Pogledali smo seriju 'Shogun' na Disneyju: Najspektakularnija serija u posljednjih par godina!

OCJENA: 8/10

(Disney) 

Deset epizoda američke serije “Shogun” druga je ekranizacija bestselera američkog pisca Jamesa Clavella izdanog 1975. Prva je snimljena 1980. s Richardom Chamberlainom i Toshirom Mifuneom u glavnim ulogama i bila je svjetski hit. Nova serija je također hit i mnogi je kritičari već sad proglašavaju jednom od najboljih ove godine.

Pripreman i sniman šest godina, od 2018., “Shogun” je jedan od najspektakularnijih TV projekata zadnjih godina. Nakon velikog uspjeha kod publike najavljene su još dvije sezone u kojima će autori serije, Rachel Kondo i Justin Marks, nastaviti priču koju je u svojem romanu dugom tisuću stranica James Clavell zasnovao na povijesnim činjenicama i licima iz japanske povijesti početkom 17. stoljeća. Junak romana je engleski moreplovac John Blackthorne (Cosmo Jarvis) koji s preživjelim ostatkom posade nizozemskoga trgovačkog broda dospije u zarobljeništvo jednog od petorice japanskih regenata, Yoshiija Toranage (Hiroyuki Sanada), koji umjesto maloljetnog nasljednika prijestolja vladaju Japanom. To je doba borbe za vlast između Toranage i njegova protivnika, regenta Ishide Kazunarija (Takehiro Hira), vladara grada i tvrđave Osake, kojeg sa svojom moćnom vojskom podržava majka nasljednika, Ochiba no Kata (Fumi Nikaido). Blackthorne se nađe u središtu političkih spletki, povezanih s trgovačkim i vjerskim interesima Portugala, jedine europske zemlje toga doba koja trguje s Japanom i koja krije to savezništvo.

Blackthorne namjerava preoteti Portugalu trgovački monopol u Japanu te otvoriti to unosno azijsko tržište Engleskoj i Europi. Portugalci to znaju i žele ga ubiti, a podržava ih dio japanske vladajuće i trgovačke elite. Blackthorne je svim stranama važan i zbog moćnih topova i vatrenog oružja koje je zaplijenjeno s njegova trgovačkog broda. Kad je izdan roman, James Clavell već je bio poznati holivudski scenarist, redatelj i producent, a na projektu serije iz 1980. spojio je dvije karijere. Osim što je bio autor predloška, bio je i producent “Shoguna”, birao je scenarista i glumce te presudno utjecao na razlike između romana i serije.

Izbačeni su dijelovi priče s japanskim licima i Blackthorne je još važniji junak nego u romanu. Dok su roman i prva serija zanimljiv primjer amerikanizacije Japana, nova serija je dosljedna japanizacija Clavella. Nema jednog junaka nego tri - Blackthornea, japanskog regenta Toranagu i plemkinju Mariko (Anna Sawai), ženu uglednog Toranagina samuraja, koja je katolkinja, zna portugalski i Blackthorneov je tumač. Tri junaka, jedan Englez i dvoje Japanaca, i tri jednako važna narativna gledišta nisu jedine promjene. U seriji iz 1980. glavni jezik je engleski, a japanski se ne prevodi jer ga glavni junak ne razumije, a s obzirom na to da je njegovo gledište jedino, jezik koji on ne razumije ne mora razumjeti ni gledatelj koji se s njime poistovjećuje. U novoj seriji uglavnom se govori japanski. Engleski jezik je strani gost japanskih domaćina. Perspektiva serije i gledatelja nije zapadnjačka nego japanska.

Englez Blackthorne nije samo jedan od triju glavnih junaka nego i svjedok, promatrač, tumač i kritičar japanskog društva i običaja. Najbolji primjer je Blackthorneov bijes koji ga obuzima kad gleda njemu neshvatljiv tradicionalni japanski odnos prema smrti. Smrt je jedan od glavnih motiva serije i u središtu je svega što se zbiva.

Svi Japanci o njoj govore i mnogi jedva čekaju da se ubiju. O smrti se govori ozbiljno i neozbiljno, olako i filozofski, ali nijedne sekunde serije bez svijesti svih japanskih lica o tome da je smrt jedino pravo rješenje za sve probleme - političke, ratne, mirnodopske, vladarske, podaničke, poslovne, bračne, obiteljske, ljubavne, roditeljske. To izluđuje Engleza Blackthornea koji ne može shvatiti zašto Japanci tako lako ubijaju druge i još lakše sami sebe.

BINDŽAJ I STRIMAJ Pogledali smo Netflixovu seriju 'Eric': Potraga rastrojenog oca za sinom (9) koji je nestao...

Zašto Japanci tako malo cijene običan normalan živi život? Serija se peče u omotu smrti poput šunke u kruhu i nijedna scena serije ne ostavlja tu temu sirovu i nepečenu, nego je servira gledatelju narezanu i toplu. Za ljude sa Zapada to je morbidno, za Japance mjera svega najvažnijeg. Da bi mogao mirno živjeti, uči nas novi “Shogun”, pravi čovjek mora biti spreman mirno umrijeti. Svaki muškarac i svaka žena ima nož kojim, kad zatreba, može počiniti harakiri i bira “sekundanta” koji će njoj ili njemu odrubiti glavu. Stoga nije čudno da u takvoj zapadnjački pretjeranoj japanizaciji Clavella nema nimalo humora, a slijed ozbiljnih prizora povremeno stvara dojam ritualne monotonije. Serija nije savršena, ali je produkcijski čudesna. U odnosu na novu legendarna serija iz 1980. doima se poput šarenoga dječjeg vrtića u kojemu se manekenski dotjerani glumci igraju Japanaca. Čak i veliki Toshiro Mifune više sliči namrgođenom policajcu s ulice nego moćnom samurajskom regentu Toranagi. Novi “Shogun” je spektakularan, okrutan, uvjerljiv i narativno slojevit. Tri gledišta vladara, stranca i žrtve s kojih pratimo priču savršeno su usklađena, međusobno se nadopunjavaju i obogaćuju. Toranaga je vladar koji naoko ne želi vladati, a vlada svime i svima s mudrim mirom gubitnika. Stranac Blackthorne misli da zna što želi i to govori svima sve dok ne shvati da niti zna što želi, a još manje gdje želi živjeti. Najzanimljivije gledište je ono žensko plemkinje i žrtve Mariko. Njezin ljubavni odnos s Blackthorneom je potresan, a još potresnija je njezina tradicionalna smirena japanska odanost vladaru unatoč svim opasnostima.