Slavko Sobin izvan hrvatskih granica radi, kako kaže, na svom ‘najboljem i najzrelijem radu’ te opisuje kako se spremao za ulogu nasilnika
SNIMA IZVAN HRVATSKE
Sobin o ulozi nasilnika, novim projektima i slikovnicama: 'Ovo je moj najveći i najzreliji uspjeh'
Jedan od naših najzaposlenijih i najuspješnijih glumaca Slavko Sobin (39) ulogom nasilnika u filmu redateljice Vanje Juranić “Samo kad se smijem” uspio je utjeloviti i preobraziti se u lika kakav nimalo ne nalikuje na njega osobno.
Slavko, kako i sam kaže, odmara se radeći, no kad god stigne, trudi se u dječjim srcima, ali i odraslima pobuditi onaj “dobar osjećaj” i pozitivnu energiju, i to kroz slikovnice za djecu. Zadnjih tjedana boravi izvan naših granica, a otkriva nam gdje i zbog čega.
- Proteklih šest tjedana sam u Bristolu, u Engleskoj, gdje snimam film koji smatram svojim dosad najvećim uspjehom te, nadam se, najboljim i najzrelijim radom. Veselim se danu kad ću vam moći malo više reći o tome, ali u ovom trenutku još ne mogu - kaže nam Sobin.
'Nasilnici se ne rađaju, nego stvaraju'
Ovih dana pozornost javnosti pobudio je na svečanoj premijeri filma “Samo kad se smijem” u Zagrebu na koju je stigao u crnoj kreaciji dizajnerice Lane Puljić. Samo odijelo na svoj način opisuje lika kojega igra u filmu.
- Frane je kompleksan lik. Ako bih ga kao glumac okarakterizirao isključivo kao nasilnog, onda bih igrao nekakvu plošnu karikaturu i mislim da to ne bi bila prava slika stvarnosti. Vjerujem da se ljudi ne rađaju kao nasilnici. Vjerujem da se ljudi rađaju suštinski dobri, a da ih splet okolnosti, odgoj, društvo, politika, ratovi, ekstremizmi kasnije pretvaraju u zlostavljače. Društvo u kojemu živimo, od sitnica da nam je skoro pa duhovita činjenica da majka često ne voli sinovu suprugu i verbalno je spušta pa do toga da zakoni ukidaju slobode žena i ljudi kleče po trgovima za žensku čednost - mislim da to društvo stvara nasilnike - kaže nam Sobin.
Odlučio sam igrati čovjeka koji je u svojoj srži pun ljubavi, za svoje dijete i suprugu. Ali sve ostalo napravilo ga je nasilnikom. Time ga ne opravdavam, nego jednostavno mislim da kad radiš ovakav film, želiš ne samo dati brutalnu sliku i opomenu društva, želiš negdje pronaći i ponuditi lijek. Lijek je u tome da se nasilje mora rješavati u korijenu, u startu, tamo gdje je lociran njegov početak, opisuje Sobin.
Na pitanje poznaje li neku osobu koja je bila žrtva nasilja i koliko često se u stvarnom životu susretao s ovim problemom kaže: "Znam jednu osobu i nadam se da kad to kažem da je to istina. Nadam se da ih ne znam puno više, a da se samo boje reći istinu. Jer, nažalost, to je ono što se događa očito i prečesto".
Kad je bio u Sarajevu, redateljica Vanja Juranić film je posvetila ubijenoj Nizami Hećimović iz Gradačca jer je projekcija uslijedila samo dan-dva nakon tog ubojstva. Pojasnio je kako je sarajevska publika tad reagirala na film.
Otkrio kako su se pripremali za teške uloge
- Kao što danas znamo, Nizamin slučaj nije bila jedna izolirana tragedija. Evo i pred zagrebačku premijeru se opet dogodilo isto. U međuvremenu je bilo još slučajeva. Cijelo vrijeme se pred nama ponavlja ista stvar, a mi se i dalje očito pravimo kao da je riječ o nečemu rijetkom, nekakvoj pogrešci u inače savršeno funkcionalnom društvu, počevši s medijima, nemojte mi zamjeriti, ali čim mi vi postavljate ovakvo pitanje, ispada kao da je to bio jedini slučaj unatrag sad već četiri mjeseca.
Svaka uloga iziskuje posebne pripreme, a evo kako su se Sobin i Tihana Lazović pripremali za ove uloge: "Otvoriš novine bilo koji dan u godini i nađeš materijal. Scenarij nam je ponudio jako puno, ali da, čitali smo - i aktualne priče i događaje unazad. Doduše, prvenstveno smo htjeli stvoriti likove s kojima će se ljudi moći povezati, tako da smo ih gradili više iz empatije i tražeći njihove traume, nego iz statistika. Koliko god tematika bila teška, mislim da je naš film pun emocije. Želja nam je bila napraviti par za koji navijaš, za koji želiš iskočiti iz stolice i upozoriti nekoga, potražiti pomoć, spasiti ih. Jer u životu to ne radimo, nego zatvaramo oči".
'Ostvario sam jedan od svojih snova'
Za Sobina Amerika ima posebno značenje, osobito iz vremena studentskih dana, a sad je, kaže, ostvario svoj san...
- Bio sam tamo četiri godine, ali toliko sam toga već rekao unazad 15 godina da stvarno ne želim više dosađivati ljudima. Ali da, vratio sam se 20 godina nakon faksa na svoju prvu američku premijeru i to sam osjetio kao ostvarenje jednog od svojih snova. Doduše, još ljepša stvar koju sam osvijestio je da iako je trebalo 20 godina do nekog cilja - ne djeluje kao predug period jer sam uživao u svakom trenu do tada. Nekad stvari zvuče kao floskula, ali stvarno su istina. Nije bitan cilj, nego cijeli put do tamo. Ionako se cilj iste sekunde pomakne negdje dalje kad ga ostvariš. Uglavnom, išao sam na festivalsku premijeru filma 'Avenue of the Giants', koji u svjetsku kino distribuciju kreće u ožujku. Igram oca koji svim silama pokušava zaštititi sina od vremena u kojem se nalaze. Film je rađen prema istinitoj priči - rekao je Sobin.
Za njega je posao i odmor i rad jer na pitanje kako se opušta u slobodno vrijeme kaže: "Odmaram se i dok radim jer kao što kažu: Radi posao koji voliš i nećeš raditi dana u životu".
Uskoro kreće predstava prema njegovoj knjizi
Otkriva nam i što sprema po povratku u Hrvatsku.
- Čim se vratim krećem s turnejom s predstavom 'Šapice', rađenoj prema mojoj prvoj knjizi. Igramo Katarina Baban i ja te mi taj projekt dođe kao terapija od svih mrakova koje sam odigrao u zadnje dvije godine. Mislio sam da sam završio s dječjim predstavama jer sam ih se naigrao u životu, ali evo, na pragu četrdesete ne mogu zamisliti išta bolje od toga da igram pred djecom. Mislim da umjetnost mora liječiti i osnaživati ljude, a kud ćeš bolje nego krenuti s najmlađima. A što se tiče glumačkih poslova, da, to je nekako krenulo u, čini mi se, pravom smjeru i veselim se projektima koje već imam dogovorene i svemu što još dolazi - kaže Sobin.
Upravo mu je izašla i šesta knjiga "Doktor Jabuka i kradljivci osmijeha".
- Nadam se da će i ona naći svoj put do čitatelja kao i prethodne. Obožavam pisati sve te knjige i osjećam kao da će jedan dan to biti moja bitnija ostavština od snimljenog materijala. U knjigama nema ega, nema ambicije, nema zarade, nema eksponiranosti... One su za mene apsolutna čistoća - zaključio je Sobin
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
