Pomislila sam: 'Kako ću pjevati kad moram žalovati za ocem'

Htjela sam biti učiteljica, glumica ili frizerka. Međutim, otac nije bio za to. ‘Ti da radiš po tuđim glavama, neka tebi rade frizure’, govorio je. Ni za pjevanje ili glumu nije htio ni čuti, kaže Hanka Paldum (61).

Kraljici sevdaha ostao je samo jedan izbor - postati učiteljica. No u osnovnoj školi učitelj je primijetio da lijepo pjeva. Odmah je ušla u zbor i nastupala kao solistica. Brat ju je, kad su doselili u Sarajevo, odveo u Dom kulture i rekao joj “kako ovi pjevaju, ti ćeš biti najbolja”. Hanka je otišla iako se bojala reakcije oca. Nikad nije prihvatio da njegova mezimica postane pjevačica. Preminuo je kad je kći upisala srednju školu.

- Jako sam patila i plakala, bili smo silno povezani. Kad sam došla iz škole, vidjela sam puno obuće u hodniku i ništa mi nije bilo jasno. Tata nije ležao u svojoj sobi, pa sam pomislila da je u bolnici, jer je bio bolestan. Mama mi je pokazala da leži u drugoj sobi prekriven bijelim prekrivačem. Pala sam na njega, plakala toliko da mi je krv procurila na nos i sve po toj plahti. Bila sam premlada, emocije su bile jake, promjene u meni također. Koji dan kasnije pomislila sam kako ću pjevati kad moram žalovati. Ljubav prema pjesmi bila je jaka, bez obzira na silnu patnju za ocem - ispričala je Hanka.

Sevdalinke je odabrala jer su se pjevale kod njih doma. I dalje je kriomice odlazila na probe jer je stariji brat bio stroži od oca. Ni majka ju nije podržavala, bojala se za “dobar glas”. Godinama kasnije Hanka joj je rekla da obje lakše žive otkako zarađuje. Mama je i tad odgovarala: “Znam, sine, ali bojim se obraza. Kad žena ode u pjevačice, ode u sve što ne valja”. To je, kaže Hanka, bila njezina filozofija.

- Kasnije je bila i moj veliki kritičar. Usmjeravala bi me savjetima ali uvijek strogo, ‘da ne bi slučajno okaljala obraz’. Danas sam i ja takva - kaže Hanka. Rado se sjeća 1986. i velikog uspjeha na festivalu u Vogošći s pjesmom“Vjetrovi tuge”. Dobila je prvu nagradu publike i žirija, publika je aplaudirala, samo je njena mama u prvom redu sjedila mirna i gledala je prekriženih ruku.

- Pitala sam je kako je mogla biti mirna dok se sala lomi, a ona kaže: ‘Ne znaš ti što se u meni događalo, kako mi je bilo u srcu. Ne mogu ja sebi dozvoliti da ja plješćem javno svom djetetu’. Bila je stroga, imala je kočnice, nikad nije pokazivala emocije, ushićenost - priča Hanka.

I danas pamti riječi Mire Jančića, diplomata i prijatelja. Rekao joj je: “Bez obzira na aplauze, možeš reći da si uspjela tek kad ti na plakatu bude samo stajalo Hanka, kao što stoji Tereza. I svi znaju tko je”. Dočekala je to nakon megahita “Zelene oči”. Nakon suradnje s Milićem Vukašinovićem i pjesmama “Voljela sam, voljela” i “Ja te volim, od ljubavi sva gorim”, na plakatima je stajalo samo njeno ime.

Dok je bio sa mnom, trudio se biti pristojan. Kad bi pretjerao samo sam rekla ‘Miliću’ i stao bi. Nemam pravo gurati svoje stavove, ali mogu dati do znanja da mi se nešto ne sviđa, ispričala je o Vukašinoviću.

Uslijedili su Hankini nastupi u najprestižnijim dvoranama, poput Mozart sale u Beču, gdje sa sevdahom nije ušao nitko osim Hanke i svjetskih klasičara. Pjevačica ovih dana kreće i na turneju po Švedskoj. Bivši suprug Muradif Brkić osvojio ju je manirama.

Bio je izuzetno pažljiv, inteligentan, načitan, tad student književnosti. Kad su se upoznali, Hanka je tek upisala srednju školu.

- Sviđala mi se kavalirština, ali bojala sam pokazati mu da mi se sviđa. I danas se bojim. Društvena sam, volim ljude, otvorena sam za svakoga, ali kad je ta vrsta emocije u pitanju, imam jake kočnice. Ne dam da mi se netko lako približi - rekla je Hanka, koja se od supruga razvela 1987.

Za kraljicu sevdaha to je bio smak svijeta. Razmišljala je “ne mogu dalje s njim, a kako ću bez njega”. Šok od razvoda uspjela je prebroditi, a bivši supružnici ostali su prijatelji. Pet godina nakon razvoda, novi šok. Uslijedila je blokada Sarajeva. Hanka je za vrijeme rata cijelo vrijeme ostala u gradu.

- Profesor Nijaz Duraković me pitao što čekam, zašto ne odem s djecom, a mi smo mislili da će kratko trajati, da će međunarodna zajednica to zaustaviti. Preživljavali smo bez vode, hrane, plina, drva, struje. Improvizirali smo život, a svaki izlazak iz kuće pa i boravak u njoj prijetio je smrću - priča Hanka. Duraković joj je osigurao siguran prijevoz u zračnu luku, a kad su djeca, Hanka i njezina majka došli, nisu im dopustili ulazak u avion. Vojska je zauzela zračnu luku i vratili su ih. Prvi poslijeratni nastup u Zagrebu imala je 1996. u dvorani Vatroslav Lisinski.

- Još ga pamtim, nisam se suzdržavala, plakala sam na pozornici. Osjetila je publika ogromnu količinu emocija sa scene, a i ja njihovu. Bio je to koncert za pamćenje - prisjeća se Hanka. Voli pamtiti lijepe stvari, loše zaboravlja jer u suprotnom bi si, vjeruje, uništila život. Voli da joj bude lijepo, a da to bude treba, pojašnjava, željeti drugome dobro, razmišljati pozitivno i tako živjeti. Ni jedno od dvoje djece nije krenulo njezinim stopama.

Kći Minela je talentirana, išla je na satove klavira prije rata.

- Kad je zaratilo prestala je svirati jer je klavir bio na katu, a mi smo živjeli u podrumu. Govorila je da osjeća glazbu, ali nije grizla. Išla bih i po ledu i po snijegu da dođem do mikrofona. Ona ne – kaže Hanka.

O sinu Mirzadu, koji je bio osuđen na dvije godine zatvora jer je autom udario tri pješaka i bio pozitivan na test na droge, kaže da je izdržao kaznu. Još je ljuta na njega i bit će dok Mirzad ne shvati da Hanka želi svoje dijete vidjeti kako časno radi i ponositi se njime.