Najbolji sam filmaš na svijetu koji nikad nije snimio nijedan makar i zadovoljavajući film

Danas tinejdžeri tetoviraju lica pa im je malo teže objasniti zašto je nekad bilo onih koji su svoju djecu nazivali Džemsudin. Bitnički bunt generacija 1950-ih danas je već stvar muzeja, iako je kultura opipljiva preko dijelova hipsterskog kolaža 21. stoljeća, osim što načelno govori univerzalnim i vječnim jezikom. James Dean kao ikona živi vječno, iako je njegov život bio kratak - ovaj “buntovnik bez razloga” umro je kao 24-godišnjak, u nesreći s Porscheom. Onda kad nije u filmskome muzeju, smiješi se s plakata retro zalogajnica, kao podsjetnik na šarm ere jeansa i briljantina. Ali zavirite li u vremensku kapsulu filma “Buntovnik bez razloga” (1955.) i pokušate shvatiti zašto je od svih ljudi baš njegov glavni glumac završio na zidovima, univerzalnost emocionalnog učinka stare holivudske drame ipak će trebati dodatnog znanja, svojevrsno kontekstualiziranje naslova unutar tematskih i autorskih preokupacija tadašnje američke produkcije. U kontekstu trendovske proizvodnje filmova o delinkventima, Deanov buntovnik bio je jedinstven po tome što nije dolazio iz slamova i geta - upozoravao je na puknuća u američkom snu idile života u suburbiji, kao mučenik testosterona, simbol generacijskog jaza i usputni društveni komentator. “Buntovnik bez razloga” bio je uz to i prvi film Nicholasa Raya za studio Warner Bros., njegov najveći box office hit i jedan od vječnih podsjetnika na to zašto je Ray do kraja ostao autor u sustavu koji je redatelje tretirao kao šljakere. Obožavali su ga i novovalni Francuzi, notorno zaraćeni s klišejima tradicionalnog Hollywooda. Ray je bio dovoljno drugačiji dio mašine. Čuveni Godard je poručio: “Le cinéma, c’est Nicholas Ray”, a François Truffaut je još kao filmski kritičar objavljivao panegirike Rayovu opusu, objašnjavajući da se njegov europski senzibilitet osjeti kroz senzibilnost likova i realizam ljubavne priče. “Njegove ljubavne priče su stvarne priče”, govorio je Truffaut, posebno impresioniran vesternom “Johnny Guitar” (1954.), koji je među prvima na velikom platnu zarobio fenomen ogorčenja u ljubavi.