Sjećanje na Duška Valentića: Pao je dva razreda zbog glume, zbog jedne uloge posebno žalio

​Domaću glumačku scenu potresla je vijest o smrti glumačkog doajena Duška Valentića. Imao je 74 godine. S Duškom smo razgovarali 2022. godine, a cijeli intervju od tada donosimo u nastavku.

PREMINUO U 75. GODINI Ovako je Duško Valentić govorio tri mjeseca prije smrti: 'Uspjeh vam može oduzeti slobodu...'

Nakon što sam još u srednjoj 'upao' u Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK), za mene više nije postojala dilema oko toga čime ću se baviti u životu, niti jedna druga mogućnost nije postojala. Ne znam ni što bih drugo znao raditi. Ajde, okopati vrt znam, no uzgajati nešto… Manji je problem izmanipulirati publiku, ja ću ljude navesti da se smiju ili plaću, ali zemlju i nebo pomiriti, e to ne mogu! I natjerat zemlju da ti rodi, a onda i da ti rodi baš ono što ti hoćeš, e te snage nema u meni. Al u mom poslu, tu imam snage koliko hoćeš, kaže glumac Duško Valentić, jedan od onih koji je to u brojnim kazališnim, filmskim i televizijskim ulogama bezbroj puta i dokazao. 

Nevjerojatno je kako s njim vrijeme brzo prolazi, te s koliko topline i iskrenosti prihvaća sugovornika. Odgovara bez zastoja, pletući promišljanja, asocijacije i duhovite opaske. Tu i tamo, kad se kao iz topa prisjeti mjesta, uloga, ili imena kolega iz predstave ili filma, kvrcne se prstom po čelu i simpatično kaže: 'Bome mi bubrezi još rade!', a oči mu posebno zaiskre kad priča o glumačkim počecima, o autoritetima od kojih je u životu učio, kao ne baš najbolji učenik u VII. zagrebačkoj gimnaziji, kasnije jedan od boljih studenata na Akademiji dramskih umjetnosti, a onda i kao mladi glumac u kazalištu Gavella.

Za sebe kaže da je slavonska duša, od onih koje je odredila ravnica i pogled koji seže u daljinu i ništa ga ne ograničava, osim s jedne strane đeram, a s druge jablan. Ali jednako tako voli i Rovinj, gdje ima kuću, zbog pogleda u pučinu koji seže sve do Amerike ('Italiju iz Rovinja skoro ne doživljavam'). Jedino što ga tu ometa su svjetionik s jedne i jarbol s druge strane, kao u Slavoniji đeram i jablan.

- Ne da se opisati ta moja ravnica i taj pogled, kad bih počeo mogao bih govoriti danima, mjesecima… I danas kad krenem prema istoku, već između Nove Gradiške i Broda, kad obronci Psunja polako opadaju, a u daljnji vidiš Krndiju i znaš da se priprema taj ravni dio, pa kad pukne ravnica – ta vizura me baš uzbuđuje. Zašto? Nema mi što smetat pogledu, duša je široka i slobodna, a ko za vraga, još sam i dalekovidan – kaže uz smijeh, pa dodaje:  

- Sličan osjećaj i kulturološki šok sam doživio kad sam bio u San Sebastianu, još kao član SEK-a. Igrali smo na festivalu 'Histeričnu bajku', tekst Slobodana Šnajdera, režirao je Petar Veček. Još je Franko bio živ, mi smo sa 'crvenim' pasošem bili tamo. Držali su nas kao kap vode na dlanu. Uglavnom, popeo sam se na Citadelu, gore je spomenik San Sebastianu, ispred mene Biskajski zaljev, hrid. More huči, čisti Pupačić: More se k meni penje…

Sam sebi sam bio silno važan, igrao sam glavnu ulogu -  vauuu! I tako gledam u to more i u trenutku shvatim: Čovječe, pa prvo kopno je Amerika! Kako u trenutku shvatiš da si malešan! Zrno, koje je bitno. Ali, samo si zrno.

Damjanovkin utjecaj na razvoj. Važna je to spoznaja u glumačkoj profesiji. 

- Strašno je važno! No, apropos toga, ima zgodna anegdota. Jedva smo dobili vize za San Sebastian, ali nekad su i amateri gostovali po takvim festivalima, a Ministarstvo kulture je davalo novac za to. I dođemo mi u jednu službeno fašističku zemlju, uđem u dućan, gledati gitare. Bio je travanj, 1970. godine. Ispričam se čovjeku jer je engleski jedini jezik kojeg govorim, osim materinjeg, a oni ne vole Engleze, zbog Gibraltara. Pita me odakle sam. 'Jugoslavo!' Odmah me odveo u posebnu sobu, uzeo jednu gitaru koja je izgledala mrak i istresao rižu iz nje, pa mi je dao u ruke. Kažem da ne znam tako dobro svirati da bih uzeo 'stroj' u kojem je stajala riža. A on me samo gleda. To malo potraje, pa veli: 'Tito, Koča'. Koča Popović bio je heroj španjolskog rata. No, prođe od toga jedno pet godina, tad sam već bio član ansambla Gavelle. Idemo na gostovanje u prvu zemlju socijalizma: Sedam dana Moskve, pa sedam dana Lenjingrada. U Moskvi spavamo u hotelu Ukraina – pet je takvih zgrada u Moksvi, gradnja Lomonosov – sjedamo u taksi i pita nas čovjek odakle smo. 'Iz Jugoslavije, ohooo – Đajić, Milena Dravić!' Oduševilo me to: U zadnjoj fašističkoj zemlji u Europi asocijacija je bila Tito, Koča Popović, a u prvoj zemlji socijalizma Đajić i Milena Dravić. I to je život – kaže Valentić. 

Dodaje kako je na njegov formativni razvoj uvelike utjecala privilegija da u VII. zagrebačkoj gimnaziji iz Povijesti umjetnosti sluša Damjanovku (profesoricu Jadranku Damjanov, op. a.). 

- Bila je fenomenalna! Onaj tip profesora koji ti otvori oči, skrene pažnju na puno toga, ne samo što se tiče likovnosti ili arhitekture, nego života. Sve je to na koncu i posljedica života – kaže i brzo prelazi s priče o prvim predstavama sa Studentskim eksperimentalnim kazalištem (SEK), na priču o Akademiji dramskih umjetnosti (ADU), pa na Gavellu.

Želite prešutjeti to da ste u gimnaziji padali razrede?

- Nikako, ja se ponosim time! Kao i time da se nisam dao iz VII. gimnazije: To sam upisao i tu sam maturirao, doduše, već kao student prve godine Akademije. Da. Prošao sam prijamni ispit na Akademiji polovicom rujna, ali u indeksu je bio pečat uz koji je pisalo da sam upisan uvjetno, jer još polažem razrede i maturu. Zapravo nisam imao do kraja položen ni treći razred, pa sam to na kraju išao privatno polagati – priča.

 Naime, nakon što je na ulazu u školu vidio poziv da se pridruži SEK-u i postao član skupine, počeo je putovati po svijetu igrajući predstave, te putovati sam, da upozna svijet, pa je škola bila 'na čekanju'. Roditeljima nije bilo drago, no kako je 'znao biti drčan', nastojali su ga podržati. Uz smijeh priča kako je s nepunih 17 došao kući i ocu Milanu – svom baja Mili – rekao da je odlučio da od tog dana kod kuće stanuje i hrani se, dok će novac za džeparac, odjeću i obuću zaraditi sam. 

- On me gleda, pa pita - jel' ti to ozbiljno? Dobro, sine'. Od tada ni dinara nisam tražio za izlaske ili kupnju odjeće – kaže. Još je jednom roditelje iznenadio kad je došao kući s indeksom i rekao da je upisao Akademiju i da ga iduće četiri godine dok ne diplomira ništa ne pitaju.

- Otac je samo rekao: 'Dobro indeks, al đe je tebi matura?' –  smije se Duško. Nisu ga ništa pitali dalje, štoviše kad je uspio na vrijeme položiti maturu, pa nakon druge godine Akademije dobio stipendiju i angažman u Gavelli, samo su ga obavijestili da sele u Slavoniju, a njemu ostavljaju stan.

- Otac je rekao: 'Ja ću plaćati režije i dati koliko tebi treba za život, ostalo je tvoje'. I danas se ponosim time koliko su mi povjerenje time pokazali – priča Duško. Ta sloboda koju su mu roditelji kroz odgoj pružili učinila je da još kao mlad krene u svijet, što mu je donijelo snažan osjećaj kozmopolitizma.  

-  Genetski, duhom i odgojem, ja sam Slavonac, školovao sam se u Zagrebu i Zagreb je moj drugi grad, ali nemam korijenje, nisam hrast. Ja se fantastično osjećam u Pragu, Prag je moj grad. I Firenca je moj grad, ne samo obitelji Medici, kakvi god da su bili, jer zahvaljujući njima imamo Michelangela. I Lenjingrad, današnji Petersburg je moj grad. Bio sam tamo, zato govorim. Lijepo je biti u ugodnom prostoru, amaterski znam sve o Corbisieru, Wrightu, Miesu van de Roheu, da ne nabrajam sad svjetske arhitekte oko kojih me je Damjanovka 'brusila'.  I hvala joj na tome što znam kako izgleda Kuća slapova, kako izgleda Kapela Ronchamp, Zajednička kuća stanovanja u Marseilleu, te da imamo repliku i u Zagrebu, u Vukovarskoj, na broju 37. Sve je to lijepo, no ja se ne vežem toliko za prostor, više se vežem za ljude – priča. 

Prvi koji je nakon Damjanovke značajno utjecao na njega bio je Miro Međimorec, tada voditelj SEK-a, koji je ubrzo upisao režiju na Akademiji, kao jedan od velikog broja umjetnika kojima su ti prvi amaterski koraci odredili karijeru.

- Nekad je amaterizam u Zagrebu bio strašno jak. Zagreb je u studentskom amaterskom kazalištu bio jedan od centara Europe, jer su se održavala dva festivala: MFSK - Majski festival studentskih kazališta, koji je bio u Zagrebu, pa znao povremeno seliti, ali i čuveni IFSK, Internacionalni festival, koji se održavao u Studentskom centru, odnosno u ITD-u i oko ITD-a. Na oba su dolazila značajna europska imena. Tad je ITD stasao u jedno od najzanimljivijih kazališta u ovom dijelu Europe. 

I cijenila se kultura, dobivala je puno više potpore, vjerujem i novca…

- Iz široka sam počeo da bih isto to rekao… No, u Zagrebu je 1972. gostovala najpoznatija predstava 20. stoljeća: Royal Shakespeare Company, s predstavom San ljetne noći, u režiji Petera Brooka. O glazbenom Zagrebu da ne govorimo, kao rocker, ne mogu mimoići da su Rolling Stonesi bili u Zagrebu. O likovnom, o tome koje su sve izložbe ovdje gostovale, da ne govorimo. Bili su na snazi puno viši kriteriji i nije vam trebao žiri, ljudi su se tad sami eliminirali kad bi vidjeli da se ne mogu nositi sa izazovima, jer je i poraz bio manji ako se sam eliminiraš. Tada se drukčije i učilo. Iz La Rouseea, iz Opće enciklopedije, iz Britannice, danas samo zaguglamo. I sve je puno površnije. 

Ne govorim ni protiv koga osobno, ali tiče se kriterija, kad pogledate sastav Akademije znanosti nekad i danas… Mislim da nam je Bologna, uz sve dobro koje je donijela, donijela i puno lošeg. Danas svaki drugi postaje doktor znanosti, a zna se koji vremenski period je nekad trebao proći da bi čovjek magistrirao, pa onda doktorirao, te što je sve morao proći da bi postao doktor. Tako se i sastav Akademije bitno razlikuje. Neka mi oproste neki ljudi koji su to zaslužili, zapravo svi su zaslužili, ali su danas kriteriji niski.

PREMINUO DUŠKO VALENTIĆ Duško Valentić bio najpoznatiji po ulozi Papundeka: 'Mogao sam kupiti stan honorarom...'

Ma, kad se sjetim Akademije dramskih umjetnosti nekad. Hrvatski nam je predavao dr. Bratoljub Klaić, psihologiju dr. Filipović, čovjek koji je osnovao katedru na Filozofskom fakultetu. Svjetsku književnost nam je predavao dr. Tecilazić, jugoslavensku dr. Pavletić, koji je bio predsjednik Sabora u Hrvatskoj. Čak i profesor iz Predvojničke obuke bio je doktor znanosti, dr. Pejić. Jedan dio Dramaturgije predavao je dr. Vladan Švacov, a drugi dio Ranko Marinković! Kad to pogledate, kad vidite kroz koji 'filtar' ste prolazili, pa sve što mogu reći je: Meni su predavali pravi macani, kapitalci!

A  kad sam dobio stipendiju u Gavelli, dočekao me jedan od najjačih ženskih ansambala u ovom dijelu Europe. Baš da se smrzneš: od Marije Kohn, Vjeročke Žagar Nardeli, Nade Subotić, Semke Sokolović Bertok, Inge Appelt, Helene Buljan, da ne nabrajam, jer ću nekoga zaboraviti… O muškima da ne govorim! O Kvrgiću, Krči, Mladenu Šermentu, Đuri Utješanoviću, Zvonku Lepetiću! Umireš kao dio tog ansambla, privilegij je bio odrastati uz takve ljude! 

Tada sam naučio jednu divnu rečenicu, koja me je, uz Damjanovkin odgoj iz Povijesti umjetnosti, baš odredila u životu: Vlado Habunek, čuveni Habica, rekao je tada nešto što mi se baš urezalo u pamćenje. Kaže: 'Kad nemaš argumente, onda se pozivaš na godine'. To je fenomenalno! Nikad, ali baš nikad Pero Kvrgić nije rekao 'znaš li ti koliko ja imam godina'. Nikad! I to se može prenijeti na sve sfere života, taj poučak: Kad nemaš argumente, onda se pozivaš na godine, ili na ono 'znaš ti tko sam ja', ili 'znaš li ti čiji sam ja'. Ma, boli me briga tko si i čiji si, pokaži to! 

Veliki ljudi nemaju tu potrebu. 

- Jednom sam se baš uvjerio u to. Imao sam sreću da i prije Akademije snimam Put u Raj. Igrao sam ministranta, biskupa igra Mato Grković, prvak drame u HNK u Zagrebu, a bili su tu i Boris Buzančić, Ljuba Tadić, Zvonko Lepetić. Imali smo čitaču probu, kad ulijeće kroz vrata jedan od asistenata i kaže: Evo ga, dolazi! Otvore se vrata i ulazi nitko drugi nego Miroslav Krleža! Ja klinac, nemam još 20 godina, još nisam završio gimnaziju, niti pristupio ispitu na Akademiji i – ulazi Krleža! Noge su mi se odsjekle. On se rukuje sa svima, neke je već upoznao, pozdravlja se s ljudima. Dođe do mene, pruži mi ruku, ja kažem 'Duško Valentić', a on kaže: 'Vi ste ministrant, jel'da?'. Ne znam kako nisam istog trena umro! Dao mi je takav značaj tom rečenicom!

 I prođe nekoliko godina, igramo drugu predstavu. Međugorec režira, glavnu ulogu igra Mladen Budinšćak, ja igram stražara. Nazove Krleža i kaže da želi vidjeti generalku. Usrali smo se od straha, no organizirali smo predstavu i dočekali ga. Uđe, pozdravlja ljude, dođe do mene, pogladi me po licu i veli: 'Lepi moj'. Prošlo je pet, šest godina, ali on je znao tko sam i što se sa mnom događalo. No, zašto me to fascinira i zašto je on veliki Miroslav Krleža: Ja mu kažem 'ja se sad neću umivati mjesec dana', a on mi – đubre obrazovano, enciklopedijski potkovano! – odmah odgovara: 'Pa, nisam ja John Lennon'.

Postoji, naime, anegdota koja kaže da je jedna žena, kad ju je John Lennon poljubio rekla da se neće umivati mjesec dana, i on je i to znao. Kupio me, ne za cijeli život, nego za sve moje živote! Zato je on za mene bio velik. Umjetnost se uvijek bori protiv autoriteta i uvijek sumnja, postavlja pitanja. Međutim, neki autoriteti – čovjek ih jednostavno mora imati. Jedan Fjodor Mihailović Dostojevski, jedan Shakespeare, Ranko Marinković, Krleža, Molière… to su moji autoriteti. Ako nema tog nekog svjetla koje te vodi, kreativnog, duhovnog, kako god hoćete…

Postali bi Influencer. 

- Ha ha – istina. 

Tik Tokate? 

- Da, pogledam kad stignem, to mi je super. Ne objavljujem, ne bih se snašao u tome, ali pogledam. 

Što vam je tu super? 

- Iskreno, samo još čekam kad će se netko od njih svući gol. Sve granice se ruše, pomiču prema dole. I dobro je da se zidovi koje su ljudi nekad imali ruše, ali, na žalost, nema kriterija, ruše se bez veze… I čekam samo da svi budu goli.  

Nismo daleko. Jedan od trendova je onaj da ljudi ispred kamere jedu 45 minuta. Ništa drugo.

- Znate li koliko Baka Prase ima fanova? Milijune! Pa, tako i to, ljudi ih prate. Kriteriji su otišli… ne u 3, nego u 33! Oprostite, opsovao sam, ali ne mogu drugačije. 

Svijet kojem pripadate izumire. Djeci ništa ne znače ljudi o kojima govorite, knjige, umjetnost… 

-  Moram bit pošten, ja sam odrastao na Kingsma, Creedenceima, Beatlesima, Stonesima… da sad ne nabrajam. Na Little Richardu i Elvisu, naravno. Ta formativna faza se poklapa s Rock and Rollom. No, ta pojavnost, kao i Andy Warhol, te Bob Dylan, od establishmenta je bio doživljavan na sličan način. Pa, tko je 60-ih godina mogao misliti da će Dylan dobiti Nobelovu nagradu za književnost?! I samo se nadam da će 'tik tokovi' ipak iznjedriti nešto što će ostaviti nekog traga u ovoj civilizaciji i povijesti. Da je to neka prijelazna faza prema nečemu. Nisam siguran, ali se nadam. U nadi je spas.

Doduše, jedan zanimljiv čovjek, koji je povukao za sobom puno ljudi, Lenjin, rekao je: 'Nada je utjeha glupih'. Pa, kako bude s tom mojom nadom. Naime, moramo prihvatiti da tehnologija i brzina življenja ima nekih prednosti, ali čini mi se da nemamo vremena upoznati sami sebe, a to je nužno da bismo spoznavali svijet. I zato smo postali površni. Zato sapunice, bez obzira odakle dolazile, Brazila, Meksika, Turske, RTL-a ili Nove TV, sasvim svejedno, one su produkt današnjeg vremena. No, ako danas vlada zlo, to meni ne daje za pravo da budem zao. Ako danas vlada površnost, to meni ne daje za pravo da budem površan. Ja ću se sam sa sobom boriti protiv te svoje površnosti, makar živim u tom površnom svijetu. Ne kažem da sam time bolji. Ali, želim ostati svoj.

Još je jedna stvar danas nezamisliva. Da netko na jednom radnom mjestu provede cijeli radni vijek, kao vi u Gavelli. Kako je bilo preživjeti u jednom kazalištu tako dugo, a onda odjednom, samo zbog godina dobiti nogu? 

- U vrijeme mog boravka u Frankopanskoj ulici to je bio rajski vrt, to je jedino što mogu reći. Zaista to tako doživljavam. I onda sam sa rođendanom otišao u mirovinu. Malo sam se iznenadio, no ne daj Bože, nisam se uvrijedio. Zakon je jednostavno takav, a nema novca da nas zovu ponovo na honorar. Ili se nisu htjeli potruditi oko toga.

Tužno, ne samo zbog toga što ste još mogli glumiti, nego i zato što toliko toga možete ponuditi u odgoju mlađih generacija. 

- Da, čini mi se da nikad nisam bio korisniji nego sada. Tužno jest, ali postali smo bahati. U svim sferama života, živimo u takvoj sredini i prostoru, pa usudio bih se reći i u takvom vremenu. Jer, u doba samoupravljanja mi smo lagali: nismo prijavili da Vjera Žagar Nardeli ima toliko godina koliko ima, jer nismo dali, bilo je nemoguće da Vjeročka ode u penziju. Ne može! Toga se baš sjećam. I koristili smo baš svaku priliku da na pozornicu dođe Zvonimir Rogoz. Ako danas pitate čak i dio publike koja dolazi u naša kazališta, jedan dio njih neće znati tko je Rogoz. Ali, u Pragu će znati. Mi se općenito prema nekim dobrima koja su nas zadesila kroz život odnosimo bahato, da ne kažem neodgovorno.

Postoji li neka uloga zbog koje vam je žao što ste ju odigrali, jer to nije bilo to?

- Ne, čak ni onda kad nisam bio ono što sam trebao, ili što sam ja očekivao od sebe, nije mi žao. Doduše, ima jedna uloga koju nikad nisam odigrao i žao mi je što nisam. Kao scensko lice me strašno zanima Hitler. Nisam ga odigrao, ali sam odigrao jednog drugog velikog zločinca 18. stoljeća, a to je Robespierre. U Dantonovoj smrti sam ga igrao. 

Što ima u zločincima? 

- Zli ljudi su zanimljiviji. Kad ih čitate, proučavate, kad se bavite s njima, oni su puno zanimljiviji. Dobar čovjek je dosadan. Kad za nekog kažete: On je dobar – ok, super, ali što ćete s tim? Zašto žene vole fakine? Jer od fakina mogu napravit dobrog čovjeka, a od dobrog čovjeka nemaju što – i on je dosadan! Puno više materijala imate u negativcu, možete ga ovako, onako – s  koje god strane priđete, on može biti zanimljiv. A dobar čovjek… Kako se igra dobrota? Ne znaš to. Onda čovjek prepotentno podmetne sebe, jer nema što drugo, pa sebe nudi kao tu verziju dobrote. Drugo jednostavno nemate. 

Da ste igrali Hitlera, koje bi njegove osobine ili detalje iz života naglasili?  

- Ima nešto što sam na njegovom primjeru naučio i meni se činilo kao važno, iako te život demantira: naime, što da se slučajno dogodilo da je žiri na likovnoj akademiji koju je htio upisati odlučio drugačije? Da su ga primili, možda nikad ne bi bilo Drugog svjetskog rata s njim na čelu, odnosno ne bi bila osnovana Nacionalsocijalistička partija u Njemačkoj. Bilo bi zanimljivo odigrati takvu ulogu. A što bi bilo da je on primljen na slikarstvo?! Gledao sam neke fotografije njegovih slika, pa ne mogu reći da nije zanimljiv, iako je teško govoriti o nekom velikom talentu, jer ga kasnije nije razvijao. Ali, zanimljivo je.

Pritom ne benevoliziram zlo koje je kasnije učinio, jer on je sigurno jedan od najvećih zločinaca koje civilizacija pamti, da se razumijemo. Međutim, i tom čovjeku je netko govorio 'janje moje' i 'pile moje', i on je nečije dijete. Što se u tom psihofizisu dogodilo da je otišao u tu vrstu uništenja, destrukcije… a povijest Europe, a onda i svijeta, možda bi se drukčije odvila da je postao student slikarstva. Taj period dok se još bavio stvaranjem, to mi se čini vrlo zanimljivim. A to je li vik'o, nije vik'o dok je govorio, je li onako  ovak'e ili onak'e brkove – to su nevažne stvari. 

To pomalo klizi u karikaturu.     

- Najbolje je to napravio Charlie Chaplin, u filmu Veliki diktator, ona scena kad se on kao Hitler lopta sa globusom, to je mrkli mrak – genijalno! Sve je rekao time. Mi nismo trebali vidjeti bombe, granate, požare, krv… sve smo to vidjeli u onom loptanju s globusom. Sav užas rata je prikazan, a rata nema. Slično kao što je užas stradanja dočarao onaj predivni, božanstveni, žgoljavi Benigni, u filmu La vita e bella! Upišavao sam se od smijeha i plakao ko ljuta godina u isto vrijeme, sve emocije su se spojile – vidite kako me izmanipulirao! Išao sam nekoliko puta u kino, pet ili šest, gledati taj film. To je recept kako se u današnjem vremenu upozorava na zlo koje je prisutno u svakom vremenu. Meni je to zaista jedan od top 10 načina razmišljanja. Ono što je to dijete dalo tom filmu, to odrastao čovjek nikako ne može ispričati, pokazati. Taj njegov filmski sin je trešnja na torti. 

Htjeli ste biti  zločinac, a onda vas životno obilježi uloga brijačkog šegrta dobrice, pa još partizana koji se nakon rata nije htio okoristiti time… Kako je uopće došlo do te uloge?

-  Joakim Marušić i ja smo imali predivan odnos, a upoznali smo se vrlo čudno. U jednom trenutku je samo počeo dolaziti u buffet Gavelle. Došao bi svaki dan oko 11 na kavu, ostajao do jedan, pola dva. Mjesec dana je dolazio. Tako smo se upoznali, pa nakon mjesec i po kaže 'dođi, da ti i ja malo popričamo'. Znaš li zašto ja dolazim, pita me. Pa, na kavu. A on veli: Dolazim radi tebe - prvi puta sam se s tako nečim susreo. Kaže: 'Ja ti radim Klaru Dombrovsku i tamo mi treba jedan mladić radi jedne scene. Ništa se u toj sceni ne vidi, ništa se ne prezentira, a sve mora biti jasno. Incestuozna scena između Helene Buljan i tebe. Scena u kojoj nema ničega: Vi ste bratić i sestrična, ali meni kao gledaocu mora biti jasno da nečeg među vama ima', objasnio je. I tad smo se 'sfrendali' i snimili Klaru Dombrovsku. Bila je to '75 na '76. godinu, u jesen '76. sam otišao u vojsku.

Prošlo je neko vrijeme, konac '78. ili početak '79., nađemo se na kavi i on kaže: 'Dat ću ti nešto da pročitaš'. Donese mi dvije ili tri radne epizode Velog mista, da mu kažem što mislim o tome. 'Barba – tako sam ga tada zvao – pa ja sam Slavonac!', velim mu kad smo se našli. No, donio on meni još tih epizoda, da čitam, da vidimo jel me nešto tu zanima. Opet mi na kavi, on me pita što bih ja volio igrati. 

'Ima tu jedna uloga, ali ona nije moja, nego Ivice Vidovića, samo je Ivica prestar za nju', velim mu. Pegula. 'Jemaš prav, to jest Ivičina uloga, ali on je prestar. Ali, nećeš ti igrat Pegulu', kaže. Pa što me onda pitate! Ne, Smoje i on su razgovarali, on je već znao da ću igrati nešto drugo. E, ali to još nije bilo ni napisano, kaže on meni, tek se treba rodit taj lik!

Pričam vam da vidite kako su se te stvari nekad radile. Nekoliko mjeseci prije nego što je pripremao Klaru Dombrovsku, on je dolazio gledati hoću li to biti ja, ili neću, a sad zna da ću igrati lika koji još nije ni napisan. I kaže mi: Igrat ćeš Papundeka, to je omladinac, partijac…  Ajme, Žaki, pa to se ne da igrat! Što ću s tim: 'Drugovi, mi moramo…'?! Al, nije bilo druge, Smoje i on su se dogovorili da ću to biti ja.

 Je li vam žao zbog toga što ste za cijeli život ostali Papundek, da vas nije obilježila neka druga, možda kazališna uloga? 

- Ne, nikako, draže mi je to nego da me pamte po reklami. Mislim da reklamu ne bih snimao. Dobro, možda bih, samo nemaju tog novca. 

Ima li uloga koje vam leže na duši, još biste ih igrali?  

- Da, žao mi je da nisam više 'izigrao' jednu ulogu. Komad se zove 'Sam svoja žena', režirao je Branko Ivanda, bilo je u privatnoj produkciji, a igrali smo u Židovskoj općini. To je priča o najpoznatijem europskom transvestitu, Charlotte von Malsdorf, pravim imenom Lothar Berfelde. Ta je osoba – i namjerno govorim o osobi – živjela u Berlinu, prati se njen život od Hitlera do smrti. Kao klinac je shvatila da nije muško i kao takva osoba trebala je preživjeti fašizam, Hitlera, socijalizam, odnosno Stassi. Nakon pada Berlinskog zida, oko 2000. godine, ta osoba je otišla u Švedsku, ili Dansku, ne sjećam se više, i tamo je preminula. Pisano je u formi monodrame i jako mi je žao što to nisam igrao. Mislim da sam ju igrao jedno 20 puta, a ulogu morate odigrati barem 50 puta, onda ona ostavi traga u vama i vi date neki svoj trag.

To bi i danas bila značajna predstava

- Uvijek, ta predstava je značajna uvijek, a pogotovo je aktualna danas, jer to je priča o ljudskoj slobodi. Nema nikakve veze sa spolnošću, opredjeljivanjem, ne, to je priča o tome da imate pravo živjeti na svoj način. Kad smo to radili, gledali smo fotografije i shvatili da nema niti jednog feminiziranog pokreta Charlotte. Od ženskih atributa, Charlotte je imala samo haljinu – crnu, na kopčanje, do ispod koljena – i puštenu dugu kosu. I veliku bisernu ogrlicu oko vrata, drugo ništa. U komunikaciji nije bilo ničeg feminiziranog, pa nismo radili 'tik-tok', jer je to ozbiljna priča.

I jako mi je žao da nisam više izigrao Maestra, u Maestrovoj smrti. Janko Popović Volarić igrao je Melkiora, ja Maestra i to je bila svojevrsna reminiscencija, jer smo '74. i '75. Tu predstavu radili Drago Meštrović, Foka, i ja. Frkica je tada sjajno igrao Maestra, a onda sam s Jankom, oko 40 godina kasnije, dovoljno odrastao da i ja igram Maestra. Na toj ulozi sam jako puno naučio. To da je jako važno u životu naučiti slušati, pa tek tu i tamo nešto reći. Uz nekog tko ima takve tirade, kao Maestro – koje em su količinski ogromne, em su po pameti savršene – zapravo i nemate što reći, nego sjedit i slušat. Danas je svima teško slušati, ne pristajemo slušati, a tako se najviše nauči. 

Kako to da među ulogama koje vam nedostaju niste spomenuli Đuku Begovića? 

- O, kad prođe ovo zlo, svakako ću ga opet oživjet! To je moja Biblija! Moja ispovijest, iako nisam vjernik. Mislim da taj Đuka nije pitanje samo lokaliteta. Ja znam Đuke Begovića koji su i Slovenci. Moj prijatelj Ratko Polić je 'čisti' Đuka Begović, a Slovenac je. Dakle to nije samo privilegija samo nas Slavonaca. Takav način doživljaja života, to jest moja ispovijest. To baš razumijem i volim. Moj stari je imao velike crte tog lika. Moj dragi Štiva bio je pravi bećar. Neću otkrivati zbog njegove obitelji, no jedno vrijeme smo se družili, pa znam da je bio baš pravi bećar. Ima ih još.

Sad muljate, slušati ste naučili sa ženama. 

- Da. Makar nisam odrastao uz žene. Mi smo muška familija i relativno patrijarhalna, ali moja majka je bila djevica po horoskopu, a vi znate da djevice uvijek navedu na svoje. Potiho, na svoje. Opet, moje najstarije prijateljstvo je moja Smiljana. Upoznali smo se 1955. godine, roditelji su nam bili prijatelji i to prijateljstvo traje do danas. I nikad si ni jednu ružnu nismo rekli. Ja generalno volim žene, zato jer volim biti okružen ljepotom. I znao sam da ću imati kćer. Jednostavno nije moglo biti drukčije. Nisam imao spremno niti muško ime. Istina, volim poslušat i imam iskustva, ali mislim da nema tog iskustva koje će čovjeku otvorit do kraja spoznaje. Zato se nikad ne bih usudio reći da do kraja poznajem i razumijem žene. Ne poznam i ne razumijem. I svaki puta iznova otkrivam. 

Jeste li često ljubili?

- Ne često. A nije da nisam tip koji se 'pusti'. Užasno sam zaljubljiv! Još u osnovnoj školi sam curama pisao pjesme. Neću vam reći kako se zove, ali bio sam jako zaljubljen u jednu curu. Pratio bih je na klizanju na Šalati. Nismo hodali, nismo bili cura i dečko, bio sam zaljubljen i samo bih joj rukom spustio papirić u džep kad ona ne bi gledala, da ne skuži. Patio sam i proplakao cijeli pubertet, s tim da nisam imao problema s nerazumijevanjem odraslih, nego s time što bih se svako malo zaljubio. A još sam vodenjak, pa lelujam stalno… 

A važne ljubavi? 

- Sve moje ljubavi su važne, jer su me oformile čovjekom kakav jesam. Nije ih bilo puno. Poštujem tuđe živote i mogu govoriti jedino o sebi. Nemam puno bivših ljudi u životu. I moram priznati da ne razumijem što znači da je netko bivša ljubav, ali pomalo spoznajem. Ljudi imaju pravo na vlastite živote. To je jedna vrsta umiranja, rekao bih. A kako prema smrti imam apsolutno afirmativan odnos – jer sam ju doživio još sa 27 godina –  tako i i umiranje ljubavi pomalo razumijem. Druga je priča je li se ja s tim slažem ili ne, ali razumijem da ljubav ima pravo na to da umre. 

Ova opaska o smrti, to je onaj doživljaj kad ste s 27 godina skoro umrli nakon injekcija penicilina? Kako danas, blizu 72. rođendana gledate na smrt? 

- Isto. Jedva čekam da dođe! Ne, nisam crnjak, ali – maknimo na stranu rođenje djeteta, jer je to jedna posve druga kategorija i druga emocija – neka mi oproste sve moje dame u životu, ja ništa ljepše u životu nisam doživio nego taj čin umiranja. Puno bih vam morao pričati. Ja to zovem duhovnim orgazmom. To je na rubu toga, ali hiljadu puta ljepše, intenzivnije. Neopisivo! No, ne želim ja umrijet! I ne bih si nikad oduzeo život, mislim da ja na to nemam pravo. Ovo 'ja je jedva čekam', nije u tom smislu, nego u smislu da nemam nikakvog straha. I mislim da nas krivo odgajaju i uče, općenito u europskoj kulturi. Moj stav o tome je malo drugačiji. 

Računate na drugi život? Biste li opet bili glumac? 

- Jedan zanimljiv čovjek, odličan radijski režiser, Josip Meštrović, bavio se mrvicu prekognicizmom, i jednom mi je rekao da sam u bivšem životu bio ruski lihvar. Veli 'zato ti danas tako lova curi kroz ruke'. I kaže da nije nimalo čudno zašto sam otišao u sferu u koju jesam. Valjda je tako. Inače, volim sresti Ciganke, pa kad krenu s onim 'da ti gatam', to mi je beskrajno simpatično. No, ja znam da ću doživjeti duboku starost. 

Što ranjava u glumi? 

- Loš partner. Čak ne toliko publika. Ako imate dobrog partnera, onda ne.