Potočnjak: 'Bio sam u bandi koja se tukla umjesto mene...'

Monodramom “Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka” Žarko Potočnjak proslavit će pedeset godina bavljenja glumom 30. listopada u Gavelli, kazalištu u čijem je angažmanu bio 18 godina.

- Monodrama je to u kojoj ću podsjetiti na sve moje glumačke i životne avanture, ali i asocijacije na vrijeme u kojemu živimo - kaže Žarko. Iza umirovljenog prvaka zagrebačkog HNK zavidan je opus. Od 30-ak filmova u njih deset igrao je glavnu ulogu, glumio je u petnaestak TV serija, nebrojeno TV drama, a u kazalištu bilježi oko 170 premijera. Prvi angažman dobio je u Gradskom kazalištu Komedija.

– Tamo sam morao pjevati, plesati, mačevati se... Bio sam jako mršav i gibak, tako da sam činio čuda na pozornici. Pojava mjuzikla dovela je do toga da su karte za Komediju bile rasprodane godinu dana unaprijed. Bilo je to razdoblje kad su se radili sjajni mjuzikli i rock-opere, ‘O’Kaj’, ‘Jalta, Jalta’, ‘Gubec-beg’... a onda sam otišao u Gavellu, u kojoj sam proveo najljepše godine života - kaže Potočnjak.

Odrastanje na zagrebačkom Trnju pamti po tučnjavama. Bio je, kaže, pravi fakin.

- Moje manguparije dobile su puni smisao tek u gimnaziji. Tada je moj avanturistički duh došao do izražaja. Bili smo izvanredni razred u kojemu smo pokojni kolega Mladen Budiščak i ja imali skečeve. Kad ne bi bilo profesora, Mladen bi sjeo za katedru i imitirao ga, a ja sam iz prvih klupa imitirao neke učenike. Došlo je to i do profesora pa su nas zvali u zbornicu da i pred njima izvedemo naše igrokaze pa su se valjali od smijeha - prisjeća se.

Da je glas mangupa koji ga je pratio cijele srednje škole opravdan, potvrdio je na ondašnjim plesnjacima.

- U Glazbenjaku je bila lokalna banda, momci su se rado potukli. Mladen i ja sprijateljili smo se sa šefom, ali u tuče se nismo petljali. Dvije godine bili smo članovi te bande, ti opasni momci u nama su gledali intelektualce. Pitali su nas za savjet, mišljenje, planove, a od tuča nas sklanjali. Kad bismo se zbog djevojaka ozbiljno zamjerili nekome dečku, štitili su nas, tukli se umjesto nas - govori Žarko.

Djevojke su se tada trudile biti u njihovoj blizini, a oba su, smije se danas Potočnjak, bila jako popustljiva. Kad bi vidjeli da se nekoj djevojci sviđaju, posebice joj Žarko nije mogao reći “ne”.

- Ako joj je baš bilo toliko stalo do mene, otrpio sam i ostao živ. Ništa mi se strašno nije dogodilo - kaže.

Majka ga je kao sina jedinca razmazila. Rado je slušao priče roditelja o njihovoj ljubavi. Upoznali su se u partizanima, gdje su završili na gotovo bizaran način. Iako pravnik, otac mu je radio na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru. Jednom prilikom čitao je knjigu i nije pomaknuo skretnicu na vrijeme, što je dovelo do sudara dvaju njemačkih vlakova. Tako je postao “direktor” prve željezničke škole na području koje su kontrolirali partizani. Tražeći učitelje za tu školu, pokraj Pakraca je upoznao seosku učiteljicu. Bila je to Žarkova majka Erminija, koja mu se pridružila u partizanima.

Gluma je, priča, od malih nogu išla s njim kroz život. Od prvih školskih predstava, kojih jedva da se sjeća, preko upisa na Akademiju iz mladenačke znatiželje, do današnjih dana.

- Tijekom studija imao sam prvu profesionalnu ulogu u filmu ‘Prikupljanje hrabrosti’ redatelja Eduarda Galića - prisjeća se.
Sa Zlatkom Vitezom osnovao je glumačku družinu Rinoceros 1975., a iste godine preimenovana je u Histrione. Dugo su ga prepoznavali po ulogama te kazališne družine.
Potočnjak je 18 godina bio u braku s kolegicom Asjom Jovanović. Vjenčali su se 1983. godine, kada im se rodila kći Mirna, a razveli su se 2002.

Na razne manguparije nikad je nije uspio nagovoriti.

- Asja je suptilniji tip, ali prolazila je, ploveći Histrionom, razne situacije na brodu. Sjećam se naših telefonskih razgovora dok je u Osijeku buktio rat. Bio sam u bazi, nazvao je i rekao da se sve se oko mene trese, kao da je potres. A ona kaže: ‘Ma nemoguće, sad su na televiziji rekli da je mirno’. Nije mirno, kažem, pa guram slušalicu kroz prozor da čuje, a ona opet: ‘Ali na televiziji su rekli...’. I onda ja više nisam pričao, nego sam joj priuštio da vidi kako izgleda taj mir u Osijeku - govori glumac, koji je bio član 106. osječke brigade u protuzrakoplovnoj obrani te član umjetničke brigade. Velikom životnom avanturom smatra baš ulazak u glumačke vode jer je, ulazeći u tuđe likove, isprobao sve. Spuštanje podmornicom na dno mora, helikopter koji ga je nadlijetao i umalo ugušio..., sve je to doživio na snimanjima.

- Iz raznih avantura nikad nisam izašao ozbiljnije povrijeđen. Pamtim lomove ključne kosti, nekoliko je puta stradavao samo mali prst na desnoj ruci. Kost na samom vrhu slomio sam tri puta i svaki put se smijao kad bi vidio rendgensku snimku.

- Ako baš ništa ne slomiš, znači da ništa ni ne radiš - smije se glumac, koji još skače iz aviona, vozi karting i zaljubljen je u partnericu Višnju Pešić.