“Divan život” je premijerno prikazan 20. prosinca 1946. u New Yorku, i tada nitko nije mogao znati da će desetljećima kasnije postati najpoznatiji blagdanski ritual. Evo par detalja zbog kojih ga je gušt gledati baš svaki put.
NAJVEĆI BOŽIĆNI KLASIK
Premijera 'Divnog života' bila je prije 79 godina, a blagdani bez njega danas su nezamislivi
Čitanje članka:
2
min
Premijera filma “It’s a Wonderful Life” održana je 20. prosinca 1946. u Globe Theatreu u New Yorku. Film je nastao po priči “The Greatest Gift” autora Philipa Van Dorena Sterna, koju je u početku sam tiskao i slao kao božićni poklon, a kasnije je postala temelj za ovu priču o Georgeu Baileyju i anđelu Clarenceu.
Danas ga svi doživljavamo kao božićni “comfort film”, ali nakon izlaska je imao miješane reakcije i nije odmah postao fenomen. Ipak, Akademija ga je ozbiljno shvatila: film je dobio pet nominacija za Oscara, uključujući najbolji film, režiju i glavnog glumca, samo je te godine sve pokupio “The Best Years of Our Lives”.
Jedan od razloga zašto je Jimmy Stewart u toj ulozi toliko stvaran je i život iza kamere. To mu je bio prvi film nakon četiri godine vojne službe u Drugom svjetskom ratu, pa cijeli taj “pucam iznutra, ali guram dalje” osjećaj nije gluma iz priručnika.
A onda dolazi dio koji je vjerojatno i najzanimljivija crtica o filmu, jer objašnjava njegovu 'slučajnu' popularnost: jer film je postao božićni ritual i zbog birokracije. U SAD-u vlasnici 1974. nisu na vrijeme obnovili autorska prava pa je film praktički ušao u javnu domenu i televizije su ga godinama mogle emitirati bez velikih troškova, pa se vrtio stalno u prosincu. Kasnije su se prava opet zakomplicirala jer su tu i prava na originalnu priču i glazbu, ali šteta je već bila “napravljena” na najbolji mogući način, cijele generacije su ga otkrile slučajno, u kasnovečernjem programu.
Još par zanimljivosti: redatelj Frank Capra je htio da se dijalog snima uživo dok pada snijeg, pa su morali smisliti novu vrstu lažnog snijega jer su stari trikovi bili preglasni i šuškavi. Uz to, kaosu je pridodalo to što je Donna Reed u jednoj sceni stvarno razbila prozor na prvu, iako je ekipa bila spremna da to odradi netko drugi, pa se taj kadar i danas spominje kao “najbolji slučajni trenutak”.
Film je s vremenom dobio i službenu “pečat trajanja”: 1990. uvršten je u National Film Registry u SAD-u, a AFI ga je stavio među najveće američke filmove svih vremena, na 11. mjesto na listi iz 1998., odnosno na 20. mjesto na listi iz 2007.
I za kraj jedna bizarna crtica iz povijesti: u poslijeratnoj paranoji film je čak upao i u FBI priče, jer je zločesti Potter nekima zvučao kao “napad na bankare”, što danas zvuči suludo, ali pokazuje kakva je atmosfera tada bila.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
