Kada je bila djevojčica, kraljica satira voljela je samo glazbu

Nosim zaista lijepa i nostalgična sjećanja iz mladosti. Odrasla sam u Puli, gdje sam imala i aktivno djetinjstvo, priča Elizabeta Kukić (59).

Glumica se prisjeća kako ju isprva kazalište nije baš privlačilo, pa je u gledalište češće zalazila kao studentica.

- Iako Pula ima staru kazališnu kuću, ona je do osamdesetih godina prošlog stoljeća bila u prilično derutnom stanju. Nasreću, u gradu je bilo puno gostovanja, a radilo se uglavnom o najboljim predstavama - prepričava glumica. Ipak, Pulski filmski festival rijetko je zaobilazila, gdje su se redale najveće zvijezde tadašnje glumačke scene. Elizabetu su se više dojmile kazališne predstave, koje i dan danas dobro pamti.

- Jako me se dojmila predstava ‘Pozdravi’ jer su glumci prije prikazivanja u kostimima hodali po gradu i vabili ljude da je dođu pogledati. Svidjelo mi se što je bilo dosta improvizacije - prisjeća se Kukić. Glumom se, otkriva, počela baviti tek na Akademiji.

- Prije studija nisam bila ni u kakvoj amaterskoj družini. Preokupacija mi je bila sviranje flaute - priznaje glumica, koja je kao djevojka bila zaljubljena u glazbu. Završila je glazbenu školu, u kojoj je svirala flautu.

- Instrumenti su kao sport. Morate održavati kondiciju da biste bili dobri u tome što radite. I profesionalno i privatno sam imala previše posla, pa nisam bila u mogućnosti nastaviti sviranje - objašnjava Kukić. Zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti upisala je iz prvog pokušaja premda tad još nije bila sasvim sigurna hoće li karijeru graditi kao flautistica ili na kazališnim daskama.

- Voljela sam gledati kazalište i taj svijet me privlačio. Neka, nazovimo ih normalna, zanimanja nisu mi bila interesantna, no glazba i teatar bili su mi privlačni - prepričava glumica.

Studentske dane najviše pamti po avanturama koje je prolazila s kolegama sa svoje klase. Doris Šarić, Maja Freundlich, Vicko Rujić, Slavko Juraga, Marko Bačović samo su neki među njima, a dio njezinih vršnjaka sa studija, prisjeća se Kukić, više se ne bave glumom.

U svojoj karijeri, dugoj više od 30 godina, Elizabeta je ostvarila nezaboravne uloge u filmovima i televizijskim serijama. Lani je nasmijavala gledatelje kao Ruža Bauer u dramskoj seriji “Prava žena”, dok joj publika najviše prilazi na ulici zbog uloge Dunje iz “Crno-bijelog svijeta”.

- Meni je ipak najdraže kad me prepoznaju po mojim kazališnim ulogama - priznaje glumica, koja se 1986. pridružila ansamblu Satiričkoga kazališta Kerempuh, a tadašnjeg Jazavca, koje je osnovao naš najizvođeniji komediograf i Elizabetin suprug Fadil Hadžić. U braku su bili do njegove smrti 2011.

- Od svih uloga koje sam igrala teško mi je izdvojiti jednu najdražu. Recimo da je to Katina Gvardijanka - kaže glumica.
Za nju je primila Nagradu hrvatskoga glumišta za glavnu žensku ulogu.
- Glumac u ulogu uvijek mora unijeti sebe. Baviti se glumom znači baviti se samim sobom. Koristim se svojim tijelom, svojim znanjem, iskustvom i energijom - pojašnjava glumica.

Iako je Elizabetin suprug bio jedan od najizvođenijih domaćih komediografa, glumica kaže kako je pretjerano misliti da se u njihovu domu stalno smijalo.

- Charlie Chaplin nije hodao po cesti kao što je hodao na filmu. Satiričari su duhoviti ljudi, no ne pričaju viceve cijelo vrijeme. Naravno, bolje znaju prepoznati situacije u kojima mogu nasmijati ljude oko sebe. Smijali smo se, ali da netko misli kako se iz naše kuće stalno orio smijeh, to mi je smiješno - kaže Kukić. Elizabeta i Fadil u braku su dobili kćer Anu. Dok je glumila po regiji, ali i u europskim metropolama, prisjeća se, proživjela je brojne anegdote.

- Predstava je svaki put drukčija jer se svaki put odvija u drukčijim okolnostima - objašnjava glumica, koja je svom radu posvećivala sate i sate. Ponekad joj je bilo izazovno uskladiti sve obveze, pa se ponekad i sama pitala kako je usklađivala privatan život s glumačkim obavezama.

- Glumica sam, što će mi hobi? - kaže Kukić. Publika je nerijetko hvali i komplimentira zbog mladolikog izgleda, na što ona skromno objašnjava:

- Što se tiče izgleda, ja sam kampanjac. Ponekad me možete vidjeti jako uređenu, a ponekad me ne biste ni prepoznali. Dok je igrala pred kamerama, gotovo nikad nije imala negativnu tremu.

- Kamerama se kasnije sve može dotjerati, na filmu vam svi pomažu, a u kazalištu nema pomoći - opisuje Elizabeta svoj posao. Kaže kako često osjeća samo pozitivnu tremu koja joj predstavlja jednu vrstu uzbuđenja i pomaže joj uživjeti se u ulogu. Detalje iz privatnog života nastojala je sačuvati za sebe.

- Moj privatni život sasvim je običan. Kad sam odlučila baviti se javnim poslom, nisam odlučila i sama postati javna. Moj privatni život je moja privatna stvar - zaključuje glumačka diva.