Mira Furlan je na stup srama prikovana zbog veze sa srpskim redateljem i 'izdaje' zemlje...

Prije četiri godine napustila nas je Mira Furlan. Virus Zapadnog Nila, koji joj je prenio zaraženi komarac, bio je fatalan. Posljednje mjesece života provela je u bolnici, pokušavajući nadjačati bolest, ali nije uspjela. U Americi je bila zvijezda, što je malo kome s ovih prostora uspjelo.

- Kad je Mira došla na audiciju, njezina zemlja Jugoslavija bila je u previranju i raspadala se u dvije države. Tijekom našeg prvog susreta pričali smo o njezinu poslu i životu i saznao sam da je bila dio putujuće kazališne skupine koja je nastavila prelaziti granicu zemlje u raspadu, iako su dobivali prijetnje smrću s obje zaraćene strane. Izrazio sam divljenje njezinoj hrabrosti, ali ona je samo odmahnula rukom. 'Što je najgore što mi se moglo dogoditi? Da. Mogli su me ubiti. I što onda? Umjetnost ne bi smjela imati granice' - kazao je, opraštajući se s njom Joe Straczynski, autor serije "Babylon 5" koja ju je proslavila.

- Jako je malo ljudi znalo za tu Mirinu stranu, vatrenu, neustrašivu stranu koja se neprestano borila za svoju umjetnost. Sve te osobine unijela je u Delenn, lik koji je tumačila. Zauzvrat pokušao sam pisati govore za nju koji će joj dopustiti da komentira ono što se događa u njezinoj domovini a da ne priča direktno o tome. Pretpostavljam da sam to napravio kako treba jer je jedan dan, dok smo snimali epizode o građanskom ratu Minbarija, došla u moj ured sa šalicom čaja u jednoj ruci i pod punom šminkom pa me pitala: 'I, koliko dugo si živio u Jugoslaviji' - dodao je Straczynski.

Mira Furlan u Jugoslaviji je živjela od 7. rujna 1955., kad se rodila, do 1991., kad je s mužem Goranom Gajićem nakratko otišla u Beograd, da bi odatle oboje zajedno otišli u Sjedinjene Američke Države. Život joj je bio ispunjen patnjama, prekidanima povremenim sretnim trenucima u karijeri i privatnom životu. Majka joj je umrla kad je imala 16. Tri godine nakon kobne i prekretničke 1948. provela je u zatvoru na Svetom Grguru, ženskom logoru pored Golog otoka, zato što se izjasnila za Staljina.

"U vrijeme kad je ona trebala izaći iz zatvora, Ivan (otac) već je bio vani i čekao je", napisala je Mira u autobiografiji. "Ne znajući kad će je pustiti, dolazio je na željeznički kolodvor baš svakog dana tražeći je među putnicima. Zatim je, jednog dana, stigla. Izgledala je drugačije: imala je papirnate vrećice na nogama i glavu omotanu šalom kako je nitko ne bi prepoznao. Kad je čula da je netko zove imenom, toliko se uplašila da je počela trčati u suprotnom smjeru. Onda je shvatila da je to Ivan. Zašto je bio ondje? Je li bila riječ o njegovu osjećaju odgovornosti? Osjećaju krivnje? Je li nešto poput 'ljubavi' uopće moguće u tim okolnostima?" Nije bila ljubav. Bio je osjećaj dužnosti.

Brak njezinih roditelja nije bio dobar. Glumica je zapamtila njihove stalne svađe koje bi završavale lupanjem vratima i odlaskom oca od kuće. Otac je zapravo imao ljubavnicu, s kojom je kasnije nastavio živjeti. Miru jednom čak nije ni prepoznao, kad ju je sreo na ulici. To je sigurno užasna trauma. Kasnije je shvatila da je otac s novom ženom postao posve drugačiji čovjek, bio je neizmjerno sretan.

"Osim ranih godina kojih se ne sjećam, cijelog sam djetinjstva htjela da mi se roditelji razvedu. Žudjela sam za mirom kod kuće", napisala je. Kazalište ju je spašavalo od takvog života. Prvu je ulogu dobila kad je gostujući profesor iz Engleske na scenu postavio komad "Živjeti kao svinje" u kojem joj je dodijelio ulogu prostitutke. Na scenu je izašla tresući se od treme. Grozničavo je čekala da se upale svjetla, osjećajući potpunu prestravljenost. "U svojoj sam glavi već vidjela što će se dogoditi kad sve počne: zamislila sam se kako bježim s pozornice potpuno ponižena, plačući od straha i srama" - tako se osjećala prije dizanja zavjese. A onda se zavjesa digla. Upalila su se svjetla pozornice. Na koži je osjetila toplinu reflektora.

"Iznenada, publika je nestala. Bila sam samo ja pod tim reflektorom, a oko mene bila je potpuna, neprobojna tama. Otvarala sam predstavu. Moja rečenica bila je prva. No samo sam ondje stajala. Mirno. Gledajući u mračni ponor. Zauvijek ću biti iznenađena time što sam tad osjetila kao da sam na najboljem mogućem mjestu na svijetu: na pozornici u našoj srednjoškolskoj dvorani, pod jarkom, vrućom rasvjetom, okružena nevidljivim ljudima, sama i mirna. Ta mirnoća koju sam iznenada osjetila bila je otkrivenje i šok. Osjećaj mira. Osjećaj moći. Mogla sam što sam god htjela. Mogla sam ondje stajati zauvijek. Nije bilo žurbe da izgovorim tu prvu rečenicu. Čula sam kolektivni uzdah iz gledališta." Nakon toga je osjetila savršenu tišinu. Osjećala se kao da lebdi, kao da je sila njihova fokusiranog promatranja uzdiže u vis, iznad pozornice i da je "to jarko, bijelo, savršeno svjetlo poput aureole nad mojom glavom. Bila sam sama, slobodna i mirna."

Mira Furlan bila je temeljito i svestrano obrazovana. Pisala je sjajnim stilom i njezina autobiografija "Voli me više od svega na svijetu" svakako spada u najbolje i najpitkije koje su napisane u Hrvatskoj. Svirala je klavir, govorila jezike, čemu ju je podučavala baka, dok joj je majka usadila ljubav prema književnosti. Prijatelji su joj savjetovali da upiše Filozofski fakultet jer Akademija neće zadovoljiti njezine ambicije. Upisala je Filozofski, ali je diskretno otišla i na Akademiju. Plašila se neuspjeha. Upisala je oba fakulteta, pa je dvije godine pohađala oba studija, engleski i francuski na Filozofskom i glumu na Akademiji. Nakon diplome zaposlila se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Nakon uloge Kate u "Velom mistu" postala je zvijezda. Serija je bila tako popularna da je praznila ulice jugoslavenskih gradova. Osamdesetih je imala zapažene role u velikim filmovima - u "Kiklopu" (1982.) Antuna Vrdoljaka, pa "U raljama života" (1984.) i "Za sreću je potrebno troje" (1986.) Rajka Grlića, "Ljepoti poroka" (1986.), "Putovanju u Vučjak", "Tuđincu"... Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u "Kiklopu" 1983. i za najbolju glumicu 1986. u filmu "Ljepota poroka". Svjetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu "Otac na službenom putu". U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane diljem Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, te živjela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku kazališnu nagradu "Dubravko Dujšin". Mirina autobiografija, koja je doživjela čak četiri izdanja, donijela je niz potresnih priča iz glumičina života. Otkrila je da ju je u mladosti silovao muškarac koji je bio dobro poznat javnosti.

"Jedne zimske noći tuširam se u Citeovoj zajedničkoj kupaonici. Puštam da voda pada po meni nakon cijelog dana hodanja po ulicama i kontempliranja o mojem samotnom životu bez luke. Oči su mi zatvorene. Uživam u toploj vodi na koži. Iznenada me netko hvata za ramena. Otvaram oči, do mene u tušu je veliki, goli muškarac. Vrištim i guram ga van. Pokušava me savladati, ali moji ga krici otjeraju i on me pušta. Bježim iz tuša. Trčim na ulicu pokušavajući prekriti svoje golo, mokro tijelo malim ručnikom koji sam uspjela u zadnji čas zgrabiti u tušu. Čujem kako muškarac viče za mnom: 'Tu es une raciste!' - rečenicu identičnu onoj koju je neki crnac vikao za mnom u Amiensu, na jednom od mojih solo putovanja po Europi", napisala je u knjizi. Sličnih je incidenata doživjela nekoliko.

"Kad sam imala šesnaest, hodala sam niz jednu zagrebačku ulicu usred dana. Dvije velike ruke iznenada su provirile kroz vrata, zgrabile me sa zaprepašćujućom snagom na koju nikad ranije nisam naišla te me povukle u mračnu zgradu. Nevidljiva osoba čvrsto me je držala u mračnom prolazu. Dva tipa razgovarala su o tome što će napraviti sljedeće, spominjući prazan stan na katu. Snaga stiska bila je za mene potpuno novo iskustvo. Jasno sam shvaćala da bijeg nije moguć. Tada sam se isključila i izdigla se iznad scene, promatrajući je ravnodušno. Tipovi su postajali nervozni. Nisu mogli shvatiti zašto se ne borim i ne vrištim. 'Pogledaj je', rekao je jedan. 'Previše je čudna', rekao je drugi. 'Pustimo je, uopće nije zabavna.' I tako su me oslobodili", napisala je. Devedesete su za nju bile godine pakla. Živjela je i radila na relaciji Zagreb - Beograd, bila u vezi sa srpskim redateljem Goranom Gajićem. Preslušavajući telefonsku sekretaricu, bila je prisiljena slušati "neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana".

"Čeznula sam", priznala je, "za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak neprijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo", to je djelić pisma kojim se 1. studenog 1991. obratila Zagrepčanima, u vrijeme kada se vodila hajka protiv nje zbog "izdaje" zemlje. Na stup srama prikovana je zbog veze s redateljem Goranom Gajićem i uloge u "Pozorišnim iluzijama" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Sramni feljton pod naslovom "Težak život lake žene" objavljivao je Globus, dobila je otkaz u HNK, oduzet joj je stan... Stan u Zagrebu glumica Mira Furlan naslijedila je od bake, a problemi su krenuli početkom devedesetih godina kad je napustila Zagreb.

Iako su 2006. i 2008. donesene sudske presude po kojima joj je stan trebao biti vraćen, zbog mogućnosti žalbi na presudu, sudska parnica početa 1992. završila je tek 2010. Nakon osamnaest godina.

- To što su mi vratili stan dokaz je da ludilo ne može potrajati dugo i da svakoj gluposti i nepravdi dođe kraj. Ljudi su se umorili od mržnje i pronalaženja neprijatelja u svojim redovima, velike priče o nacionalnim ciljevima su se potrošile. Čini mi se da su konačno shvatili da su ih upravo najveći domoljubi bezočno i drsko opljačkali dok oni nisu gledali jer su bili zabavljeni borbom protiv neprijatelja - kazala je. Mira Furlan preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. U riječkom HNK odigrala je posljednju ulogu, u predstavi "Vježbanje života" - drugi put.