Prekinuli su pauzu od 17 godina i od početka godine neumorno sviraju, a subotu stižu u Kastav. "Album nastaje već neko vrijeme, ali s obzirom na 'pozne' godine, dopuštamo si pauze", kažu Kojoti
U SUBOTU STIŽU U KASTAV
Kojoti: Za naših prvih 30 godina revno radimo na novom albumu
Čitanje članka:
6
min
Ovo vam je prvi nastup na Jerry Ricks Blues Festivalu. Veselite li se nastupu u Kastvu?
Neću niti najmanje pretjerati ako kažem da su nam Rijeka i riječka okolica bili vrlo važno i inspirativno mjesto, od prvih dana benda, tamo sad već doista davnih ranih devedesetih, pa nadalje... Po riječkom prijemu publike interno smo mjerili koliko smo čime doista zadovoljni, od albuma, prijema pjesama, načina na koji materijal i bend dišu s publikom... I taj grad je imao neku posebnu vibru. N no što ja vama o tome govorim?! To sami najbolje znate... Baš tu negdje u blizini Kastva i preselili smo svoj studio pred kraj prošlog milenija, ne bismo li uspjeli još više vremena provesti u vašem 'rejonu'... Tamo je nastao naš treći album, 'Sex, Disco, Kung-Fu', kao posljednji album naše prve faze postojanja, ali i naš 'povratnički album' - 'Sve je pod kontrolom?' - vratio nas je u momentum... U istoj postavi kao i onda, okupili smo se 2019. kod Zeca u studiju i iznjedrili, po nama, naravno, najbolji, ali i, još, najsvježiji album! I kako god ili na koju god stranu da se okrenem, svaki nastup u Palachu, Točki, gore, u prizemlju Palače, Stereu, dvorani Mladost, Opatiji, pa čak i na Kantridi (sve mi je to nekako Rijeka, mada znam da idemo put koncentracije prema Kastvu kao centru ove priče), ali ne mogu zanijekati da su baš vaši 'meridijani/paralele' uvijek veselili naš sastav i njegov sustav, pa tako je i ovaj put... A sam Kastavski festival i priča o Jerryju Ricksu i festivalu koji je utemeljio nešto je u čemu se radujemo sudjelovati iznutra, iz prve ruke upoznati ovu priču, jer ovo su obično vrlo intimne i prekrasne priče, koje, onako, čini se, usput, iznjedre i festivale... Ovaj, vidim, još godinica-dvije i postat će punoljetan. Kraći odgovor na pitanje veselimo li se nastupu bio bi: 'Da!'.
Kojoti su poznati po specifičnom spoju bluesa, garage rocka i drugih srodnih žanrova. Kako biste opisali svoj zvuk?
Izrazito nas veseli da se uz naše ime, već drugi put u mjesec dana, na plakatima i promotivnim materijalima, nalazi kovanica BLUES FESTIVAL... Prošlog vikenda u Trilju smo svirali prekrasan Thrill Blues Festival, koji su Hrepa i svi oko njega odradili onako kako to baš treba... Sad nas evo po istom poslu - ergo bluesu - i kod vas! Kojoti i blues... Rekao bih apsolutno 'da', bez dvojbe... Tko god bi se uhvatio analitičkog slušanja onoga što sviramo, morao bi u temelju prepoznati prije svega onaj iskonski blues... Jer, za početak, iz bluesa smo iznikli (malo me žalosti što današnji mladi bendovi koje srećem sve češće vrlo samouvjereno gaze kroz svoju buduću ostavštinu - i imaju vrlo izgrađene stavove, a da nisu u životu prošli onu osnovnu školu - školu bluesa). Ne znači to da smo mi kao klinci svi prvo na svoj gramofon stavili 'Slim Harp One Tooth Johna Wayna'... Dapače... Ali zajedničko nam je da, što god smo slušali, prepoznali smo iskon pa se skotrljali poput Sizifa sa svog subjektivno već odrađenog brda, natrag u kaljužu iskona... Ovaj naš, vinkovački dio benda, koji činimo Alen i ja, mi smo prvo otkrili znatno glasnije i brže stvari, u blues se skotrljali od, recimo, Iggyja i Stoogesa, Davor sa svog zagrebačkog brega, na blues se skotrljao, primjerice, s Clasha, Bobo - e on vam je sugrađanin, neka vam kaže sam.... U svakom slučaju, da. Kako smo blues čuli i nalazili u svoj toj plejadi bendova koji su nas formirali, tako je prisutan i u našoj muzici... Da, brži smo, 'glasniji', odnosno energičniji, dosta ritmički određeni (da nas idem rastavljati do kraja, čak bih nas gurnuo u Delta bluzere - da, ovo oko čega se Bobo i ja dobrano oznojimo, nekad je radila jedna noga na dobro skucanom 'porchu', finom, akustičnom trijemu negdje u bespućima američkog juga)... A iz tog iskonskog izvukli smo mnoge nadogradnje, međuškole i utjecaje da bismo stigli tu gdje jesmo, još vezani za to sidro. Međutim, nekakav stvaralački kompas nikad nije dozvolio da odveć skrenemo s kursa i da odemo u nešto što s bluesom nema baš nikakvu poveznicu... Blues je naš pradjed! Mi smo tu, s dozom svog načina i začina, iz perioda s prijelaza milenija. Grandiozno, zar ne?
Koji vam je najvažniji cilj ili poruka koju želite prenijeti publici kroz svoju glazbu?
Ovo je pitanje o kojem bih lamentirao prije 25 godina, u doba kad je bilo još barem dima, ako ne više vatre, za neke mogućnosti velikih, kolektivnih, generacijskih, da ne kažem gotovo revolucionarnih promjena... A danas mi je barem do promjena individualnih pogleda na svijet. Ne samo pogleda... možda progleda! Zato danas, kad poslušam neke tekstove s ranih nam albuma (a siguran sam da svatko u bendu ima svoje 'favorite'), uhvatim sam sebe u upitniku o dozi naivnosti koju smo kroz mladost nosili... Ali to je zadatak mladosti. Iz današnje perspektive, ne bih više pokušavao mijenjati makrosvijet i gomile... Više bih se obratio mikrozajednicama... Onim osnovnim... koje na kraju završe s 'čovjek sa samim sobom'... Zadovoljan, a skroman, ispunjen, a ne 'alav', smiren, ali ne na tuđem nemiru, slobodan, koliko slobode individua danas može 'forsirati'... Dakle, teška filozofija ... Mislim da su i blues i rock and roll načelno oduvijek nosili iste poruke... Mi smo jedni od hrpe tih poštara koji se još trude probiti granice i naći nove teritorije do kojih poruka možda još nije uopće ili nije dovoljno stigla.
Imate li neke posebne pripreme ili rituale prije nastupa na festivalima?
Rekao bih da smo začuđujuće svjetovna bića... Ne znam što je ritualno u tome da želiš što je udobnije moguće stići na cilj, odmoriti i nahraniti tijelo, smiriti duh za onaj finalni prostor-vremenski kontinuum koji traje sat i pol, gdje smo svi jedno, na prostoru od desetak kvadrata i - u nekom smo stanju transa... Zapravo, to je i jedini i vrhovni ritual zbog kojeg sve ovo radimo... Deritualizacija sve više 'smara', ali u onim niskim, kuknjava varijantama... 'ah, što je bilo dobro, ali umorilo, evo bole leđa, ovoga koljeno, ovog duša, ovoga kosa, ovog ništa'...
Kakvo vam je dosadašnje iskustvo nastupa na domaćoj blues sceni?
Nismo prečesto na žanrovski baš određenoj sceni - blues festivalima - ili strogo decidiranoj sceni, ali ovi izleti pokazuju interesantnu interaktivnost publike i nas... Nekako, bar u svoje ime mogu reći, kad je događaj tako 'strogo' naslovljen i, samim tim, čini se uvjetovan, pitam se hoće li publika, kad se popnemo na 'stage', lagano, nakon dvije-tri pjesme odustati, shvatiti da to nije blues koji su očekivali, da je malo izvan okvira... Ali onda iznenadi me ta publika, a očito i mi njih... Vrlo pomno odslušaju što sviramo, ne prorjeđuje se gledalište, dapače... Zapravo, vrlo ugodno i ohrabrujuće iskustvo!
Radite li trenutno na novim pjesmama ili projektima?
Uvijek radimo TRENUTNO na novim pjesmama i projektima... TRENUTNI album nastaje već neko vrijeme, ali s obzirom na 'pozne' godine, dopuštamo sebi pauze, ne trpimo dead-line, izbacimo singl kad nam nadođe ili kad to određeni trenutak baš iznimno zahtijeva (kao npr., hajde, 30 je godina od izlaska prvog albuma - da nekako to obilježimo... Pa onda obilježimo), ali jedrimo bez pritiska... Što pokazuju i brojke: nekad smo u četiri godine izdali tri albuma, a u zadnjih osam godina izdali smo jedan i nekoliko singlova... Hvala na osvješćivanju potrebe da se ipak malo ubrzamo!
Kako vidite blues danas – kao tradicionalan ili moderan žanr?
Mislim da ima i jednog i drugog. I vidim ga i čujem u svakakvim varijantama... Nasreću, hrpa je onih, dužinom cijelog Mississippija pa u krug - koji ga čuvaju i njeguju u izvornom obliku... Nama također zapinju za uho i razni 'likovi' koji jezde ovim dimenzijama, svako malo (eto, bar svaku dekadu) pojavi se neki Jon Spencer Blues Explosion, koji iskopa RL Burnsidea (znam da sam u dubokoj prošlosti), ali i dalje je tako i trenutno je tako... Ne brinem za blues. Za blues na ovim prostorima već malo brinem... Ali, evo, zahvaljujući festivalima poput vašeg ili već spomenutog triljskog (a ima ih još), neka nada ipak treperi. Trepće. Namiguje!
Imate li glazbene uzore koji su vam posebno važni?
Apsolutno. I s tim bih doista završio odgovor na ovo pitanje. Besmisleno je slagati listu jer kolika god da bude, neće biti dovoljna niti pravedno posložena. Pustio bih ljude da iz naše muzike pokušaju iščitati naše uzore jer sigurno je njihov utjecaj negdje utkan!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
