Pajić: 'Imam velike strahove, pa nisam ja neka super žena...'

Ovu kazališnu sezonu gledali smo je u tri Gavelline predstave. Publika obožava njezine kazališne bravure, a televizijski gledatelji  rado je pamte kao Židovku Dagmar iz 'Ponosa Ratkajevih', Anu Jurak iz naše prve sapunice 'Villa Marija' ili kao opaku glavnu urednicu tabloida Kseniju Fisher iz 'Ljubavi u zaleđu'. I dok se Zagrepčani do sljedeće sezone kad će u Lisinskom imati premijeru 'Dekoratera', a u Gavelli 'Malograđanina', pozdravljaju s njezinom glumom, Dalmatinci će jedva dočekati turneju s predstavom 'Dekorater' po Jadranu. Ona je, naravno, jedna, jedina – Ksenija Pajić (57).

U srpnju kreće turneja s 'Dekoraterom'. Kakva su očekivanja?

Ekipa od nas troje glumaca plus tehnika, a to smo Ines Bojanić Goran Grgić i ja, krećemo put Jadrana i 24. srpnja igramo prvu predstavu. Jako duhovit komad u kojemu uživamo svo troje. Želimo publici dati najbolje što možemo i znamo. Zato smo i došli. Predstave su na otvorenom, samo ako će padati kiša igrat ćemo u zatvorenom. Taj otvoreni prostor je prednost jer je publika opuštenija nego u dvorani. To je, istina, dodatni napor za glumca jer otvoreni prostor sa sobom nosi lošiju akustiku, nekad bude buke u okolici pa moramo biti glasniji, igrati s više energije.  Sigurna sam da nam neće biti ni teško ni naporno bez obzira na to što su predstave svaku večer u drugom gradu. 

Bude vremena i za ljetne uživancije?

Da, uhvatimo vremena i za okupati se, možda osunčati no pravo opuštanje slijedi tek nakon predstava. Istina je da su to ljetni mjeseci, vrućine, putuje se svaki dan, no uspijemo spojiti ugodno s korisnim. Veselim se, jer moja dosadašnja iskustva s grupom Lectirum i umjetničkim ravnateljem Mladenom Čuturom, bila su fantastična. 

Je li igranje samo jedne predstave zapravo predah od sezone iza nas? Dođe li vam to kao odmor?

Nije odmor, nipošto, ali nije mi problem ni igrati više predstava paralelno. I dan prije prve izvedbe 'Dekoratera', 23. srpnja, u okviru Splitskog ljeta igram svoju monodramu 'Shirley Valentine'. 

Glumačke turneje uvijek budu vesele, pune anegdota. Koju turneju pamtite?

Svaka mi je bila draga. Ne mogu se sjetiti neugodnog iskustva. Uvijek se radujemo vidjeti naše domaćine, ravnatelje i ravnateljice kulturnih centara, s njima nakon predstave rado popričamo, družimo se uz večeru ili čašu vina. Relaksirajuće je, sva ta putovanja znaju biti naporna ali vesele. 

Što vam je teško palo?

Prije dvije godine išli smo Duško Valentić, Mladen Čutura i ja sa 'Sarmicom' s Brača u Crnu Goru. Krenuli smo u 5 u jutro, a na granici nas je dočekala smjena turista. U Bar smo stigli u 18 sati,  otuširali se, pripremili za predstavu i odigrali je. Kako su bile jako velike gužve na granici rekli su nam da je pametnije odmah krenuti jer sljedeći dan smo trebali igrati u Drnišu. To smo i napravili, ali u Drniš smo zbog velikih gužvi došli u 13 sati sljedeći dan. Dakle, bili smo budni 23 sata. Druga vrst putovanja bilo je gostovanje s “Korejama” u Lisabonu. U četiri dana igrali smo dvije izvedbe, pa smo se, čim smo stigli, razletjeli po gradu i nastojali što više razgledati. Bilo nam je predivno. Lisabon mi se toliko svidio da sam poželjela još jednom otići da, onako turistički,  obiđem sve što sam propustila. Bili smo i u Rimu, Madridu, Meksiku...

Kazalište Lectirum Mladena Čuture poznato je po briljantnim komedijama. Koliko ste ih propustili? U kojim njihovim predstavama niste igrali?

Članica sam Lectiruma od osnutka. Bile su samo dvije ili tri predstave u kojima nisam igrala. Najčešće smo radili s redateljima Zoranom Mužićem, Vladimirom Gerićem, Georgijem Parom, a sad i s Ninom Kleflin. Osim što su glumci odlični, oni su jednako kvalitetni ljudi, što je jako važno kad je riječ o putujućem kazalištu. Sa Sretenom Mokrovićem i Otokarom Levajem glumila sam u svojoj prvi predstavi Lectiruma - “Prosidbi”.  S Lectirumom su i Barbara Vicković, Matija Prskalo, Duško Valentić, Duško Gojić, Pero Juričić, a bila je i Maja Petrin. Sjećam se da je kostimografkinja prve predstave bila Ruta Knežević, a zadnje dvije je dobitnica nekoliko zlatnih arena, Slavica Šnur. Za “Dekoratera” je napravila takve kostime, da Grgić, čim se pojavi na sceni, dobije aplauz. 

Hoće li vam uz turneju s 'Dekoraterom' ostati koji dan vremena za odmor?

Hoće. Sad završavam sezonu u Gavelli, počinju i snimanja treće sezone 'Novina', krećem i na turneju, a kad sve to završi, do 25. kolovoza sam slobodna. Onda počinju probe za Gavellinu novu predstavu – 'Malograđanin u režiji Paola Magellija.  

Kakav odmor volite? Aktivan ili vam je draže osamiti se?

Odgovara mi oboje, samo da je odmor i da je more u blizini. Jako volim more, volim plivati, volim imati ljude oko sebe. Uvijek se može ugrabiti par sati samoće, vrijeme za sebe. Volim društvo, ljude, sreću, veselje koje osjetim s njima. Volim sve dijeliti s dragim ljudima. Ove godine ću biti u rodnoj Rijeci, kod mame i tate. Volim i riječke plaže. Uživat ću, sigurno.

U prošloj sezoni, opet ste imali pune ruke posla. Čini se da nemate vremena ni za što osim za posao.

Volim raditi i puno radim. Imam tu sreću da puno radim jer svaki je glumac sretan i zadovoljan kad radi. To je takva profesija da se nekad radi dan i noć. Posebice pred premijeru probe su iscrpljujuće, budu do kasnih sati, a ako uz to i snimate, onda doista jest naporno. Nakon toga imate dva, tri, četiri dana kad ste slobodni i nemate doista ništa. Tad nastojim nadoknaditi sve što sam propustila, družiti se s prijateljicama, biti s kćeri, obitelji, više i češće. Imam psa kojeg šetam, pa odvojim neki film ili knjigu... 

Stoji ona da 'kad glumac ima vremena znači da nema posla'?

Stoji, na žalost. Nikad se naš posao ne rasporedi pravedno. Ili ste zatrpani poslom ili imate prazan hod. Svaki glumac priželjkuje da nema previše slobodnog vremena. 

Kako to da nikad niste poželjeli otići u neko drugo kazalište? Da ste tolike godine vjerni Gavelli?

Prije angažmana u Gavelli dvije sam sezone bila u Teatru u gostima Relje Bašića. Pozvali su me da uskočim u Krležinu Ledu umjesto Mirjane Majurec koja je igrala Klaru. Preko noći sam uskočila u ulogu. Kasnije su me opet angažirali za ulogu šestogodišnje djevojčice u predstavi 'Viktor ili dan mladosti'. Nakon toga je kazališno vijeće Gavelle odlučilo primiti me u stalni angažman. Sretna sam zbog toga.  

O HNK, Komediji, mjuziklima.... niste nikad razmišljali?

Nisam glazbeno obrazovana. Imam sluha i za potrebe uloge, predstave mogu nešto otpjevati, ali ne bih se usudila igrati u predstavi koja je koncipirana na pjevanju. Cijenim svako naše kazalište, repertoar, ljude koji su u tim kazalištima, ali Gavella mi je posebno prirasla srcu i postala mi kao drugi dom.

Nema domaće serije u kojoj vas nema. U isto vrijeme je i dosta turskih serija. Ugrožavaju li one domaće projekte?

Ne, sapunice snimaju RTL i Nova, a HRT radi sitcome, telenovele, serije. Rijetko se dogodi da se preklope termini, pa gledatelji trebaju birati što gledati. Mislim da nema ni konkurencije, ni problema oko toga i da ljudi više vole gledati domaće sapunice.

Jeste li vi pratili koju tursku seriju?

'Sulejmana veličanstvenog'. Ne od početka, niti do kraja, ali jedno vrijeme sam gledala skoro svaku večer. Bila mi je zanimljiva tema, serija je bila drugačija od ostalih. Pogođen je povijesni kontekst, život kako je tada bio uređen, hijerarhija, pa i povijesni kostimi, šminka, odlični glumci.  Bilo je baš bajkovito.  

Gledate li serije u kojima igrate?

Apsolutno. Ne svaku jer ne stignem. Svakako želim i moram vidjeti rezultat našeg rada. Ne samo sebe, nego i kolege, želim vidjeti što smo napravili, kakve je kvalitete, koje razine, može li se nešto popraviti. 

Jeste stroga prema sebi? Tražite si greške?

Naravno, uvijek sam najstroži kritičar prema sebi, svi drugi su mi bolji od mene. Gledam se i mislim si “ovo sam mogla bolje, joj kako ovdje izgledam grozno”. Uvijek imam neku primjedbu na sebe, ali tako je od samih početaka. Danas to više ne uzimam srcu kao nekad.

Ni jedan se gledatelj s vama neće složiti. Uostalom, prozvali su vas kraljicom sapunica. 'Ljubav u zaleđu', primjerice, lik Ksenije Fisher je fenomenalno odigran...

To mi je jedna od dražih sapunica. Scenarij je bio odličan i baš mi je legla uloga te urednice. Koliko se sjećam, bila je prilično oštra. Mnogi se i danas, kad me zaustave na cesti, sjete baš te serije i govore mi o njoj.

Zijad Gračić i vi očito ste naš dream team. Volite igrati s njim?

Puno smo igrali baš u Lectirumu, dobro se poznajemo, prijatelji smo s njegovom prekrasnom suprugom Katarinom, djecom. Družimo se i privatno jer smo kroz posao postali pravi prijatelji.

Sad opet zajedno snimate seriju “Novine”. 

Da, ali nemamo zajedničkih scena. U “Novinama” igram ženu Dragana Despota.

Od naše prve sapunice 'Ville Marije' prošlo je 15 godina. Je li vam vrijeme proletjelo? 

Nemam taj osjećaj za vrijeme. Čini mi se da je bilo prije nekoliko godina, a kad netko kaže 15 godina pomislim - zar već. S druge strane, toliko se toga dogodilo u tih 15 godina, da mi se čini da je prošlo i više od 15 godina. Kako kada.

Je li vam drago što je i vaša kći Vita ušla u svijet umjetnosti?

Drago mi je jer to jako voli, talentirana je i vrijedna. Završila je paralelno V. gimnaziju s odličnim uspjehom, srednju glazbenu s odličnim i drugi  razred srednje baletne. Bila je vrijedna, a što se tiče intelektualnih sposobnosti mogla je studirati bilo što. Izabrala je ono što najviše voli, glazbu odnosno klavir. Diplomirala je klavir na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji, a sad i u Austriji. Nije mala stvar imati takve dvije diplome. Sretna je u tome, pa sam i ja.

Što joj savjetujete? Kako uspjeti u Hrvatskoj?

Teško je kod nas i živjeti od svoje profesije, a kamoli uspjeti. Glumci su u malo boljoj poziciji jer postoje razni mediji, televizija, film, radio, kazalište... ima više izbora a s klasičnom glazbom jako je teško. Može predavati u školi, ali mladi ljudi, barem u početku, dok imaju ambicije i snove... traže nešto više. Ne može se od pijanizma živjeti barem ne kod nas i treba sreću potražiti izvan Hrvatske. Velika je konkurencija posvuda, puno je dobrih glazbenika, ali mislim da je Vita vrlo muzikalna, talentirana, osvajala je nagrade na natjecanjima i uvjerena sam da će naći svoje mjesto. 

Biste li ju podržali ako poželi napustiti Hrvatsku?

Da, naravno. Nisam toliko posesivna mama. Nedostajala bi mi, i sad mi nedostaje, nisam je vidjela gotovo mjesec i pol. Čujemo se svaki dan, a tako bi bilo i da ode. Mladi ljudi moraju ići za svojim snovima, srećom, ostvariti ono što najviše žele. Kao roditelj nemam ni pravo stati joj na put, onemogućiti joj razvoj. 

Ostavljate dojam odlučne, samosvjesne žene? Jeste li doista takvi ili i u vama bude nesigurnosti, strahova?

Nisam nikakva super žena. Naravno da imam sumnji, strahova kao i svi drugi. Možda me život naučio, primorao da budem odlučna i samosvjesna, naoko sigurna. Shvatila sam da tako moram i da se na taj način borim sa svojim nesigurnostima, strahovima, frustracijama. To je način da budem bolja i sebi i drugima oko sebe. Onda su tu uloge u kojima mogu biti i slaba i nesretna i sve ono što si u svakodnevici ne želim priuštiti.

Jeste li ikad privatno navukli masku Ksenije Fisher pa poput nje, glatko i britko sasjekli nekog tko vas je gnjavio, dosađivao?

Nisam tako odrješita kao Ksenija Fisher. Valjda i to dođe s godinama. Ne dam se kao prije ugnjetavati, tlačiti, maltretirati. Danas znam pokazati da mi neka situacija nije ugodna ni draga, da ne želim takvu vrstu komunikacije. Usudim se više nego kad sam bila mlađa, previše pristojna, obzirna. Sad si dam za pravo, mislim da mi godine to dopuštaju. Kažem ‘dosta’, ‘ne’ i slično.