Ovako se glumac Slavko Brankov opraštao od života...

Glumac Slavko Brankov (55) preminuo je 2006. u zagrebačkoj bolnici Jordanovac od raka pluća. Legendu hrvatskog kazališta i televizije proslavila je serija 'Smogovci' u kojoj je glumio šarmantnog prevaranta Crnog Džeka. Mjesecima uoči smrti redovito je pisao kolumne za 24sata u kojima se hrabro suočavao sa smrću. Donosimo neke od njih:

1. E, moja plućica na kiselo

Tjedan prvi. Ponedjeljak. Kiša. Grmljavina. Centar grada. Glad. Pro-mrzli. Mokri ko miševi. Lea i ja. Potra-ga za zalogajnicom. Cilj. Pojesti plućica na kiselo. Utorak. Kiša još jača. Potop. Oboje ljuti. Gladni. Bez kišobrana. U zalogajnicama fileka koliko hoćeš. Krvavica sa zeljem, grahova s kobasicom, a plućica nigdje. Ja, uporan bik, maltretiram Leu u potrazi za plućicama na kiselo. 

Srijeda. Pada. Puno manje. Ali zato grmi. Idi-la. Lea. Ja. Bez kišobrana. U potrazi već izluđeni za plućicama na kiselo. Odjednom, joj. Bol u tijelu. Što je? To je. Bole me leđa. Ne diraj! A i srce me steže. U plućima mi nešto vri. Doma smo. Ne izlazimo. Jaučem, urlam, vičem. Petak. Dom zdravlja željezničara. Snimam pluća. Govore mi: "Velika rupa". Koma. Subota. Mobitel. Potočnjaaaak! Nedjelja! Dora. Štikla. Trava od kiše nije nikla. 

NOSTALGIJA Žalimo što mu više ne možemo vikati: ‘Ej, pa to je Crni Jack...'

Ponedjeljak. Jordanovac. Sunčano. Zalogajnice nigdje. Prima me Potočnjakova pulmološka reprezentacija. Doktor Miculinić. Slikaju me. Bronhoskopiraju. Priopćavaju: "Vaša lijeva strana plućica su se skiselila. Morala buju iti van". Tjedan drugi. Vrijeme stoji. Bronhe broje. Šokiran sam u šok sobi. Lea mi je u oku. Nešto maše. Operirali su me. Uhapšen sam. Tisuću žica u meni, na meni, oko mene. Sve bruji, zveči, tutnji. A ja bez svojih plućica. Ne znam koji je dan. A valjda petak. Dan za metak. Neće moći. Neće ići. A ostalo je šutnja. Jer ja mislim u tangentama.

12. travnja 2006. 

2. Dvoboj s labudom na Jarunu

Uvod. Podne je. Đerun (najveće zagrebačko jezero). Lea i ja. Pijemo kavu. Sunce probija sunčeve zrake. Kao miroljubive trake, obasjavaju lica naša... Smiraj. Idila. Sreća. Drugi čin. I kao što uvijek biva, nakon sreće dolazi.... LABUUUUUD! LABUD! Ide prema nama! Gleda nas. Puše. Lea, okreći glavu od njega, ne gledaj ga. Mrzi ga! Što radi? (dramska pauza)

Stoji. Ubrzano diše. Širi taj užas uz sebe. Zadah. Otrove. Osjećaš li? Gotovi smo. Imuniteti su nam inače slabi. Daj masku! Nisam je uzela! Zašto? Glupo pitanje. Vidi, dođe još jedan. Nadire iza lijevoga krila. Taj je još brži, u dometu nas drži. Baci se pod stol! Vidi ga. Penje se. Ide pre-ma nama. Proklet bio i potomke ne imao. Brankov! Ne miči se. Vidim dijete pokraj labuda. Hrani ga. A joj! Rea-giraj! Ja da reagiram s pola plućnoga krila u ime Zelenih. Dao Bog požutjeli i nikad od Sanadera kune ne dobili. Gdje su sad? Nema druge, moram se žrtvovati. 

Kreni polako, ljubavi. Hrabro, ne brini, čuvam ti leđa. Skloni dijete. Priđi mu bliže. Ne daj da te kljuca. Poškakljaj ga. Gađaj ga u oko. Iščupaj mu jezik. Drži ga za uši. Raširi mu noge. Ma ne to, jebote seks. Kljunak u šljunak. Vitlaj mu glavu. (pauza). Dišemo labud i ja. Koliko možemo. On prestaje disati. Ja dišem i dalje. Pobijedio sam. Zaraženi je preminuo. Bravo, Brankov! Supermenu, Jackica moj. I operiran si spreman za boj. Ne pričaj, Lea, šuti. Nemoj ništa pričat, Lea. Idem doma. Sve me boli. Idem leć. 

22. travnja 2006. 

3. Šunkica ili meso? Najbolje pajcek

Jupi! U Gavelli smo ipak dobili uskršnji bon od 400 kuna. Puno je to novca! I evo ti problema: što kupiti? Šunkicu? II i meso? Jedno i drugo za taj novac ne ide. lako je to mnogo novca. Na obiteljskom glasovanju ženski dio ansambla, predvođen Leom te vanjskim savjetnikom za odabir i tržišnu ekonomiju Minjom Majurec odlučujemo se za piceka Gavelino

I to ne jednog - nego dva! Valjda bu dost'. A u međuvremenu je bil i post. I došel je taj dan. Uskrs. Peče se. Krcka. Miriše fino moj Gavelino. Uskršnji stol! Svi mi i Gavelino puta dva. Idila. Miriše divno. Pun stol, krcat. Pisanice, hren, luk, rotkvice, zečeki, piceki... Lea reže nekome batak. Nekome guza. Nekome vrat. A meni krilo (Bogu hvala, ne plućno). 

Jedući tako, otvori mi se misao kaj sve to stane u Gavelino? I je li taj picek dobio ime po mojoj Gavelli? Pa ne bu se valjda božićni puran zval Crni Džek?! Uostalom, tko bi jeo crnog purana? Ali sve je otvore-no, sve je moguće. Najeli se jesmo, ne mogu reći da nismo. Ipak je riječ o dva Gavelina. A nešto me muči?! Šunkica. Šunka je šunka, a nije me dopala. Možda na godinu, ako bude bona, ako Bog da. Gavelina će u Gavelli sigurno bit, al' to još uvijek nije prava nit. Brankov, lepo odi vrit! 

26. travnja 2006. 

4. Kako je štrkljo tovario ugljen

Bio sam varaždinsko dijete iz siromašne obitelji. Ne baš ponosno, sjećam se da su me zvali Žgoljo, Štrkljo i Prstić. Stjecajem okolnosti stanovali smo prekoputa poduzeća za prodaju uglja i drva pod imenom Ogrjev. Jednog jutra neki krik u glavi nagovijestio mi je da bi bilo dobro da ja pređem raditi kod gospodina Iveka, radnika u istovarivanju ugljena. 

S jedne strane, zbog mogućnosti jačanja bicepsa, a drugo jer ću zaraditi neke novčeke. Srijeda. Na poslu točno u sekundu. Vagon broj 14. Istovar ugljena. Bio sam visok svega 1,60 m, a lopata je bila malo veća. Bio je krasan čovjek, gluhonijem. Dobro sam se slagao s njim. Sve je to bilo u redu do jedne srijede popodne, kad sam završio posao, došao kući, oprao ruke i sklonio se u sobicu, gdje mi je bila kasica za novac, dok se nije razgrmio sonorni glas moga oca: "Ti ćeš mene sramotiti, prstiću mali! Voziti ugalj po Varaždinu! Sramota!" 

Otvorio je torbu, izvadio Varaždinske vijesti i pokazao mi naslovnicu na kojoj njegov dobronamjerni sin jača svoje bicepse i tricepse s gospodinom Dvoršakom i gospodinom Ivekom. Bile su to ozbiljne batine. Bolje da se i ne sjetim. Bilo je to remenom vojničkim. I kao spas - kupaona. Ali kad opet promislim, bicepse sam udebljao kroz ovih 50 godina i sad ih opet gubim kroz ovu moju bolest, ali se nadam da ću ih ponovno vratiti jer sve to tako nekim redom ide u krug. 

28. srpnja 2006.