Ivana Paradžiković: 'Gledala sam u oči bandi Pink Panther'

Zbog nepravde voditeljica i urednica “Provjerenog” Ivana Paradžiković (38) spremna je na sve kako bi istjerala pravdu. Unatoč strahu i prijetnjama. Iza nje je 12 godina uređivanja emisije koja pretresa i mijenja loše zakone, razotkriva afere i vraća osmijeh na lice ljudima kad potpuno izgube vjeru u sustav.

Početak ovogodišnje sezone “Provjerenog” ove jeseni (slučaj Škaro) podigao je javnost na noge, pisalo se da ćete završiti u zatvoru. Je li vas bilo strah za sebe i obitelj? Je li to najgore što vam se dogodilo tijekom emitiranja “Provjerenog”?

Bilo me strah za ženu, žrtvu silovanja, prvu osobu koja se usudila suprotstaviti tom čovjeku. Kad je priča izašla, ispalo je da su svi znali za takvo ponašanje Damira Škare. Svaka druga osoba nam je komentirala kako je ili imala osobno neugodno iskustvo s njim ili su bili svjedoci kada se tako nešto događalo pred njihovim očima. Ali nitko nikad to nije prijavio. Nitko se, do nje, nije usudio, imajući na umu njegovo političko zaleđe, tom čovjeku suprotstaviti. I umjesto da je svi slave i odaju joj priznanje za hrabrost, znate što se dogodilo? Odvjetnik Damira Škare, Krešimir Krsnik, podnio je protiv nje kaznenu prijavu zbog odavanja tajni iz istrage. Podnio je protiv kolege Ivana Čorkala i mene i to je tipičan primjer zastrašivanja. Ali iza nas stoji televizija, čuva nam leđa i omogućava nam da radimo svoj posao. Međutim, iza te žene, osim njezine obitelji, ne stoji nitko. Čak štoviše, prvih dana kada je priča izašla, grozne su komentare pisali o njoj po nekim opskurnim portalima. Za nju me je bilo strah. Za majku dvoje djece, ženu koja je u psihološkom tretmanu zbog traume koju je proživjela. Tom kaznenom je prijavom ona silovana po drugi put.

Kako se nosite s prijetnjama? S obzirom na škakljive teme, kako se nosite kad vas neka zlica nazove i krene vam prijetiti? Snađete li se u sekundi, odsiječete li ga u dvije riječi ili?

To je jednostavno dio našeg posla. Nismo izabrali baviti se vijestima iz showbiza niti lifestylea nego istraživačkim novinarstvom, a takvo novinarstvo podrazumijeva da ćemo, na putu do otkrivanja istine, steći mnoštvo neprijatelja. Svakakvih poziva bude, nisu to uvijek otvorene prijetnje. Nekad to ide preko zajedničke osobe na visokoj funkciji, nekad samo dobijemo tužbu odvjetničkog društva - a to znači da godinama moramo pred sudom nastaviti dokazivati istinitost toga što smo objavili. Nekad znaju manipulirati i emotivno ucjenjivati, osobno, to mi je najgore. Jedanput mi je jako poznata osoba, nakon što nije uspijevala dobiti od mene to što je zahtijevala, spomenula uslugu koju je njezin prijatelj učinio mom, tada umirućem, tati. Posebno su nam nepojmljive osobe do kojih se pretrgnemo kako bismo došli do njih, kako bismo čuli njihovu stranu priče, koje ne žele s nama razgovarati, a potom kad priča izađe, zahtijevaju demanti ili nas tuže.

“Provjereno” na početku, prije 12 godina, i sada. Koliko ste se vi promijenili, koliko ste očvrsnuli, postali emotivniji nego što ste bili...

Nebo i zemlja. Ali to je posve normalno. Odrasli smo. Stasali uz emisiju. Stječemo iskustvo i normalno da smo tijekom više od 530 emisija postali žešći. Jedino što je ostalo isto je, i to je jedna od stvari na koju sam ja najponosnija, to što smo mi ostali nepromijenjeni. I dalje radimo s istom strašću, s istim žarom, a u redakciji je i dalje onaj isti duh zajedništva. To je ključ našeg opstanka.

Osjećate li se ponekad poput Djeda Božićnjaka kad svakog četvrtka uspijete nekom promijeniti život iz temelja o čemu je samo mogao sanjati, promijeniti zakon ili istjerati pravdu načistac? Kakvi su osjećaji u vama kad se određene priče malo slegnu?

Osjećamo se čudesno. Prije svega zahvalni da smo tu gdje jesmo, da smo u toj poziciji, da tako možemo utjecati na ljudske živote! Ali ne shvaćate vi kakva je to odgovornost istodobno. Kako izabrati jednog, a ne drugog. Pomoći jednom siromašnom ili bolesnom, a ne stotinama drugih. Nije to samo tako. Ne doživljavamo to olako... I kažem, prije svega iskreno smo zahvalni da smo nakon toliko godina dospjeli tu gdje jesmo. Da čak sada više ne moramo ni emitirati da bi se nešto promijenilo i pokrenulo, nego se to događa čim čuju da se mi bavimo slučajem! A osjećaj kada nekome pomognemo? Pa to vam nama daje smisao. Zbog toga radimo ovaj posao i to je trenutak kada se sve isplati. Živciranje, nespavanje, briga, suze, stres... U tom trenutku sve to postane posve sporedno.

Uređujete i vodite informativnu emisiju koja je promijenila toliko života nabolje. Jeste li ikad mislili da će “Provjereno” biti toliko uspješna emisija?

Nitko od nas nije to mogao zamisliti. ‘Provjereno’ je jednostavno postalo veće od nas samih. Preraslo nas je. A naša jedina misao vodilja je kako što bolje napraviti emisiju za novi četvrtak. Samo to. Jesmo li dali sve od sebe. Jesmo li sve pokušali. Jesmo li prešli vlastite granice kako bismo pomogli nekom drugom. To su pitanja koja si mi postavljamo svakoga dana. 

Jeste li se i kao dijete borili za pravdu? Otkud to u vama?

Oduvijek sam takva. Nepravdu i laž nikad nisam mogla prešutjeti, probaviti, prijeći preko toga. Bila sam dežurni borac za prava vršnjaka u školskim klupama. Uvijek najglasnija kada su ugroženi oni slabiji. Instinktivno se budi taj poriv za zaštitom, bez obzira na posljedice. Kada nasred Cvjetnog trga, usred bijela dana, ugledam muškarca koji grubo vuče ženu i napada je, ja ulijećem među njih. Na glavnom kolodvoru kada vidim muškarca u alkoholiziranom stanju kako maltretira drugog, povučenog i uplašenog, ja ne skrenem pogled nego pravo među njih. Jednom sam tako, braneći napadnutog mladića, kao tinejdžerica, zaradila potres mozga jer sam od jednog od trojice muškaraca koji su tukli mog prijatelja dobila udarac šakom u glavu. Drugi put u Barceloni, kada je naoružani muškarac proletio kraj trgovine gdje sam šopingirala, izletjela sam za njim van na cestu pa završila u središnjem dnevniku kao glavni očevidac pljačke Pink Panthera. Hehe. Kako da vam kažem, kada svi bježe od nečega, ja trčim u suprotnom smjeru, prema tome. To je jače od mene.

Jeste li ikad pomislili da ćete voditi emisiju poput “Provjerenog”?

Oduvijek sam priželjkivala raditi u takvom timu. Onaj trenutak kada mi je prijateljica javila da se na Novoj TV pokreće istraživački magazin, nisam dvojila sekunde. Uzela sam radnu knjižicu, zahvalila se i zaputila u ovu avanturu koja traje već gotovo 13 godina.

Da ne radite “Provjereno”, kakav biste format emisija radili?

Dokumentarne filmove.

Koliko je teško biti istraživački novinar u Hrvatskoj s obzirom na silne afere u Lijepo Našoj?

Znaju mi uz smijeh komentirati ljudi, bar za vas neće ponestati posla.

Kakvi ste kad priča “zapne” zbog nečeg/nekog? Muči li vas to noću, javi li se ogorčenost...?

Tek tada dobijemo još jaču motivaciju, još žešće zagrizemo. Od nesanice pate oni s nečistom savješću. Ja spavam kao beba. One sekunde kada dotaknem obrazom jastuk, ja utonem u san. A nema ni ogorčenosti jer mi uspijevamo! Naše priče mijenjaju zakone, rješavaju nepremostive probleme. Nemamo razloga biti nesretni i nezadovoljni!

Jeste li ikad poželjeli prestati se baviti ovim poslom?

Pa sigurno barem stotinu puta u posljednjih 13 godina. I onda nam uleti neka priča koja opet izazove uzbuđenje u utrobi, to vam je kao kad se zaljubite, takav osjećaj. I shvatim, pa nema boljeg posla na kugli zemaljskoj od ovoga.

Uspijevate li odvojiti emocije dok radite ovaj prilično zahtjevan posao, kako se nosite s njima? To su priče koje doista diraju u srce, a suze poteku dok se gledaju vaše reportaže.

Ne. A i ne razumijem zašto bih trebala odvajati emocije. Kao emocije su nešto loše, nepotrebno, višak... Pa kad bismo svi malo više uključivali srce, ne bi svijet ovako izgledao, dehumaniziran i siv. Nema isključivanja, nema odvajanja na privatno i poslovno. S tim se pričama, licima tih ljudi mi dižemo i idemo u krevet. Njihove bitke postaju naše. A u tome uspijevamo upravo zato što se uključimo jer dopuštamo da nas taknu. Naravno da nas uznemire, jasno da zbog njih plačemo, ljutimo se, ali pa zato smo i živi. Meni je iskreno najveći kompliment kad čujem da su muškarci, ma prave muškarčine, dušu isplakale uz ‘Provjereno’. Jer, toliko je to krivo, odgajati dječake da ne smiju plakati, da je to sramota… To je početak problema u našemu mentalitetu.

Najponosniji ste u životu bili kad...?

Kad se sin vratio iz vrtića s ogrebotinom na nosu. Potukao se s većima od sebe jer su zadirkivali dječaka rugajući mu se da je njegov brat zapravo curica. Nikad neću zaboraviti taj izraz lica. On nije bio svjestan zašto je sretan, ali ja sam znala. To je osjećaj kad izabereš pravu stranu. A ponos roditelja kad shvati kakvog je čovjeka odgojio, mislim da to nema premca.

Pred kamerama ste vrlo ozbiljni, staloženi. Kakva je Ivana kad se ugase kamere?

Ljudi se iznenade kad me vide, teško im budem spojiva s onom osobom koju vide na ekranu. Teške su to priče i uglavnom sam ozbiljna kad ih prenosim dok sam u privatnom životu ‘nacerena’ od uha do uha. Sestra nekad zna reći: ‘Bože moj, da oni znaju kako si ti munjena’. Gubim ključeve svaki drugi dan, tenisice, hlače. Uvijek vozim na rezervi jer nikad nemam vremena na benzinsku. To su mi nekako valjda sve nebitne stvari u životu.

Prilaze li vam ljudi na ulici da vas pozdrave, pohvale, kritiziraju...?

Prilaze i to zna biti jako slatko. Kažu uglavnom: ‘Svaka vam čast’. Nitko ne traži autogram ni slikanje nego imaju potrebu dati potporu. Tad, tek kad njihovim očima vidim nas, sine mi da radimo nešto važno i veliko.

Oduvijek ste htjeli biti novinarka. Vaš djed je htio da budete novinarka, pričali ste kako ste s njim gledali “Dnevnik” u ratno vrijeme...

Djed nije poživio da sazna da sam postala novinarka. Da, tijekom rata se u našoj kući ‘Dnevnik’ gledao sa strahopoštovanjem. Djed bi nas sve postrojio, muha se nije smjela čuti. Bojali smo ga se, nije bio nimalo emotivno stvorenje nego, dapače, baš autokrat; u obitelji, u selu. Danas ga razumijem, tad mi nije bilo jasno što nas maltretira. Ali u ugrozi je tad bio cijeli njegov svijet; sve što je stvorio: obitelj, veliko imanje, zemlja… i, jasno, informacije koje smo dobivali s televizije bile su pitanje života i smrti.

Selili ste se 17 puta, ratno ste dijete. Paralelno ste radili dva posla kako biste mogli financirati fakultet novinarstva. Je li vas to sve očvrsnulo? Mislite li da ste zbog svih tih iskustava, koje ne prolazi svako dijete, baš tu gdje jeste, u borbi za malog čovjeka?

Sigurno me očvrsnulo. Naučila sam davno u životu da treba stisnuti zube i pregrmjeti. Kukanje i žaljenje nad sudbinom nigdje te neće dovesti.

Jeste li zbog svog iskustva, koje nimalo nije bilo ugodno i lagodno, popustljivija majka?

Hahahahaha. Potpuno suprotno. Ja sam najstroži roditelj kojeg poznajem i istodobno najluđi i najzabavniji vjerojatno. Nas dvoje imamo potpuno nekonvencionalan odnos. Ali nismo prijatelji. Ja sam roditelj. On je dijete. Popustljivost u odgoju, dopuštanje djeci svega, bez granica, smatram kako to stvara samoživa čudovišta, egoistična, lišena empatije prema drugim živim bićima. U našoj je kući: red i disciplina, pa onda kada shvatim kako malo treba popustiti, imamo nekoliko dana, kako bi moj sin rekao, ’free stylea’. Uglavnom, sve je super i sve može dok izvršava svoje obveze. A ako ne, nemilosrdna sam.  

Pročitala sam da vas često zna obuzeti sreća i potreba da nekoga stisnete i vrisnete. Da vam materijalni pokloni nisu najbitniji u životu. Djelujete vrlo skromno, prizemno i jednostavno. Što vam je najbitnije da prenesete sinu u odgoju?

Učim ga da nikoga ne mrzi i nikoga ne osuđuje.

Volite putovanja, i to sa sinom Hugom, koji je sad tinejdžer. Imate li već sljedeću destinaciju u planu?

Imam, idem s prijateljicama u Bruxelles, a kad smo već tamo blizu, svratit ćemo, po ne znam, valjda već treći put, u Amsterdam. Obožavam lakoću toga grada.

Samohrana ste majka, radite zahtjevan posao. Kako uspijevate balansirati između poslovnog i privatnog života? Poželite li ponekad više vremena sa sinom?

Imam najbolju moguću infrastrukturu oko sebe: sestru i mamu na ‘speed dialu’ kad zaškripi. One dolijeću, ako treba, na drugi kraj svijeta. Ja sam rijetka sretnica zato. Više vremena ne znači nužno bolje i kvalitetnije provedeno. Zapravo, mislim da je upravo suprotno. Mi svoje vrijeme itekako znamo dobro iskoristiti, a kad odemo negdje daleko, kad se maknemo iz svakodnevice, mi solo…, tada smo doista posvećeni jedan drugome.

Je li vas sin ispitivao da mu objasnite zašto nema škole, zašto učitelji štrajkaju? Je li on “naslijedio” tu vašu borbenost za nepravdu?

Vratio se jedan dan sav tužan i ljutit zbog toga što će morati odrađivati nastavu subotama. Kad se cijela priča vrtjela samo oko toga, posve sporednog detalja u borbi učitelja za dostojanstven položaj u društvu. Pitala sam ga što misli o svom profesoru iz povijesti, jer znala sam odgovor. Jako ga cijeni i voli. I onda sam mu rekla: ‘E, pa vidiš, zbog njega, jer ti je stalo da taj čovjek ima veću plaću, jer zaslužuje veću i plaću i bolji status, zbog njega ćeš ići u školu subotom’. Iste se sekunde složio pa krenuo zvati prijatelje tko će ići s njim na prosvjed.

Koji su vam planovi za Novu godinu? Koje su vam novogodišnje želje? Najluđi novogodišnji tulum koji pamtite?

Totalni sam Grinch kad je u pitanju ta proslava. Ide mi na živce sve usiljeno i pretjerano. Uglavnom volim otputovati da preskočim tu histeriju. Prošlu sam tako dočekala na autobusnoj stanici u Rimu, izgrlila sam se i čestitala nekim potpunim neznancima…, to mi je bio jedan od dražih dočeka.

Nakon duge samoće je li došlo vrijeme za novu ljubav? Vidite li se opet kao majka?

Sestra je nedavno rodila pa je potreba za bebom u obitelji namirena. Tepam mu mali Čo zbog sličnosti s bivšim ministrom (smijeh). Najslađe je stvorenje na kugli zemaljskoj.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

13:40

Video: 24sata/pixsell