Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
47 komentara

'Mom je Bobi zadovoljstvo kad kaže da je suprug Lepe Brene'

Lepa Brena prvi put u ekskluzivnoj ispovijesti za 24sata govori o životnim tajnama, uspjesima i porazima. U velikom intervjuu otkrila je sve i o najvećim tragedijama, nedaćama i neizvjesnim danima patnje...

Foto: PIXSELL
47 komentara

Nakon 10 godina Lepa Brena 14. prosinca ponovo dolazi u zagrebačku Arenu. Pjevačica najavljuje trosatni spektakl na kojemu neće biti gostiju niti pauzi. Iako slovi za jednu od najvećih zvijezda ovih prostora, nije joj teško govoriti o počecima. U estradu je, naime, ušla po kazni, već s prvom pjesmom tad popularni Minimaks pokušao joj se narugati, no ona se nije obeshrabrila. U ekskluzivnom intervjuu za 24 sata pjevačica je prvi put progovorila o otmici starijeg sina Stefana, a otišla je i korak dalje pa priznala da se nikad nije suprotstavljala roditeljima iako je, ističe, bila 'mali harambaša'. 

Foto: Privatni album

Kakvo ste dijete bili?

Do 20. godine bila sam ratoborna djevojčica. Možda je bilo bolje da sam bila muško. Bila sam jako nestašna. Dječaci bi me štipkali, a ja ih premlatila jer sam bila najveća i jača od njih. U petom osnovne bila sam kod profesorice glazbenog Radmile Čaić, uvijek u zadnjem redu jer sam bila najviša. Tamo smo se štipkali, smijali i u jednom trenutku završila sam u kazni. Zaprijetila mi je da ću kao solistica pjevati na natjecanju Mladih graditelja.

Je li to tada bila slatka kazna ili ona prava?

Najpravija. Jako se naljutila i rekla ‘Jahićka, izađi van, stani pred mikrofon i izaberi si pjesmu za natjecanje. Od sad si solistica, da se smiriš’. Odabrala sam pjesmu ‘Sviraj još, prijatelju moj’ pokojnog Kemala Montena. Nju sam i kući pjevala, gdje god bismo sjeli uz gitare. Tako smo se tad družili. Mi smo kao mladi puno pričali, gledali se, igrali odbojku, košarku, crtali smo šetali po korzu. Za to natjecanje mama mi je sašila koraljno narančastu haljinu, kupili su mi nove dokoljenice i cipele. Još pamtim tu sreću. Nema ničega na svijetu, kao taj osjećaj veselja kad su ti onda kupili neki novi komad odjeće. Priželjkujem da ga ponovo osjetim, da mi se vrati. Danas je to navika, nema sreće i zadovoljstva. Kad sam izašla na pozornicu, nije mi bilo svejedno. Ruke sam držala na leđima jer mi je znoj curio s oba dlana. Mislila sam ‘počet će kapati pa će se ljudi zamisliti odakle ta voda ide’. Onda sam stavila ruke uz bokove, ma zapravo nisam znala kamo ću s njima. Srce mi je lupalo, mislila sam da šeta po cijelom tijelu, da mijenja položaj, da mi je malo u grlu, pa onda otišlo u glavu, pa stalo u grudima, trbuhu. Bila je to moja prva i posljednja trema u životu. Kad sam počela pjevati, nakon 10, 20 sekundi dobila sam snažan aplauz i on je razbio sve moje strahove. Shvatila sam da je pjevanje sastavni dio mene, tim više što sam na tom natjecanju osvojila prvo mjesto za svoju školu. Molila sam Boga da me zovu i sljedeće godine.

Od koga ste naslijedili talent?

Mama je pjevala, pjevala je i moja nana, mamina majka, koja je bila samouka i jako je voljela glazbu. Deda je otišao u Beč i kupio joj je harmoniku i ploče s gramofonom i ona je počela pjevati.

Zarađivali ste sa 16 godina, do tad ste već bila proglašena učenicom generacije, a bavili ste se i sportom. Kako ste sve stizali?

Moji roditelji, Ifeta i Abid, omogućili su nam skromno i bezbrižno djetinjstvo. Ni sestra Faketa ni brat Faruk od silnih obveza nismo imali vremena besposličariti po ulici. Imali smo prijatelje, naravno, i dovoljno vremena za njih, ali nikad za onu lošu stranu. Nikad nisam pušila, opijala, probala drogu. Čak i u vrijeme mojih najvećih uspjeha rijetko sam izlazila. To nam je od djetinjstva usađeno. Igrala sam i košarku, trenirala sam u brčanskom klubu ‘Interplet’, a trener, inače profesor tjelesnog odgoja dao mi je nadimak Brena jer mu je valjda bilo nespretno vikati po dvorani Fahreta.

Foto: Privatni album

Bila ste djevojčica kad ste čuli proročanstvo da ćete biti poznatija od Tita. Je li to, kako se danas piše, bila baba Vanga?

Nije. Sjedili smo i doručkovali kod susjede u dvorištu. Sjećam se da je netko upravo bio donio kavu kad je naišao jedan stari gospodin i tražio čašu vode. Brzo sam ustala da mu pomognem, dala sam mu čašu vode i stolicu da sjedne, pa onda i moju kavu. Ponudila sam mu da pojede nešto i on je započeo priču. Tad sam bila u sedmom osnovne. Obraćao se mojoj mami i rekao ‘Pretpostavljam da je to vaša kćer. Kao što je poznat Tito, tako će biti poznata i ona’. Pomislila sam da nitko ne može biti poznat kao Tito, da govori gluposti, a izgleda da je, osim što je bio prorok i vidovit, očito mogao i čitati misli. Tad se okrenuo prema meni rekao ‘Nisam lud, znam što misliš. Bit ćeš jako uspješna žena’. U šali sam ga upitala hoću li imati novca kao i Tito, hoću li biti bogata, a on je filozofski rekao ‘Putovat ćeš dokle ti pogled dopire, imat ćeš puno novca, koliko rukama možeš zgrnuti u naručje’. Rekao je još da se mama ne treba brinuti za moju budućnost, jer ću ja brinuti o svima njima.

Jeste li mu tad povjerovali?

Već tad sam bila realna i racionalna. Mislila sam da nitko ne može biti uspješan bez pomoći uglednih i bogatih roditelja. Mi doma nismo bili bogati i moji mi nisu mogli pomoći. Bila sam svjesna da nisam nešto posebno lijepa, da ne posjedujem poseban talent, ali znala sam već tad da ću napraviti nešto, da ću biti vrlo neovisna jer sam naprosto takva rođena. Prorok nam je pričao da odlazi na mjesto gdje je bio Sremski front, da boluje od dijabetesa ali i naglasio da mu mozak dobro radi. Dodao je da će se moj uspjeh brzo dogoditi i zamolio me da svaki put kad ga se sjetim zapalim svijeću za njega. I otišao je. Kad god ga se sjetim, zapalim mu svijeću. Činim to i danas.

Dakle, niste mu povjerovali?

Ništa, ni riječ. Išla sam dalje u školu, završila gimnaziju i upisala studij turizma. Htjela sam studirati medicinu ali naša financijska obiteljska sredstva to nisu dopuštala. Studirala sam šest mjeseci i prvi put osjetila što znači biti gladan, kao student spavati u maloj hladnoj sobici. Prvi put sam bila bez prijatelja. Tad sam shvatila što znači moja obitelj, moj grad, moje društvo… koliko sam s njima uživala. Kao studentica sam živjela neuredno, nisam imala novca za sva tri obroka. Ono malo novca što su mi moji poslali sam štedjela da s kolegama mogu ići na ekskurzije. Sve što sam imala za hranu stavljala sam na stranu. Jela sam kruh, jogurt, paštete. Kad sam se zaželjela slatkog, pošećerila sam taj jogurt, kad sam htjela slano, malo ga posolila. Tako je to trajalo šest mjeseci. Onda sam shvatila da tako ne mogu živjeti, da je to pasji život i odlučila sam početi raditi. Mama se jako bojala za svoje žensko dijete, upozoravala me da pazim gdje idem, još više s kime se družim. To sam, dakle, naučila. Rekla sam joj da ću početi pjevati. Kod nas troje djece je bilo logično da se s 19, 20 godina osvijestiš, da ne želiš uzimati novac od roditelja. Željela sam i ja kupiti si šminku, odjeću, a da ne moram stalno tražiti od roditelja. Jedan dan, tužna, vratila sam se u Brčko, srela Slatki greh koji se tad zvao Lira i otpjevala s njima nekoliko pjesama. Dva mjeseca kasnije su mi se javili i tražili da pjevam s njima.

Foto: Privatni album

Kako je tata reagirao kad ste ga upoznali sa Sašom Popovićem?

Obitelj je bila patrijarhalna u kojoj je tata bio alfa i omega. I brat i sestra su pjevali, ali roditelji su bili uvjereni da čovjek može živjeti i raditi, biti neovisan u životu samo ako završi fakultet. Njemu je neovisnost značila dobiti posao kao fakultetski obrazovan čovjek. Kad se pojavio Saša Popović bojala sam se kako će to izgledati, što će moji reći, jer ako mi ne daju blagoslov neću otići s mirom u srcu. Saša je došao i pitao da radim s njima. Tata je pio šljivovicu, još mi je pred očima taj štamplić, pušio je Filter 57. Gledala sam ga kako duboko uvlači dim, Saša je pričao, a on ga nije gledao s odobravanjem. Saša mu je obećavao da će me čuvati i paziti, tata je povukao dim i mi smo čekali. I onda se tata obratio meni i rekao ‘Što ti stvarno želiš biti kafanska pjevačica?’. ‘Ne, želim zaraditi novac da mogu plaćati fakultet’, rekla sam mu. I tad sam stvarno u to vjerovala. Te 1981. bila je velika kriza, tata je izdržavao obitelj, mama je radila kao profesionalna krojačica, ali djece i novca nikad dosta. Školovati dvoje djece, brata u Tuzli i sestru na Višoj trgovačkoj je bio egzistencijalni problem. Tata je rekao da se ne slaže s time ali da će razmisliti. Naglasio je kako želi da studiram. Navalila sam da ni ja ne želim ostaviti fakultet nego pjevati s Lirom i zaraditi sama za sebe.

Kako ste ga uvjerili da pristane?

Nakon tog prvog razgovora sve je ostalo nedorečeno i shvatila sam da tata Sašu nije shvatio ozbiljno. Nastavila sam ga uvjeravati, dala sam mu riječ da ću studirati izvanredno i pjevati, a tata je rekao „Tebi vjerujem, ali ne vjerujem onom malom koji izgleda kao Kvisko“. Okrenuli smo tad sve to na šalu i rekla sam mu da je taj Kvisko ozbiljan, ambiciozan čovjek kojemu vjerujem. Dodala sam da mi moraju dati priliku da probam, a oni neka dođu vidjeti. Tata se tu slomio i pustio me. Brzo sam se spakirala ali sigurno ne bih otišla da me roditelji nisu pustili.

Mami ste koji mjesec kasnije slali skice kostima, koje je ona smatrala oskudnima, ali ih je ipak šivala. Jeste li već tad bili svjesni kakvu ste mamu imali?

Moja majka Ifeta je bila prelijepa i njegovana žena. Četiri žene su oblikovale moju životnu estetiku. Mamu sam uvijek vidjela lijepu, dotjeranu, njegovanu, nasmijanu. Bila mi je životni uzor. Druga žena je moja prva učiteljica Ljubimka Jovanović koja me je jako voljela i davala mi podršku. Još pamtim njezin lijep ten, frizuru, nokte, kostime. Imati prvu učiteljicu koju volite i koja vas voli je veoma važno za svakog đaka prvaka. I moja profesorica engleskog, Natalija, bila je izvanserijski lijepa žena. I naravno, tu je draga Radmila koja me lansirala iz zadnjeg reda zbora u soliste. Jako važne žene. 

Foto: Privatni album

Kad ste počeli pjevati bila ste mlada i krupnija djevojka. Jeste li imali zbog toga neugodnosti?

Tad sam imala 84 kilograma, bila sam prekrupna, prejaka i sama odlučila da moram smršavjeti. Nikad mi netko nije rekao da sam debela, ali shvatila sam da me ima. Pa sam svaki put kad bih slobodnim ponedjeljkom dolazila mami, nosila skice kostima. Mama je tad rekla nešto što me prati cijeli život ‘Centimetri otkrivenih bedara ne pokazuju seksualnost. Vulgarnost je izraz jedne žene, ali ti to nemaš u sebi pa možeš nositi i ovaj kostim’. Uvijek bi me ozbiljno pogledala sprijeda i straga i ponavljala ‘Ti to možeš nositi jer ti lijepo stoji i znaš kako se to nosi’. Tako sam s blagoslovom roditelja išla na nastupe u tim svojim krpicama, haljinicama s resicama koje su postale simbol jednog vremena.

Gdje su završavali svi ti scenski kostimi?

Dugo godina sam ih sve uredno skladištila kod mame u Brčkom i onda je netko provalio u stan pa više nemam nijedan jedini kostim iz osamdesetih. Garderobu koju više ne nosim, uglavnom darujem, jer da čuvam sve što sam ikad odjenula za scenu trebalo bi mi milijun kvadrata.

Prije nego ste napravili karijeru, pjevali ste u novosadskom hotelu Taš. Brzo je objavljen demo album s pjesmom Čačak. Uslijedila je i ‘Hit parada’ s čije ste snimke izbačeni...

Za tu Hit paradu po Brčkom sam s mamom tražila materijale. Kupile smo lame, šljokice, napravile bermude i veliki grudnjak. Mama mi je kosu isplela u onih nekoliko pletenica. Redatelj Hit parade bio je Jovan Ristić i izbacio je moju snimku jer sam bila neprimjereno odjevena. Kao previše otkrivena. Mislim da sam bila odjevena u skladu sa svojim godinama. Imala sam samo 22, savršeno tijelo, bila sam skinula 16, 17 kila. Bila sam uvjerena, a i danas sam, da je to izgledalo fantastično.

Foto: Instagram/orijent

Dao ju je legendarnom Minimaksu. Jeste li mu ikad kasnije rekli ‘eee, da nije bilo tebe’?

Ristić je Minimaksu rekao “evo ti nešto s čime se možeš zezati. Ovo je Brena, pjeva Ćaćak, Ćaćak. Koji tjedan kasnije doma ručamo, ja gledam televiziju i Minimaks kaže “Sad će se pojaviti ona koja hoda, a ruše se zgrade. Zove se Lepa Brena”. Pomislila sam da mi je netko ukrao identitet. Ja sam Brena, a sad se pojavila i Lepa Brena. Gotovo. Kraj. Više neću postojati, razmišljam i tad kreće snimka kako se ruši neka četverokatnica. Pojavljujem se ja i doista zvučim kao da pjevam Ćaćak, Ćaćak.

Kako je to ispalo?

Neki članovi benda nisu razlikovali č i ć i na snimci je prevladalo ć. Jače su bile njihove terce nego moj prvi glas. Minimaks je iskoristio tu priču, a pritom me još nazvao Lepom Brenom.

Jeste bili ljuti?

Nikad se nisam naljutila na njega iako je htio napraviti show sa mnom. Malo podrugljivo, malo šaljivo. Primjer je to kako nikad nikog ne treba podcjenjivati. Cijeli život bila sam mu jako zahvalna. I Ristiću koji me je izbacio sa snimke i Minimaksu koji me lansirao. Zahvaljujući njima dvojici napravila sam veliku stvar u životu. Teško je bilo obraniti kredibilitet firme Lepa Brena jer zvuči veoma neozbiljno, previše narodski, obično, jednostavno. Trudila sam se svih ovih godina dokazati koliko sam ozbiljna. Nakon Minimaksa zapravo počinje priča o Lepoj Breni, izlazi pjesma “Sitnije, Cile sitnije”, počinje suradnja s Rakom Đokićem i vrlo brzo - 17 koncerata za redom u beogradskom Sava centru. Radili smo još 1986. svaku večer 31 koncert u Domu sindikata. Živjela sam tad u Novom Sadu i svakog dana zvala Raku da mi javi kako se prodaju ulaznice. Odgovarao je “nema više nijedne za večeras i sutra, morat ćemo održati još nekoliko koncerata.” Bojala sam se, naročito u početku, da me Raka folira i stalno sam ispitivala je li siguran. “Kako da ne budem siguran kad sa svog prozora gledam stotine ljudi koji mirno čekaju u redu, iz dana u dan, da kupe ulaznicu”, govorio mi je i brinuo istovremeno odmaram li se dovoljno.

Zašto ste već na samom početku krenuli tako žestokim tempom?

Jer su baš tad Yves Montand i Sylvie Vartan počeli seriju koncerata u pariškoj Olympiji. Raka Đokić je rekao “koliko rade oni, radit ćemo i mi”. Oni pet, deset, 11 koncerata, pa i mi 11, a onda su došli do 30. Stali su, a mi smo htjeli imati jedan koncert više. Radili smo i četiri dana po dva koncerta u sarajevskoj Skenderiji, u Splitu na Gripama, zagrebačkoj Ciboni, isto četiri dana za redom. Mogli smo otići na veliki stadion ali ovo je bilo sigurnije. Stadioni su tad bili otvoreni, publika je mogla pokisnuti, mi također.

Foto: Srđan Ilić/Pixsell

Kako ste se nakon 17 koncerata, natjerali da odradite zadnjih tri, pet?

Toliku količinu energije samo mladost može imati. Međutim, kako Cher, koja ima 72 godine, danas pjeva u Las Vegasu i to četiri dana uzastopce? Pa Celine Dion, opet nekoliko dana za redom, Elton John…? Radili smo te mamutske turneje koje ni blizu ne mogu imati njihovu produkcijsku podršku. To je stvar energije, odluke, zdravog života. Mi moramo živjeti kao olimpijski pobjednici. Ni jedan olimpijski pobjednik ne prestaje s treningom nakon što je dobio medalju. Cijeli život trenirate, brinete o svom zdravlju, o kapacitetu pluća, ne pušite, ne možete pretjerivati u alkoholu jer toksini umanjuju kondiciju. Izdržala sam jer sam zdravo živjela. Nisam pila, pušila, nisam izlazila, živjeli smo na turnejama. Nakon 15 koncerata došla sam kući i samo htjela ležati. Malo se masirati, srediti kosu, vidjeti se s prijateljima, ostati u pidžami po tri dana. To mi je bilo najljepše, to i danas volim najviše na svijetu. Kad je lijepo i toplo volim vani piti kavu. U nekim čarapama i kućnom ogrtaču prebačenim na pidžamu, hodam po dvorištu, šetam, pijem kavu i da mogu tri dana ne skinuti je… to mi je i dalje životni san.

Je li to itko kasnije ponovio?

Ne, nikada. U to vrijeme glazba se izričito dijelila na pop rock, narodnu, klasiku. Mi smo spojili pop glazbu s elementima folka. Sitnije, Cile sitnije, Čačak, Dama iz Londona, Duge noge..., to su pjesme koje su obilježile jednu epohu. Kornelije Kovač je napravio izmijenjenu priču s etno instrumentima i pojavili smo se 1983. na Beoviziji. Ne znam je li na sreću ili moju žalost, pobijedio je Danijel Popović s Đuli. Osjećala sam se kao moralni pobjednik jer sam dobila veliku podršku publike cijele bivše države koja traje više od 35 godina.

Tko je tad mogao okupiti toliku publiku?

Najveće koncerte radili su Bijelo dugme i Zdravko Čolić. Bili smo jako solidarni, nismo išli jedan na drugog. Ako sam ja bila u Makedoniji, Čola je pjevao u Sloveniji, Dugme u Hrvatskoj, Bosni. To su bile velike turneje iako je publika bila različita. Čola je imao svoje pop koncerte, ja pop folk, a Dugme rock s elementima folka.

Foto: Privatni album

Ne pamtim da se itko se s ovih prostora spuštao helikopterom na nastupe. Vi ste to učinili dva puta.

Imala sam turneju po Bugarskoj, 15 dana koncerata, jedan ili dva dnevno. Tada se tako radilo, ne samo dva ili tri dana. Zato ne razumijem kako mladi ljudi danas jedva izdrže četiri dana jedan za drugim. Imali smo mali helikopter koji me odveo iz hotela i spustio na stadion. Kad sam završila koncert, vratili su me u hotel. Taj koncert je bio 1990. bili smo u vojnom helikopteru tadašnjeg predsjednika Todora Živkova. Odsjeli smo u njegovoj vili i samo se preselili na tamošnji stadion Levski, pred 120.000 ljudi. Zadnje spuštanje s helikopterom bilo je 1995. na Tašmajdanu. Vezali su me žicom i spustili. Ni danas mi nije jasno zašto si dopuštam takve vratolomije. Opasno je sve to, ali me privlači.

Tesna koža, Hajde da se volimo... Svako malo se repriziraju u Hrvatskoj i opet imaju visoku gledanost. Što najprije pomislite kad pogledate reprize? Čega se sjetite?

Dogodovština sa snimanja. Recimo u trećem dijelu, dok smo snimali u Nairobiju, išli smo na set u nacionalni park, gdje smo glasnom glazbom uplašili slonicu s mladunčetom. Pojurila je prema ekipi, a kao za peh, džip nije htio upaliti! To je bila jurnjava kao na filmu, ali nitko je nije stigao snimiti, jer od straha su se svi razbježali.

Foto: Privatni album

Kakve osjećaje budi spoznaja da se ti filmovi i serije i danas rado gledaju?

Čini me najsretnijom na svijetu. Imala sam kao početnik mnogo opstrukcija od ljudi kojima se nije svidjelo to što radim. Bili su negativni, destruktivni, rado su me omalovažavali, pokušavali diskriminirati kao ženu. Govorili su da nemam dovoljno kvaliteta. I “Tesna koža” i “Nema problema” i “Hajde da se volimo bili su moja ljubav”, moja poruka svih tih godina – hajde da se volimo. Kad ih danas gledam sretna sam i ponosna. Često i zaplačem jer se vratim u period kad je sve bilo bezbrižno, nije bilo negativnih energija.

Kako je bilo stati pred kameru s Batom Živojinovićem?

Kad mi je Raka rekao da ćemo snimati filmove mislila sam da se šali, jer ja sam profesionalna pjevačica koja je veoma dobro ušla u te vode. Stvarno sam mislila da ću dobiti neku ulogu, a zapravo će biti angažirane profesionalne, ozbiljne glumice. Nije mi palo na pamet da ću ja biti glavna glumica jer prvo, ne znam glumiti, a drugo kako glumiti Lepu Brenu kad je ona prirodna, treba biti bliska ljudima, lijepa, slatka, netko tko lijepo pjeva ljudima. Kako će se, mislila sam, takva odglumiti? E, kad su mi rekli tko će sve glumiti u filmu, noge su mi se odsjekle. No, uvijek sam željela raditi nešto drukčije. Film je bio avantura, snimali smo po cijelom svijetu. Ponovno bih snimala jer to je zaista divno iskustvo. Stati uz Batu Živojinovića, Čkalju, Gidru Bojanića, Danicu Maksimović, Milana Štrljića... Neprocjenjivo iskustvo. Prema starijima sam osjećala veliko strahopoštovanje, a prema mlađima vrstu straha. Iako nisam bila tremaroš, bojala sam se kakav će odnos imati prema mojoj glumi.

Tko vam je najviše pomogao?

Gidra Bojanić, Nikola Simić i Bata Živojinović. Što si veći to si jednostavniji, spremniji pomoći. Željeli su to. Njihov savjet je bio da ne pokušavam glumiti nego da budem to što jesam, da govorim prirodno. U sve glumce i glumice bila sam zaljubljena, pratila sam svaki njihov korak, upijala kako glume. Nikola Simić naučio me je kako sačuvati živce kad se premješta kamera, šine, rasvjeta. Naučio me meditirati još davne 1987. Nema nekog tko je bio značajan u ondašnjoj kinematografiji, a da nije glumio u tim filmovima. Ta ljubav, to jedinstvo i to naše dobro druženje manifestiralo se tako da su ti filmovi bili najgledaniji u povijesti jugoslavenske kinematografije, a i danas imaju veliku gledanost.

Foto: Privatni album

Što su obožavatelji sve radili da dođu do vas?

Sjećam se momka koji je spavao u parku ispred hotela samo da me vidi. U jutro sam mu uzela sobu da se osvježi i uredi, odmori. Htjela sam mu pokazati da smo i mi normalni ljudi, s emocijama i dušom, da zbog nas nitko ne treba uništiti zdravlje samo da bi vidio svog idola. Cvijeća sam nakon svakog koncerta dobila toliko da sam mogla napuniti veću cvjećarnicu. To cvijeće sam ostavljala ženama u halama, koje su kuhale kavu, pomagale. Pisama je bilo toliko da smo mogli napuniti ogromnu sobu. Platili smo studenticu da ih čita i upozori nas na ona značajna. Potom je slala na tisuće autogram karata s mojim potpisom. I to ne onim kopiranim, na svaku sam se fotografiju potpisala. To je trajalo satima.

Što sve postoji s likom Lepe Brene?

Barbika, sve jako visoke zgrade u BiH i Srbiji nazvali su Lepa Brena. Postoji i torta, kruh, cvijet, a imam i svoju ulicu. U jednom mjestu na jugu Srbije gdje sam obećala otići jer sam jedina živa osoba koja ima svoju ulicu. Jako sam ponosna na to.

Čime vas je od silnih udvarača osvojio baš suprug, Boba Živojinović?

Nisam imala puno hrabrih udvarača. Puno sam radila, a oni nisu bili u prilici prići mi jer nisam izlazila. Bježala sam od svih događanja, trebao mi je mir. Nisu me pokušavali osvojiti, muškarci nisu imali puno hrabrosti prema meni. Onaj koji je bio ozbiljan i hrabar danas je moj suprug. Osvojio me karizmom, sposobnosti za život, a tad je bio jedan od najljepših muškaraca na svijetu. Ne volim bahatost, bez obzira na sve što imamo, uvijek rado darujemo onome tko treba. Boba je jedini muškarac za kojeg bih se i danas udala, kojeg sam jako zavoljela jer ima sve što ženi poput mene treba. Pametan, zgodan, šarmantan, uspješan, vrijedan, zna šarmirati i nakon zajedničkih 30 godina. On je izabrao optimizam kao svoj životni pravac. I sjajno smo se složili. Imamo skladan brak, baš dobro funkcioniramo.

Foto: Instagram

Kako izgleda vaš život kad se kamere ugase?

Kad bi netko vidio naš jedan dan, bilo bi mu dosadno. Nakon ustajanja prvo zatvaramo opasne pse u box i puštamo one kućne. Imamo francuskog buldoga koji se zove Tito. Nisam mu ja dala ime nego je tako stajalo u rodno listu. Uz Tita imamo i djevojčicu mopsa Moli i jorkširskog terijera Vilija. Od ovih opasnih, imamo njemačku ovčarku Ajšu i bugarskog karakačankskog psa Blekija. Sliči hrvatskom tornjaku. Njega je naš sin Stefan dobio od svoje velike ljubavi. Da netko nepoznat uđe u dvorište, a pas bude vani, najmanje što mu se može dogoditi je da ostane bez lista. Jako je opasan. Jedan je došao kod nas, a drugi kod Putina. Imali smo i jednu bijelu akitu. Dakle, veliki idu u boks, mali van. Šetamo s njima Boba i ja, pijemo kavu, čekamo dok netko od djece ustane. Gledamo koje nas obveze čekaju, kao u uredu smo na tom našem dvorištu. Pola sata kasnije planiramo, dogovaramo tko kamo ide. Ako imam obveze, odmah moram na šminku i na frizuru. Ne volim to, ali moram. I onda kreću snimanja, intervjui… Kad sve završimo jedva čekamo okupiti se i oko 17 sati isključiti telefone, predahnuti od svih komunikacija. Veselimo se gostima, da sjedimo, ručamo, pričamo…

Tko kuha?

Ja ne. Volim uzeti ozbiljnog kuhara, ako treba neka i živi kod nas, samo da mi kuha. Ali, goste doista volimo. Obvezno se čujemo s djecom, odlazimo unuku, gnjavimo ga, ljubimo, hranimo se tom velikom ljubavi i svako kreće u svoje obveze. Stalno smo u kontaktu, obitelj smo koja stalno komunicira.
Što vam je bilo najvažnije sinovima usaditi?
Dobar odgoj i puno ljubavi. Nebitno jeste li bogati ili siromašni, odgoj se uvijek vidi. I jednak je i kod bogatih i kod siromašnih. Postoje samo odgojene i neodgojene osobe. Kad su bili mali bilo nam je važno da shvate da je Lepa Brena profesija, posao, a da sam ja doma njihova mama. Da od njih očekujem da se okupaju, naprave domaće zadaće i to je uvijek bilo strogo. Djeca moraju imati obveze.

Tko je doma bio zadužen za strogoću?

Sve što nisam mogla ja korigirati, završavalo bi kod Bobe. Znali su da je puno bolje da poslušaju mene jer njegove su kazne bile puno opasnije i rigoroznije. Danas su veliki momci koji su završili škole, fakultete, jako dobro odgojeni mladi ljudi koji vole druge ljude, žele se dokazati svak u svojoj domeni. Normalno gledaju na život, znaju da moraju raditi, imati svoj privatni život i ne zaboravljaju da im je obitelj najbolji prijatelj. Kad ste, naime, uspješni i bogati onda vas svi vole, a kad ste tužni i siromašni ostaje samo obitelj. Oni su to već odavno shvatili pa sam mirna. Znam da smo im Boba i ja dali dobru bazu koja potječe samo iz obitelji.

Foto: Privatni album

Najgori trenutak u životu svakako je bila otmica sina Stefana. Možete li 19 godina kasnije pričati o tome?

Mogu. Navikla sam da probleme ne stavljamo ispod tepiha. Shvatila sam da se o teškim stvarima treba pričati jer tako sve negativno izbacite iz sebe. U cijelom životu nikad mi se nije dogodilo ništa strašnije niti bolnije. Mislila sam da ću skrenuti s pameću i da nikad više neću biti normalna osoba. Imali smo razne metode kako smo se kao obitelj vratili u psihičku normalu. U današnjoj medicini, naime, možete sve, promijeniti srce, izvaditi tromb, promijeniti koljena, operirati mozak. Ali kad se psiha naruši jako je teško vratiti se u normalu.

Kako ste prebrodili te grozne dane?

Molila sam Boga da mi sačuva psihu. Molila sam za sve nas, da moje dijete kad se vrati nema psihičkih posljedica. Ne želim u detalje jer je to priča kojoj nema kraja. Svi bismo plakali i ježili se i ne biste se osjećali dobro da idem u detalje. Ta rana je zašivena. Dobro zašivena, neće puknuti niti krvariti. Ali ostala je duševna bol u svima nama za koju ne postoji lijek. Možete samo nastaviti živjeti, natovariti si puno obveza, da radite i funkcionirate i shvatite da život mora imati loše i dobre trenutke. Ali opet morate odabrati optimizam da preživite. Jer kad bi dopustio da bol svlada i razmišljao samo o nekim teškim trenucima, čovjek bi skrenuo. Samo bi plakao. Boba i ja i cijela moja obitelj sretni smo što je moje dijete živo i zdravo, što je pored nas, što je izrastao u dobrog i plemenitog momka koji je uspješan u pjevanju i bavi se glazbom. Želim mu da nađe svoje mjesto. Zaslužio je to svojom dobrotom i pameću.

Kakva ste baka?

Fenomenalna. Aleksandra i Filip su se nevjerojatno dobro snašli s bebom, sami brinu o njoj. Ja im volim doći pomoći, kad je lijepo vrijeme prošetam s njim, pa kao prava baka stalno mu nešto pričam. I kad vidim njegov osmijeh, najljepša je to sreća koja se može doživjeti. Sad već ima tri mjeseca, već ga je pomalo teško nositi. Ali nosam ga jer volim taj osjećaj, svi to vole, kad držite bebu, hranite ga, pa ga uspavate i spuštate u krevetić. Zaljubljena sam baka. Zapravo i nisam baka. Ja sam supruga od djeda.

Foto: Privatni album

Zadovoljna ste snahom?

Jako. Aleksandra me jako podsjeća na mene kad sam počinjala s 22. Imam puno ljubavi i razumijevanja za tu jako sposobnu mladu ženu.

Je li točno da ste toliko dobra s novcem da ste u obitelji zaduženi za financije i investicije?

Jako sam dobar ‘support’ Bobi. On je najveći maher za to, alfa i omega čitavog našeg poslovnog imperija. Zahvaljujući mojoj popularnosti i eksponiranju u javnosti svi više vole cijelu tu priču pripisati meni. Moj muž se ne voli pojavljivati u medijima bez dobrog razloga, a to je tenis ili vinarija ili nešto treće vezano uz njegov biznis. On je još 1995. otvorio generalno zastupništvo za Mercedes u Makedoniji. Razradio je priču i onda prodao. Grand slam group je otvorio 1997., bio je generalni zastupnik za međunarodnu kompaniju za Srbiju i Crnu Goru. Isto su pisali da to radim ja, a nisam. Moja velika želja je bila da 1998. otvorim glazbenu produkciju, gdje mi je Boba cijelu priču financijski osmislio i pomogao ući u posao. Grand produkcija je postala jedna od najuspješnijih produkcija na Balkanu. Otvorio je i generalno zastupništvo za Ford s partnerima. Sve se pripisuje meni, a Boba je financijski genij. Sad je pokrenuo priču s vinima, otvara vinariju, a opet sam ja promotor tog Rosea premium. Međutim, na sve to, kao najveći džentlmen, Boba kaže da je on muž Lepe Brene.

Nikad mu nije smetalo što se sve pripisuje vama?

Ne, čak su mu to čast i zadovoljstvo.

Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Zašto ste prodali Grand produkciju?

Ušli smo u partnerski odnos s najvećim kablovskim operaterom na području Balkana. Prodali smo većinski paket jer smo htjeli imati ozbiljnu i jaku kompaniju. Nismo se pokajali, dobili smo uistinu jake partnere.

Jeste li se ikad bojali padova u karijeri?

Ne, iako je bilo raznih teških i emotivnih stanja.

U nepunih 40 godina karijere koje padove pamtite?

Svih tih godina, tijekom četiri desetljeća, prolazila sam razne životne priče. U onim tužnima snagu su mi dali sin Stefan, koji se rodio 1992., i suprug Boba. Kao i svaka majka kad uzme dijete u naručje, bude ispunjena emocijama, snagom. Tad sam osjetila snagu, roditeljsku ljubav. Bez obzira na to u kakvoj si životnoj fazi, kad dobiješ svoje dijete, boriš se da što prije ustaneš. Ta ljubav ti da životnu energiju i bude ti žao što nisi prije imala jedno takvo biće, rođeno ili usvojeno, što nisi ranije osjetila tu ljubav koja diže iz svega, iz mrtvih. Nisu to bili jedini padovi, ni fizički ni psihički. Poslije toga sam prije tri, četiri godine polomila desnu ruku u zglobu, operirala je, a nepunih šest mjeseci kasnije sam pala i ponovno se polomila. Taj put je stradala desna noga. Nakon te operacije sam odlučila da više nikad ne padnem i nemam nikakav pad u životu. Učim na teškim trenucima u svojem životu jer se oni naprosto događaju.

Foto: Privatni album

Kako publika reagira na poruku vaše pjesme ‘Zar je važno dal se peva ili pjeva’?

Rođena sam u Jugoslaviji. Ne možemo reći da smo se previše voljeli, ali mislim da smo kao nacija bili korektni jedni prema drugima. Poštovali smo vjerske običaje, razlike među nama, ljudske izbore... Nisam ni sretna ni zadovoljna što se toliko godina nakon raspada Jugoslavije još stvaraju animoziteti između ovih i onih. Mislim da je sramota što se to događa u 21. stoljeću. Mlade treba educirati da poštuju sve različitosti, da budu građani svijeta. Jer kao građani svijeta mogu živjeti i raditi gdje god hoće. Treba cijeniti ljudske i profesionalne kvalitete. I onda nas takve neke političke i vjerske razmirice kojih ima na ovom balkanskom tlu uvijek vrate unazad. Nisam političarka nego pjevačica koja je pjesmom odgovorila na sve što se događa oko mene, nas. Rekla sam Draganu Brajoviću da mi napravi pjesmu ‘Zar je važno dal se peva ili pjeva’ kad za pjesmu ne treba putovnica. 

U prosincu pjevate u zagrebačkoj Areni. Što je o koncertu najvažnije reći? Što pripremate?

Potrudila sam se sama napraviti koncept koncerta. Osmislila sam ga bez gostiju, bez ikoga tko bi me mijenjao, bez odmora. Nas 70, 80 bit će na pozornici dva i pol sata te se intenzivno, aktivno i emotivno, družiti s publikom. Želim im pružiti spektakl, i bit će to pravi glazbeni, vizualni i emotivni doživljaj.

Godinama odsjedate u istom zagrebačkom hotelu i redovito se zasladite njihovim štruklama. Koja mjesta još rado posjetite u Zagrebu?

Taj hotel je moje omiljeno mjesto. Uvijek sam na početku karijere odsjedala u tom hotelu i doista mislim da imaju najbolje štrukle u cijeloj Hrvatskoj. Volim i restoran svojih prijatelja u kojemu se osjećam kao doma.

Foto: Privatni album

Pamtite li još svoj prvi, veliki koncert u zagrebačkom Domu sportova početkom 80-ih?

Naravno. Sjećam se te velike Ledene dvorane i trenutka kad sam trebala izaći na scenu. Puknuo mi je, naime, remen koji je držao kostim. Na brzinu smo nečim vezali i koncert je bio sjajan. Bilo je jako hladno, ali sam navikla pjevati po takvim mjestima. Osim Doma sportova, pamtim i zagrebačku Cibonu, u kojoj sam četiri dana pjevala zaredom. Glavni gost mi je bio Gidra Bojanić. Impresivno i nezaboravno. I 2009. sam bila u zagrebačkoj Areni, u sklopu turneje s albumom ‘Uđi slobodno’. Jako emotivno će biti i u prosincu s publikom u Areni. 

Koji su najvažniji trenuci vaše karijere?

Ne mogu izdvojiti ni jedan, jer je moja karijera satkana od posebnosti. Počevši od popularnosti koju sam doživjela na samom startu preko odobravanja na koje sam nailazila na svakom koraku, pa do činjenice da je moja karijera, bez lažne skromnosti, zaista nesvakidašnje uspješna priča. Nekome turneja traje mjesec, dva, godinu, a turneja Lepe Brene trajala je devet godina. Nekad sam znala samo pjevam li u zemlji ili negdje u inozemstvu. Moju karijeru su obilježili visoko posjećeni koncerti na otvorenom prostoru, a jedan koji se i danas prepričava bio je koncert u Sofiji, kad je sa mnom pjevalo 100.000 ljudi. Ipak, najvećim uspjehom smatram to što je Lepa Brena ostala sinonim za dobro raspoloženje i veselje te što ljudi moj lik i djelo vezuju za optimizam.

POGLEDAJTE VIDEO: 

PRINC WILLIAM MISLI DA MEGHAN NIJE DOVOLJNO DOBRA ZA BRATA: 'Ono što je radio bilo je grozno'

Naši partneri pišu
Message