Mangroove: Radili smo na jako puno frontova da možemo danas stvarati bez kompromisa

Uzačecima Mangroovea prije dvadeset i kusur godina bend Mayales bio im je glavni svjetionik, vodilja i inspiracija. Dvadeset godina Željka Veverec i Toni Starešinić čekali su na zajedničku pjesmu s njima. I dočekali. "Komad neba" premijerno će prvi put uživo izvesti 7. veljače u zagrebačkoj Kontesi, klubu kazališta Komedija.

Koncert su rasprodali u rekordnom roku, i to bez službene najave. Dodali su drugi na istome mjestu 11. veljače, koji se ponovno brzo popunio, pa su ubacili i treći koncert 9. veljače. Uz koncerte paralelno rade na novom, šestom albumu koji bi svjetlo dana trebao ugledati ove godine.

U glazbenom klinču s Mayalesom imate i pojačanje - zbor Izvor. Kako ste pustili da prođe toliko godina da se dva super benda spoje?

Zapravo nismo čekali nego, kao i sve naše suradnje, sve se dogodi kad za to bude pravo vrijeme. Ne forsiramo ništa nego pjesma pozove prave ljude. Tako je bilo i s 'Komadom neba'. Kad je pjesma nastala, čuli smo taj spoj i, da budem iskrena, baš sam se razveselila da mogu nekako Peru (Petra Beluhana, op. a.) ubaciti u svoju pjesmu utjehe i povezati te dvije poetike, Mangroove i Mayales, i da zajedno možemo nazdraviti glazbi koja nas je pratila godinama u dobru i zlu i spajala.

Čija je ideja bila da uključite zbor Izvor u "Komadu neba"?

Toni je uvijek imao ideju da će, kad neka pjesma to bude zahtijevala, i sebi i nama priuštiti raskošan zbor. Prvo je to čuo u Chuiju na pjesmi 'Love Supreme', a onda se dogodio 'Komad neba' i bila je to još jedna savršena prilika za tako krasan zbor. Poznajemo ih iz kvarta i slušali smo ih već nekoliko puta, a da ne pričamo da su profesionalno odradili već gomile suradnji s mnogim glazbenicima, tako da smo bili jako sretni da nam se pridruže u ovom putovanju i to nije jedina pjesma koju ima zbor Izvor, a naći će se na novom albumu Mangroovea.

Novu pjesmu ćete premijerno prvi put uživo izvesti u Klubu Kazališta Komedija - Kontesi 7. veljače. Koncert ste rasprodali u rekordnom roku, i to bez službene najave. Dodali ste drugi koncert na istome mjestu 11. veljače. Je li vas to iznenadilo? Dakle, bit će gužva na pozornici?

Prošle smo godine krenuli s akustičnom pričom jer smo nakon raskošnih aranžmana s Jazz orkestrom htjeli nešto drukčije ponuditi publici, a učinilo nam se da bi taj ogoljeni intimni pristup - klavir, glas, nas četvero - uz sjajne goste mogao pjesmama dati još jedan novi život dok radimo na novim stvarima. Stalno pokušavamo ponuditi publici neko novo čitanje Mangroovea, a ovo se baš učinilo jako lijepo i stvarno je tako i bilo. Prošle godine smo već osjetili tu želju publike da čuje naše stvari u malo drukčijem aranžmanu, tako da smo presretni i baš volimo te koncerte. Gužva na pozornici bit će kad se, naravno, popne zbor Izvor i kad dođu Pero Beluhan i Vlado Mirčeta iz Mayalesa da svi zajedno otpjevamo 'Komad neba', a dotad tu su uz Tonija i mene Leo Beslać i Silvio Bočić, a meni se u nekim pjesmama pridružuje sjajni Hrvoje Kralj na kontrabasu i fantastični mladi trubač Valdemar Kušan. Bit će zabavno i vjerujem da će neke pjesme publika doživjeti na nov način pa se baš veselimo. A kako su se koncerti 7. i 11. veljače već rasprodali, najavljujemo i treći koncert 9. veljače, pa smo željni i zahvalni da se i taj što prije popuni.

Onda možemo očekivati još nastupa?

Nadamo se da će ova veljača otvoriti sezonu i da Mangroove kreće na nove koncerte kroz proljeće i ljeto 2025., tako da popunjavamo kalendar za ovu godinu.

“Komadom neba" zapravo najavljujete novi, šesti album. Svjetlo dana trebao bi ugledati ove godine. U kojem smjeru ćete ići? Ostajete vjerni svojem zvuku ili ćete malo eksperimentirati?

'Komad neba', kako će se zvati novi album, donosi neke nove stvari, ali opet smo, vjerujem, ostali prepoznatljivi. Sa svakim albumom pokušali smo malo podići ljestvicu i proširiti svoje granice. Ne bih sad rekla da će tu biti velikih eksperimentiranja, ali bit će ovo jedan jako razigran svirački album kojim se okrećemo sebi i nekim unutarnjim pitanjima i glazbi koja nam u tome pomaže.
Ovo će biti jedan terapeutski album krize srednjih godina (smijeh).

Prošle godine osvojili ste prve Porine i Rock Offove za zadnji album "Nešto veće od nas" koji ste snimili s Jazz orkestrom HRT-a. Koliko su vam važne nagrade?

Jako smo sretni da smo dočekali svoje prve Porine i zahvalni na tome, ali naravno nagrade nisu ono zašto radimo ili zašto se bavimo glazbom. Ipak, jako je lijepo dobiti priznanje struke i treba to svakako proslaviti i čuvati za one teške dane kad se pitaš ima li smisla... No najveća nagrada, pa onda i odgovor na pitanje ima li smisla je kad ljudi reagiraju na tvoje pjesme i spoznaja da ipak nešto što si podijelio živi i rezonira s ljudima, to je to.

I Toni i vi ste svestrani. Tu su još Chui, glazba za predstave, sinkronizacije crtića... Kako vam je raditi toliko raznih projekata? Kreativnost je prelijepa, ali crpi... Dođe li ponekad do zasićenja, "buke"? Kako punite baterije?

S jedne strane, čini se kao da imamo puno bendova i vjerojatno imamo (Chui, Je Veux), pa onda još sve te dodatne projekte u kojima radimo glazbu, ali mi živimo od glazbe pa to onda ne treba čuditi jer da bi se živjelo od glazbe, osobito našeg žanra, treba raditi na više frontova i u manjim kapacitetima s više strana, tako da smo navikli na to i, na kraju krajeva, odabrali smo taj put. Nije uvijek lako. To je put koji zahtijeva puno psihičke i fizičke discipline i može mnogo umarati, zato imamo neke svoje načine opuštanja i odmora. Super je što smo zapravo zajedno jako dobar tim pa se puno stvari podijeli i dobro smo organizirani, a svakako nam pomaže kad malo odemo u šumu, na more, u kino, strip, dobra knjiga... Srećom, oboje volimo hranu pa se opuštamo i uz kuhanje, tako da treba pronaći dobar balans. Nije da ga uvijek nađemo, ali evo to je neki cilj - biti u ravnoteži.

Kod kuće imate šest klavijatura, Hammond, gitaru, kalimbu. Jeste li "udomili" još nešto u međuvremenu?

O svašta je tu doma kod nas u toj sobici koju tako pretenciozno nazivamo studijem. Tu su razne udaraljke, tu je i moj theremini, jako zanimljive igračke na kojima sviram (svinjice, patke, jež), a nedavno sam dobila jako lijepe zvončiće, koje isto jedva čekam upotrijebiti na nekoj pjesmi.

S obzirom na specifičnost vašeg zvuka, a i popularne žanrove koji prevladavaju poput trapa i cajki, jeste li ikad poželjeli odustati od glazbe? Pitate li se često, kako ste svojedobno rekli, "kako preživljavate od glazbe"? Je li i u jednom trenu vaših karijera toliko "zagustilo" da ste razmišljali da ćete morati pronaći druge poslove?

Mislim da u prosjeku jedanput na mjesec poželimo odustati od svega (smijeh). Mislim da je to normalno, barem mi se čini da jednostavno sumnja treba postojati kad se radi o tako nečem kreativnom, a da ne govorim koliko je tu popratnih problema koji nimalo ne olakšavaju život. No glazba je zaista nešto čarobno i može te zavesti da joj posvetiš cijeli život. I onda kad je sve crno, i besmisleno, i poželiš odustati, samo treba otići na probu, sjesti za klavir, doći na koncert ili poslušati nešto što voliš i već se nazire neko svjetlo. Na kraju dana ne možeš odustati od sebe i onda opet sve ispočetka, nove pjesme, novi album, nada da će netko slušati i da će netko čuti... Cijeli novi album je zapravo pitanje smisla i propitivanje možemo li biti sami sebi smisao, postoji li put ili ga sami stvaramo? Gdje je početak, gdje je kraj? Puno pitanja za jedan album, ali eto idemo postaviti još pitanja. Zašto ne?

Kako spajate zajednički život i posao? Bude li kreativnih trzavica?

U počecima je bilo nešto teže, trebalo je vremena da trud i posvećenost našoj glazbi budu nagrađeni i financijski, ali mislim da je to normalan i prirodan put. Radili smo mnoge stvari sa strane da bismo mogli slobodno raditi glazbu. Sad već dulji niz godina lijepo živimo od glazbe, radimo samo što volimo, bez kompromisa i mislim da smo time zaista blagoslovljeni s jedne strane. Naravno, potrebno je i puno truda, i strpljenja, i živaca za sve. Međusobno zapravo jako dobro funkcioniramo, a s godinama smo se pretvorili u jako dobar tim. I, naravno, iskustvo je odradilo svoje. Trzavice su normalne u svakom odnosu, a tek u bračno-poslovnom odnosu pjevačice i klavijaturista možete misliti, ali na kraju dana to uvijek bude neka priča kojoj se smijemo.