. Ta njegova priča mi je poslužila kao fora, isto sam primijenio na svog nadređenog i, kad je odbio moju ideju o bonusu od milijun dolara, rekao sam mu ‘OK’, no i to da sam dobio ponudu iz druge kompanije i da ću otići iz firme. Nije prošlo mnogo vremena kad me nazvao vlasnik tvrtke osobno i ispričao mi kako se i njemu ista situacija događala kao meni. I eto, da vam konačno odgovorim na pitanje, imao sam tada 27 godina i zaradio sam svoj prvi milijun.

Na što ste tad trošili?

Na gluposti, ali vrlo kratko. Mladost odradi svoje.

Kako sad živite kao multimilijunaš?

Sve na meni ne vrijedi niti 2000 kuna. Ne nosim lančić, nemam sat. Ruske djevojke često kažu: ‘Novac u životu nije bitan kad ga imaš’. I to je istina. U jednom trenutku, kad imaš toliko novca, navikneš se da ga imaš i znaš da ga imaš. Fokusiraš se na druge stvari. U podsvijesti je uvijek prisutno da imaš novac i nemaš brige s tim.

Znači, po stilu ste milijunaš u trapericama, poput Jobsa...?

Nedavno sam na internetu naletio na fotomontažu- usporedba četiri milijardera i novopečenog modernog biznismena. On pozira u super brendiranom odijelu, nakićen lančićima i satom. Ova četvorica stoje u trapericama i majici. Sebe sam prepoznao u ovoj četvorici premda nisam još milijarder. Žao mi je dati puno novca za sat. Nemam niti jedan skupi sat. Rijetko govorim što imam i koliko imam. Većina naše okoline bori se za puko preživljavanje. Vozim automobile stare 14-15 godina. Nemam luksuzna vozila koja privlače pozornost, moje kuće nisu prevelike. Lagao bih kad ne bih rekao da nisam mnogo toga prilagodio lagodnom stilu života, ali ne luksuznom. Nastojim sve prilagoditi potrebama svoje obitelji i da je podređeno kvalitetno provedenom vremenu.

A na što trošite?

Doniram. Imao sam periode kad sam ‘furao’ i brendove. Kupovao sam i trošio. Život i godine učinili su svoje. Ipak, danas najradije pomažem pučke kuhinje, crkvu, bolnice i rodilišta, obitelji s mnogo djece, navučete se i na taj osjećaj. Religije isto govore – kada daješ, dobivaš. Tako je i s doniranjem, želiš da ti se taj dobar osjećaj ponavlja. I, naravno, na dječje igračke.

Kad ste prvi put izdvojili neki iznos za donaciju?

Ne sjećam se. Ali znam kako motivacija ne dolazi s većim iznosom novca.

Koja je ključna vještina koju ste primijenili na biznis kojim se ponosite?

Kao mlad bio sam uporan i vješt u komunikaciji i pregovorima, a imao sam i financijsku podršku uprave u švicarskoj centrali. Pregovarajući s moćnim vlasnicima, ajmo reći pregovarajući s vlasnikom aluminijske tvornice, primjenjivao sam taktiku da mi prioritet nije bilo davanje najbolje cijene. Dapače, od prvog trenutka uložio bih sve napore na izgradnju kvalitetnog odnosa s vlasnikom tvornice aluminija jer sam znao da ću kasnije kod te osobe dobiti sav posao koji poželim. Naravno da je moj ulog uvijek bio poznavanje specifičnosti biznisa i da je odnos s vlasnikom bio zasnovan na stručnim kompetencijama, ne samo na prijateljstvu.

Na građanskom sudu u Zagrebu već gotovo šest godina vodite proces s bivšom partnericom Severinom Kojić o skrbništvu nad zajedničkim sinom. Nazire li se kraj tom sporu?

Kraj se ne nazire, nažalost. Proces traje već pet godina i deset mjeseci. Uglavnom, otkad je Severina pokrenula prvu tužbu i krenula u spor. U međuvremenu sam pokrenuo postupak za preinaku prve presude i taj spor po mojoj presudi se vodi već četvrtu godinu. U tom procesu prethodna sutkinja tri godine nije mogla presuditi zbog nemogućnosti da ispita majku, koja je vješto izbjegavala dolazak na ročišta, vršila pritisak na sud, zbog čega je općinski građanski sud izdao priopćenje za javnost i, kad je na kraju sutkinja s više od 40 godina staža, poslije maksimalnog ustupka koji je činila Severini, donijela presudu, županijski sud ju je u roku od mjesec dana ukinuo i vratio na ponovno suđenje. Severina gubi tri puta pravo na ispitivanje i sutkinja svejedno produlji postupak, daje joj ponovno šansu da je ispita kako županijski sud ne bi odbacio presudu, županijski sud svejedno na kraju odbaci presudu jer ju nije dobro napisala. Vrati sve kako je bilo ranije i smanji mi ponovno broj dana koje mogu provoditi sa svojim djetetom, a cijela struka uporno već godinama piše i tvrdi kako je u najboljem interesu našeg sina da više vremena provodi sa svojim tatom.

Kako takav proces utječe na svakodnevni život u vašem slučaju?

Svakako da je stresno i oduzima mi jako mnogo vremena. Zahtijeva da se udubim u cijeli problem, temu, pravila, zakone, psihologiju djece i odraslih, pravila suđenja... Morao sam se udubiti da bih mogao donositi odluke kako bih na kraju došao do svog cilja. A moj cilj je, vjerovali ili ne, da naš sin jednako vremena provodi s mamom i tatom, da mama i tata sami skrbe o njemu, da mama i tata poštuju da je drugi roditelj uvijek prioritet nad bilo kojom trećom osobom. To znači da, ako je mama spriječena biti s djetetom, da se ono da tati i obrnuto. Moj cilj nije niti će ikad biti, dijete oduzeti mami, kako mama to uporno ponavlja u svojim izjavama.

Koji je to trenutak u kojem prestaje mogućnost za dvosmjernom komunikacijom? 

Mi nikad nismo ni imali dvosmjernu komunikaciju. Od 1. 8. 2013., kad je Severina pokrenula prvi sudski postupak, mi komuniciramo preko odvjetnika, sudova, centara, mailova. Tad je tražila da sina, kojeg sam dotad viđao redovito, praktički ravnopravno s njom, budući da nismo živjeli zajedno, a da je ona puno radila, viđam dva puta tjedno po dva sata u njezinoj prisutnosti, u jednom trenutku je tražila da mi potpuno zabrane da viđam sina, ne razumijem što ta žena hoće.

Kako to zapravo izgleda?

Da nemam ovoliku fleksibilnost u životu i radu, najvjerojatnije ne bih uopće viđao svog sina. Moj sin je apsolutni prioritet.

Mislite sinovi...?

Znate kako se kaže, otac će uvijek imati poseban odnos prema svom prvom sinu. Aleksandar je moj prvi sin i apsolutni prioritet u mom životu. Dosta je bilo teško prilagoditi se situaciji, ali ja sam se već navikao i više mi nije teško. U međuvremenu sam i kuću napravio u Zagrebu, organizirao posao, investiram, imam društvo, ja sad živim u Zagrebu. U Zagrebu je stalno i moja partnerica Bojana s našim mlađim sinom. Bojana je izuzetna majka, maksimalno posvećena našem djetetu i Aleksandru kad je s nama, mlada je, lijepa, obrazovana, volimo se, ali da se ne ponavljam, umislit će se.

Mislite li da bi se netko drugi na vašem mjestu mogao na isti način boriti? Da ste u drugom poslu, primjerice da radite na benzinskoj postaji tijekom tjedna u tri smjene?

Ne bih viđao sina ili ga ne bih viđao redovito. Da kažemo ovako, u većini slučajeva iz prakse očevi bi na mome mjestu odavno odustali. To kažu i odvjetnici i očevi s kojima sam razgovarao. Morali su se predati, koliko god to bilo teško i bolno za njih. Morali su odustati od viđanja svoje djece, a tada dolazi do otuđenja djeteta i poslije je vrlo teško ponovo uspostaviti normalnu komunikaciju. Roditelj s kojim dijete živi tu situaciju zna vrlo dobro zloupotrijebiti, bez ikakvih posljedica.

Severina se žali na rad centara za socijalnu skrb. Kakva su vaša iskustva?

Moje generalno iskustvo u radu s institucijama je sljedeće: institucije su trome, ali na kraju ipak dođu do onoga što je najbolje za dijete. Na kraju i pravosuđe presudi ono što je najbolje za dijete, na osnovi mišljenja raznih predstavnika struke. Taj bi proces, po meni, trebao trajati mnogo kraće. Onaj tko strada u tom procesu je dijete. Recimo, ako dijete ima preporuku struke da treba više vremena provoditi s ocem jer je on dječak koji raste i treba se identificirati s ocem i zbog toga je potrebno da otac bude u njegovoj blizini, a sud to ne može žurno provesti, to je direktno kršenje djetetovih prava i time se čini šteta djetetu. I to sve i dalje traje zbog toga što sud do dana današnjeg ne može postupiti po preporuci struke da je u najboljem interesu djeteta da više vremena provodi s ocem kako se to ne bi dogodilo i taj rizik smanjio na minimum. Što se tiče institucija, mislim da dobro rade svoj posao, da su dosta temeljite i imaju razna sredstva i načine da dođu do istine. Ovo što Severina priča samo su paušalne optužbe bez konkretnih činjenica koje bi se mogle navesti. Da ih ima, ona bi ih već navela i konkretne osobe prozvala, optužila. Činjenica je da je jedna od metoda koje Severina koristi zastrašivanje medijima, da ne nabrajam sad kome je sve prijetila, ali jedna od glavnih prijetnji je da će vaše ime i prezime biti u medijima. Tu svi strahuju. Nitko ne želi biti u medijima niti biti prozvan.

Mislite li da je ovih posljednjih godina postojao način da se to nekako drukčije riješi osim sudskim sporom? 

Ja sam od samog početka krenuo u dogovaranje i pokušao se dogovoriti. Severina je ta koja je krenula preko suda i preko svakakvih prijava, iako nije imala nikakvog razloga za to. Pretpostavljam da je htjela iskoristiti dotadašnju sudsku praksu, koja je favorizirala majke, i da me tako kontrolira ograničavajući susret s našim sinom. Činjenica je da, dok nisam upoznao Severinu, nisam imao ni jedan sudski spor. Svaku konfliktnu situaciju mogao sam riješiti mirno i putem dogovora na obostrano zadovoljstvo. Ovdje mi to ne uspijeva.

Jeste li pokušali stavom “Ajmo to riješiti nas dvoje jednostavnije negoli netko treći”, u ovom slučaju država?
Bilo je nekoliko puta. Pokušali su i medijatori, ali ništa nije uspjelo.

Jeste li ostavili iza sebe vaš partnerski odnos? 

Pokušao sam prekinuti sa Severinom nekoliko puta prije nego što smo uopće prekinuli. To jest, za mene je taj odnos bio gotov i prebolio sam ga, ostavio iza sebe puno prije razlaza. U jednom trenutku shvatio sam da je ta osoba s kojom sam započeo vezu ustvari dvije osobe, jedna medijska, virtualna, koja vrlo vješto manipulira dojmovima, i druga, ona prava, koju sam tek kasnije upoznao i koja mi se nimalo nije svidjela. Tako da, u tom trenutku kad je došlo do razlaza, za mene je to odavno već bilo gotovo. Nisam imao problem, uživali smo dok je trajalo, poslije toga došlo je do toga da nismo više mogli biti zajedno. Smatram za sebe da logički donosim rješenje i za nas je to bilo najbolje rješenje. Pored toga, shvatio sam kako nema smisla da sebe uništavam ako želim biti dobar, kvalitetan roditelj svom sinu. Trpjeti neku vezu koja jednostavno ne funkcionira, značilo bi uništiti sebe. Nisam vidio da je to u najboljem interesu našeg djeteta. Bilo je bolje da se presiječe i završi. Čitam ovo da Severina govori kako ja sve ovo radim iz ljubomore... Sve to su čisto paušalne insinuacije, koje ponovno nisu potvrđene činjenicama.

Možemo li razgovarati o ‘Aferi svijeća’? Što je bilo? Vi dođete kući, vidite ispred kuće nešto nalik na svijeću. Koja je prva reakcija? 

Sreća da sam je spazio i da nisam vozio direktno na ulaz. U tom trenutku više nije bila upaljena, ali kasnije, kad sam pregledavao snimke, vidio sam da je neko vrijeme gorjela. Pretpostavljam da ju je vjetar ugasio. Bio sam u šoku i uplašen. Prvo si zbunjen, ne znaš što je... Izašao sam iz auta, vidio da nije obična svijeća i ne miriše kao obična, vidi se da je gorjela i vidi se točno rez u toj svijeći kako bi taj katran iz svijeće curio van. To nije obična svijeća. Tu mi se pridružio susjed, pitao je što je to, pitao sam ga je li vidio tko je to postavio. Pokupio sam tu svijeću i odnio u policiju, podnio prijavu da je netko ostavio taj objekt ispred ulaza u moju garažu i obavijestio sam policiju da ću kasnije tijekom dana, kad skinem snimke s kamera, donijeti im ih kako bih mogao dopuniti prijavu i kako bi mogli preko toga identificirati osobu koja je to postavila. Taj dan sam bio u Zagrebu i samo Severina i Igor su znali da sam tamo.

Vi ste na snimkama prepoznali gospodina Kojića?

Iz prve sam ga prepoznao. Pretpostavljao sam da je nemoguće da čovjek nije prethodno pogledao ima li kamera. Očigledno je svjesno znao što radi, došao i postavio svijeću s nekim ciljem. Možda je htio da vidim da je to on, mogu samo špekulirati, ali policija i odvjetništvo se bave time.

Srpski mediji nagađaju čak i o crnoj magiji...

Znate kako, ja sam vjernik. Naši duhovnici upućuju na to da se ne opterećujemo time i da se ne uvlačimo u to. Da ne razmišljamo o tome. Slijedim taj savjet i ne opterećujem se time. Ipak, ne mogu reći da sam to u potpunosti zaboravio i da se ne sjetim tog nemilog događaja.

Severina vas je optužila i za podmićivanje, potplaćivanje nekih djelatnika u procesu skrbništva?

Nikad nisam takvo nešto napravio....

Severina je prije dvije-tri godine u medijima govorila kako ste poslali Klemmove zaštitare da je prate... Što kažete na to?

To nema nikakve veze sa mnom, to je čista paušalna insinuacija. Tu lažnu prijavu je državno odvjetništvo odbacilo zaključivši da nema veze sa mnom.

Posljednje što vam je zasmetalo je Severinina optužba da joj “namještate” pornoskandale, naslovnice s napisima o razvodu nje i Igora... Što kažete na to?

Pa netko mora biti dežurni krivac, ne ide joj na sudu, ne ide u poslu, ne ide u životu, najlakše je svaliti svu krivicu na mene i od sebe napraviti žrtvu. Što se naslova tiče, volio bih da mogu utjecati na pisanje naslova, bar ponekad, evo na primjer ne znam koji će naslov biti ovog intervjua, ali sam siguran da mi se neće svidjeti! U svakom slučaju, ako Severina bude smatrala da joj na neki način mogu pomoći, umjesto što me lažno optužuje, svakako ću joj pomoći, ipak je ona majka našeg djeteta.

Na jednoj humanitarnoj priredbi o Severini se govorilo kao o žrtvi obiteljskog nasilja, s aluzijama na spor koji godinama ima s vama. I ona sama onda je na kraju tako o sebi progovorila…

Javnim prikazivanjem sebe kao žrtve nasilja i insinuacijama o proživljenom nasilju ona je učinila ružnu, veliku manipulaciju javnošću. I to je sramotno iskorištavanje jedne sjajne društvene akcije za vlastite ciljeve. Ona zna da sve što govori nije istina i nema ni jednu činjenicu kojom bi dokazala da je žrtva bilo kakvog nasilja. Koje to nasilje ja činim? Pa ja samo želim biti otac svom sinu i borim se za ravnopravno roditeljstvo! Ona to govori isključivo jer ne želi ravnopravno roditeljstvo. Valjda bi prestala biti žrtvom nasilja da dijete bude samo s njom sto posto vremena, bez moje prisutnosti, osim plaćanja ogromne alimentacije. Ona želi jedino to.

Najčitaniji članci