Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Sanja Vejnović na sceni je dugih pet desetljeća. Samo za Cafe prisjetila se djetinjstva, glumačkih početaka, a od 3. studenoga gledamo je u RTL-ovoj seriji ‘Divlje pčele’
Jedna od najljepših glumica svijeta predvodi zvjezdanu postavu nove RTL-ove serije "Divlje pčele", do koje brojimo sitno. Kreće 3. studenog u 20:15 sati, a Sanja Vejnović utjelovila je suprugu najmoćnijeg čovjeka u imaginarnom selu u Dalmatinskoj zagori pedesetih godina prošlog stoljeća. Baš dugih pet desetljeća ova je glumačka diva na sceni. Debitirala je u filmu "Prijeki sud" sa 16 godina, a mnogi je pamte po ulozi Anđe u filmu "Banović Strahinja", Ruženjke Hrabalove u "Varljivom letu '68." te Slave Raškaj u "100 minuta slave", za koji je napisala i scenarij te ga producirala. Na naše fotografiranje došla je nakon cjelodnevnog snimanja u Jadran filmu i u svega nekoliko minuta od Sanje Vejnović postala Ava Gardner.
'Divlje pčele' su jedan jako prikladan naziv za razdoblje 50-ih godina, u kojem se odvija radnja naše serije, i za društvo 'poslušnika'. Kad unutar tog društva pojedinci iskoče, kao što će u seriji iskočiti tri sestre Runje koje će pokazati otpor moćnicima, oni se ponašaju kao što se divlje pčele ponašaju u prirodi. No i drugi likovi su svatko na svoj način 'divlji'. Nema slabog lika i nema lika koji u jednom trenutku ne iskoči iz tračnica. Bit će neočekivano! Igram ulogu Mirjane Vukas, koja dolazi iz fine splitske aristokratske obitelji, udana je za Antu Vukasa, koji je glavni zemljoposjednik u Vrilu. Prilično se snobovski ponaša prema okolini, misli da je iznad drugih, ne druži se s mještanima, jako je posvećena svojoj djeci i izolirana u obiteljskoj kući. Često je manipulativna, ali ima i iskrenu majčinsku stranu. Mirjana će pokazati i kako se nosi s nekim vrlo jakim i teškim emocijama.
Na setu je bilo zabavno, nije nas ništa moglo iznenaditi. Osim kad smo prvi dan u Sinju, nas nekoliko glumaca, po mraku išli tražiti restoran u kojem smo trebali večerati. I zalutali smo! Restoran je zapravo bio jako blizu našeg hotela, ali mi smo išli okolo-naokolo. U jednom smo trenutku ušli u kafić da predahnemo dok ne nađemo pravu lokaciju... Odmah su nas prepoznali i pitali jesmo li mi glumci iz nove serije. Gradom se, jasno, već pročulo da se serija snima. Gdje god bismo došli, zaželjeli bi nam dobrodošlicu. Snimali smo na zaista predivnim lokacijama, oduševljena sam! Sinj je prekrasan, priroda je divna. Sinjani su gostoljubivi, dragi, divno su nas dočekali i ugostili.
Branko Ivanda je došao u moju školu za balet i ritmiku jer je tražio djevojčicu koja je, prema scenariju, trebala plesati balet. Uočio me i pozvao na audiciju. Dotad nisam bila ni u kakvom doticaju s glumom, ali audicija je odlično prošla. Bila sam vrlo prirodna i, kako je Ivanda rekao, talentirani naturščik. Nisam tad maštala da ću jednog dana biti glumica, mislila sam da je to samo neki kratki izlet u glumu, ali se pokazalo da mi dobro ide i uloge su se nastavile nizati jedna za drugom. Mogu reći da je gluma zapravo pronašla mene! Nije mi žao što nisam postala koreografkinja. Volim svoj posao! Nikad ne žalim zbog nečeg iz prošlosti.
Sve ovo nabrojeno je važno. Kod snimanja intimnih scena volim imati kolegu s kojim se sve lijepo dogovori, kao i s redateljem, sve je to više-manje koreografija, i nije mi nikad predstavljalo problem. Kad je o odnosu s kolegama riječ, jako mi je važan i uvijek kad se odlučujem za neku ulogu, volim čuti tko će mi biti kolege. Što imaš bolje partnere, to ćeš i ti biti bolji, pogotovo ako se radi o nekim osobama koje su i privatno drage, zanimljive, pametne, onda taj posao postaje svojevrsno prijateljstvo. Često se jako sprijateljim s kolegama s kojima radim, postanemo kao neka obitelj dok traje projekt. Ne znači uvijek da će se ti odnosi nastaviti u privatnom životu, ali dok traje projekt, jako je važno da smo si dobri. Možda mi teški uvjeti na snimanju najteže padaju, posebice hladnoća. Uvijek čitam po scenariju hoću li morati biti razgolićena usred zime. I zdravstveno sam osjetljiva, lako se razbolim.
Možda bih kao najzahtjevniju scenu izdvojila onu iz filma 'Sto minuta slave', kad smo moj partner Miki Manojlović i ja morali šamarati jedno drugo. To smo radili realistično, nije bilo koreografirano. Dobila sam jedno 50 šamara od njega i on od mene. Prvi šamar koji sam dobila me potpuno šokirao. U životu dotad nisam ni od koga dobila šamar. Bilo mi je šokantno koliko je ponižavajuće i bolno kad te netko ošamari.
Djeca su najbolja publika! Divni su, spontani, ne osuđuju, ali pokazuju kad im se nešto ne sviđa. Po pažnji dječje publike, bez obzira na njihovu dob, odmah možeš znati je li to što smo napravili dobro ili nije. Ako se meškolje, plaču, žele izaći, onda nešto ne štima i nismo im uspjeli zadržati pažnju. Nedavno smo imali premijeru predstave 'Pčelica Maja', koja je jako slatka i djeca su je odlično prihvatila!
Nisam imala puno susreta s njima pa ne mogu govoriti kao netko tko ih dobro poznaje. Sa Salmom Hayek imala sam jednu scenu, koja se snimala cijeli dan, dosta zahtjevnu i kompliciranu zbog raznih efekata jer se radilo o SF-u. Koliko smo se taj dan na setu kao kolegice družile, bila je vrlo ugodna, draga i ni po čemu ne bih rekla da se ponaša kao zahtjevna diva. S Penelope Cruz sam radila nešto dulje, snimale smo 20-ak dana. Također je bila vrlo ugodna, draga i zabavna.
Na samom početku, primjerice u 'Zabranjenoj ljubavi', publika nije još bila naviknuta na žanr domaćih telenovela, nisu navikli da nekoga gledaju svakodnevno. Bilo je svakakvih reakcija na Viktoriju Novak, pogotovo djeca koja bi znala vikati: "Mama, evo one zločeste tete!" To mi je bilo smiješno, poslije se to smanjilo. Uloge se mijenjaju, nekad glumiš pozitivan i dobar lik, a nekad zločesti. Ali i kad igram negativku, nađem prostora da mi bude zabavno i da gradim karakter koji ima nijanse.
Mogu gledati milijun puta 'Teoriju velikog praska', koja mi je jako zabavna, kao i 'Prijatelje'. Istaknula bih i dobre domaće i strane filmove, klasike, kao što su 'Kum', 'Balkanski špijun', 'Rondo'...
S kćeri, koja živi u Zagrebu, provodim puno vremena, često se družimo i čujemo redovito. Sa sinom se također redovito čujem, dosta često i doputuje u Zagreb. Kad se okupimo, zajedno gledamo filmove, idemo u kino, družimo se, razgovaramo, ručamo skupa, kuhamo. Uvijek vlada lijepa obiteljska atmosfera! Ne fali mi ništa jer je život napravio tako kako treba biti. Sin je već 18 godina u Londonu, to je njegov odabir, ima dobar posao, zadovoljan je. Ima svoj put koji ga čini sretnim, a onda sam i ja sretna. Također i Marta Eva, odabrala je svoj put. Najvažnije mi je uvijek da su mi djeca zdrava i sretna, što god radili.
Kuhati sam naučila najprije od roditelja i u mojoj 'slanoj' kuharici su i njihovi recepti. U početku sam skupljala recepte od okoline, poznanika, tražila ih u kuharicama, kupovala bih ih kamo god sam išla. Voljela sam razgovarati s kuharima u restoranima, pokušala dobiti neke recepte. Kulinarstvo me oduvijek zanimalo! Baš sam nedavno od svog izdavača čula da je i drugo izdanje 'Iz moje kuhinje s ljubavlju' pri kraju. Prodaje se jako dobro i najvjerojatnije ćemo ići i u treće. Sve se dogodilo unutar nekoliko godina, što je prilično velik uspjeh za Hrvatsku. Jako sam sretna što se moje kuharice sviđaju ljudima. Što se omiljenih slastica tiče, iznova pripremam, naravno, one koje moji ukućani najviše vole.
Koliko god volim tu blagdansku atmosferu, toliko zna biti i opterećujuća jer si često zadam previše zadataka.
Ako pričamo o slasticama, ne znam zašto uvijek mislim da moram imati 20 vrsta kolača za blagdane (smijeh)! Ove godine, zbog obveza i snimanja, sigurno će biti u manjem obujmu, a i dogovorili smo se da ćemo svi skupa otići na obiteljsko putovanje za blagdane. Prvi put Božić nećemo dočekati doma. Kad je o jelima riječ, za Badnjak je riba, za Božić purica ili neka druga perad, francuska salata, kolači... Ali uvijek pokušavamo naći i neki zanimljivi recept s 'pomakom', da nije samo klasika.
Jedem jako zdravo, jako mi je važna kvaliteta namirnica, rijetko pijem kavu, volim dobre čajeve, ne pijem alkohol. A što se forme tiče, na njoj se mora raditi, vježbati.
Slobodnih perioda među snimanjima baš i nemam jer sam i u kazalištu u kojem posla uvijek ima, ili igram predstavu, ili radim novu. Drago mi je što nemam više velikih pauza. Kad sam ih imala nekad kao slobodnjak, uvijek bih ih popunila pisanjem, osmišljavanjem novih projekata... I sad pripremam novi projekt, kratki film koji ću režirati na proljeće. Pripremala sam ga nekoliko godina jer me priča koju ću ispričati jako intrigira.
Dio pisama, jednu kutiju, sam sačuvala. Ne vraćam im se, ali tu su. Bilo ih je stvarno jako zanimljivih i smiješnih.
Svi se mi djetinjstva prisjećamo sa sjetom i vrlo subjektivno glorificiramo sve što nam se čini da je bilo dobro. Nostalgični smo, barem mi se tako čini. Imala sam predivno djetinjstvo, ja sam dijete Novog Zagreba, iz Savskoga gaja, prvog naselja koje je ondje nastalo. Imali smo puno prostora za igru, puno livada, parkova, jako lijepu osnovnu školu koja je imala prekrasnu dvoranu. Dosta sam se bavila sportom i jako puno družila s kvartovskom ekipom. Puno smo vremena provodili vani, rolali se, vozili bicikl, igrali lanca-probijanca, graničara. Bilo smo jako aktivni. Djetinjstvo mi je zbilja bilo prekrasno. Pamtim osjećaj slobode, ispunjenosti, zabave i kreativnosti.
24sata © 2026
