Jasna Bilušić: U srednjoj školi Rundeku sam nosila glazbala

Svestrana. Posebna. Dama. Svoja. Topla. Prijatelj... O zagrebačkoj umjetnici Jasni Bilušić (46) moglo bi se pisati i pisati, ali je ipak bolje pustiti je da ona sama nešto kaže o svojem životu.

Café24: Glumica ste i pjevačica. Je li teško uskladiti te dvije karijere?

Ništa nije teško. Teško je izgubiti posao, teško je imati bolesno dijete, teško je izgubiti bližnjeg, teško je ne imati novca da prehranite obitelj... Nemojte me krivo shvatiti, ali mogućnost da živim svoj život radeći ono za što mi je Bog dao talent golem je privilegij. U trenucima u kojima postane naporno ili gužvovito, duboko udahnem i kažem si: ‘Jesi htjela bicikl? E pa sad vozi!’.

Mladost povezuje s najkreativnijim razdobljem u bivšoj državi

Café24: Gledate li s nostalgijom na vrijeme novog vala, u kojem ste počeli brusiti talent?

Trudim se ne biti osoba kojoj je sve otprije bilo bolje, luđe, pametnije ili smislenije. Svako vrijeme nosi neke svoje kvalitete i svoje mane. Potpuno je prirodan taj ‘optimizam sjećanja’, da sve vezano za mladost u prisjećanju poprima blagoružičaste tonove. No činjenica jest da je to razdoblje glazbene povijesti zapamćeno kao jedno od najznačajnijih u povijesti popularne kulture nekadašnje države, vrlo intenzivan i plodonosan. Moju ranu mladost obilježili su novi val, prvi izlasci, koncerti, ploče, druženja, sve to se događalo u vrijeme intenzivnog formiranja mog ukusa, stava, svega što čini svjetonazor mlade osobe. Sretna sam i ponosna što svoju mladost mogu povezati s tim razdobljem.

Café24: Kako su izgledali vaši počeci u legendarnom zagrebačkom B.P. Clubu?

B.P. Club je bio centar mog svijeta, moj drugi dom. Kad kažem B.P. Club, mislim prvenstveno na vlasnika Boška Petrovića. On je bio duša tog prostora, osoba koja je oko sebe okupljala najrazličitije ljude važne za kulturni život grada. Dnevna okupljanja za Boškovim ‘stammtischem’, živi razgovori koji su se nerijetko protezali u večer i noć, glazbeni nastupi po nekoliko puta tjedno, suradnja s brojnim domaćim i inozemnim glazbenicima, glazbene probe, snimanja, dogovori, sastanci, sve to se događalo tamo. Baš kao u filmu ‘Cabaret’, u odrazu klupskih ogledala prelamala se slika dnevnopolitičkih događaja u zemlji koja se raspadala i stvarala se slika nove, koja je nastajala. A sve to u bojama Boškova kluba i uz zvuke jazza. 

Bila sam ‘klupska beba’, zaštićena, mažena i pažena od Boška i prijatelja koji su činili njegov najuži intimni krug. Tako je bilo na počecima, tako se nastavilo kroz godine kad više nisam bila početnica, i tako je bilo sve do samoga kraja, do nesretne, nenadane i za mene još neprihvaćene Boškove smrti. B.P. Club je bio moja škola, moja Akademija, moje utočište. Beskrajno sam zahvalna Bošku što mi je pružio taj osjećaj sigurnosti i pripadanja, na znanju i spoznajama koje mi je podario, na tome što je, bez pretjerivanja, bio moj drugi otac.

Café24: Kako ste se vi i Rundek upoznali i možete li nam malo opisati vaš odnos?

Nakon izlaska albuma ‘Tajni grad’ benda Haustor Darko Rundek je tražio prateći vokal. Na preporuku zajedničkog poznanika, tada mladoga glumca, a danas direktora slavnog Exita - Matka Raguža, Darko me pozvao na probu benda u Galeriju SC-a. Došla sam, odsjedila jednu probu, dvije, tri... i ubrzo postala stalni član benda. Slijedili su nebrojeni koncerti po cijeloj bivšoj državi, svaki tjedan negdje drugdje; danas bismo rekli - vrlo intenzivna promocija albuma, ali zapravo neprekinuti niz koncerata tada jednog od najpopularnijih rock bendova ovih prostora.

Iako srednjoškolka, dečki su me prihvatili kao potpuno ravnopravnog člana - od nošenja instrumenata pa do zajedničkih partijanja. Zvali su me Klara jer sam stalno uza se imala udžbenik iz latinskog, koji je po rasporedu uvijek bio u ponedjeljak, i zadaće sam pisala u vlaku ili kombiju na povratku sa svirke. 

Zahvaljujući njima, upoznala sam većinu sudionika ondašnjeg vrha YU rock scene, Ekatarinu, Disciplinu kičme, Električni orgazam, Bijelo dugme, Boru Čorbu, Mizaar, Lačni Franc, Bajagu... 

Ta suradnja se ugasila s izlaskom novog albuma i s mojim upisom na Akademiju dramskih umjetnosti, ali se nastavila nekoliko godina poslije Darkovim povratkom iz Francuske, kad je gotovo cijela postava benda Naturalna mistika, čiji sam dugogodišnji član, postala Darkov prateći bend i trajala do osnivanja njegovog benda Cargo, pa kroz zajednički rad na predstavi ‘Marat-Sade’ Teatra Ullysses na Brijunima, te nekoliko radiodrama. Darko je potpuno osebujna ličnost, bilo je zadovoljstvo gledati ga kako funkcionira na bini, kako kroz sve ove godine traži i gradi svoj glazbeni svijet i kako uspijeva sve svoje demone pretvoriti u svoje saveznike.

'Iako pjevam i blues i reggae, ja sam jazz pjevačica'

Café24: Svrstavaju vas u džezericu, no vi ste se okušali i u rocku, reggaeu, bluesu... Što vam od navedenog najviše leži?

Boško me jednom prilikom u nekom svom intervjuu vrlo točno okarakterizirao kao jazz ljubiteljicu. Tad sam se malo uvrijedila, no razmišljajući poslije, shvatila sam što mi je želio reći: ja doista volim jazz više no što volim sebe kao jazz pjevačicu. Duboko poštovanje koje gajim prema glazbenicima kao potpuno posebnoj vrsti ljudi priječi mi da se smatram njima ravnopravnom. Ja sam prvenstveno školovana glumica, a ljubav prema glazbi dovela je do toga da po potrebi, eto, kompetentno mogu nositi i titulu jazz pjevačice; no iskreno, ja sam prije svega ljubiteljica, i tako se i osjećam. 

Bez obzira na to što pjevam, blues, reggae..., na kraju ipak zvuči kao jazz. Mnogim svojim uputama, usputnim pohvalama i komentarima, Boško me znao upozoriti na bitne istine, koje sam, nasreću, znala iščitati i kasnije ih primijeniti, kako na pozornici, tako i u životu.

Sretna je kada ljeto može provesti radno

Café24:Jeste li radoholičarka i je li idealan odmor za vas kombinacija posla i užitka?

Nipošto. Dapače, suprotno. Kao što se iz svega može zaključiti, ja stvarno volim sve što radim, i najveća kazna mi je kad mi se to uskrati. Ako nemam sreće provesti ljeto radeći neku predstavu ili na probama i koncertima s bendom, dane odmora kratim glazbom, knjigama, pisanjem... Dakle, opet poslom, koji to i nije nego je očito nasušna potreba, želja za igrom, radoznalost, strast na kraju. I hvala Nebu da je tako!

Café24: Fascinira li vas još Billie Holiday i kako ste se zaljubili u njezin rad?

Fascinacija seže u ranu adolescenciju, kad se lako fasciniramo svim i svačim. No prvotna fascinacija njezinom glazbom, glasom, biografijom i karizmom s vremenom je prešla u trajnu ljubav i potrebu. Ona je moja tiha saveznica. Za njom posežem kad sam sretna, kad sam tužna, kad sam prazna... Uvijek mi je nadohvat i nikad me ne ostavi bez odgovora.

'Za mog supruga Aleksandra poštenje dolazi prije novca'

Café24: Kakvim vas je glumačkim trikovima podučio suprug i je li problem dijeliti set s nekim s kim dijelite i život s obzirom na to da oboje glumite u seriji ‘Tajne’?

Kajo (Aleksandar Cvjetković) je sjajan glumac s velikim iskustvom u kazalištu i pred kamerom. Sitne trikove sam u ovih deset godina, koliko smo zajedno, već gotovo sve naučila, no ono bitno što ga krasi kao glumca i kao čovjeka jesu njegova potpuna predanost poslu te beskompromisnost i poštenje kad je posao u pitanju. On sam za sebe voli reći da je ‘stara garda’ i da se ne snalazi u ovoj pošasti od ‘žbukanja’ na sve strane. Kad pristane raditi ulogu, daje joj se sto posto i bez kalkulacije. 

Zato je doista gušt biti njegov kolega, kako u kazalištu tako i na setu. Zbog tog svog stava ne pristaje biti član nekog ansambla, gdje mu se čini da se dodijeljene uloge doživljavaju kao zadaci koji se moraju odraditi za plaću, kao i da se npr. Hamlet u teatru radi paralelno s glavnom ulogom u nekom serijalu. Za njega poštenje dolazi prije novca. To je stav koji danas može donijeti više nevolje no koristi, ali upravo zato mu se divim, i kao profesionalcu i kao čovjeku.

Café24: Kroz život prolazite hladne glave ili volite da vas nose osjećaji?

A što vi mislite? Nakon svega što sam vam priznala u ovom razgovoru, mislim da se odgovor nameće i sam...