Umro Slobodan Novak, vodeći hrvatski prozaik i akademik

Hrvatski književnik, akademik Slobodan Novak, autor romana "Mirisi, zlato i tamjan", umro je u ponedjeljak, 25. srpnja u Zagrebu u 92. godini.

Slobodan Novak rođen je u Splitu 3. studenoga 1924. godine. Gimnaziju je pohađao u Splitu, a maturirao je u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku 1943. Iste godine pridružio se antifašističkom pokretu.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1953. godine završio je studij jugoslavistike.

Radio je kao lektor, novinar i urednik u novinama, časopisima i izadavačkim kućama poput Zore i Naprijeda, a bio je i direktor drame u Hrvatskom narodnom kazalištu Split.

Pokrenuo je i uređivao književne časopise "Izvor" i "Krugovi" te uređivao književne časopise "Mogućnosti" i "Forum".

Bio je član Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske, a 1983. izabran je za izvanrednog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 1991. za redovnoga člana.

Književni opus počeo je pjesničkom zbirkom vezanom uz ratno iskustvo "Glasnice u oluji" (1950. godine). Nakon toga slijedi lirski ciklus "Iza lukobrana".

 U povijesti hrvatske književnosti ostat će zapamćen u prvom redu po pripovjednoj prozi koju počinje objavljivati u "Krugovima" i "Republici". Prozni opus počinje kratkim autobiografskim romanom "Izgubljeni zavičaj" (1955.), koji ga određuje kao jednoga od najznačajnijih pisaca hrvatskoga egzistencijalizma. Slijedi zbirka novela "Tvrdi grad" (1961). u kojoj prevladava ironijski ton, a u njoj su neke od Novakovih antologijskih novela poput "Južnih misli", "Treba umrijeti logično" i "Badesse madre Antonije".

Najuspješnijim Novakovim djelom smatra se roman "Mirisi, zlato i tamjan" iz 1968., koji mnogi navode kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti. Roman je napisan u obliku monologa glavnoga junaka koji se obračunava s raznim ideologijama poput komunističke, koja predstavlja društvenu utopiju budućnosti, i katoličke, vezane uz utopijska sjećanja na djetinjstvo. Za taj je roman 1969. dobio Nagradu Vladimir Nazor za roman godine, Nagradu Matice hrvatske, NIN-ovu nagradu kritike, Nagradu kritičara Večernjeg lista, a 1994. Nagradu Vjesnika na Tjednu hrvatske drame u Teatru ITD, za tekst predstave "Mirisi, zlato i tamjan".

Napisao je još i roman "Izvanbrodski dnevnik" (1977.) te nekoliko radio-drama: "Strašno je znati" (1961.), "Trofej" (1963.), "Majstore, kako vam je ime" (1966.), "Zakrivljeni prostor" (1969.). Nakon duže stanke, 1986. objavljuje novelu "Hlap".

Objavio je i knjigu polemički intoniranih intervjua "Digresije" (2001.), tiskanu u prerađenom i dopunjenom obliku kao "Protimbe" (2003.). Godine 2005. objavio je roman "Pristajanje", svojevrstan nastavak "Mirisa, zlata i tamjana", u kojem glavni junak u monološkoj formi iznosi događaje vezane uz raspad Jugoslavije i početak rata na svojem otoku.

Po Novakovim je romanima Ante Babaja snimio filmove "Mirisi, zlato i tamjan" (1971.) i "Izgubljeni zavičaj" (1980.).

Osim za "Mirise, zlato i tamjan", dobio je i Nagradu Grada Zagreba (1962.) za "Tvrdi grad", a 1966. godine dobio je Nagradu Jugoslavenskog festivala radio-drame u Novom Sadu za najbolji radio-dramski tekst "Majstore, kako vam je ime?" Za "Zakrivljeni prostor" 1968. dobio je Nagradu Međunarodnog natječaja radio–drame  Prag–Varšava–Zagreb.

Godine 1990. dodijeljena mu je Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, 2005. Nagrada Miroslav Krleža Društva hrvatskih književnika, 2005. Nagrada Matice Hrvatske August Šenoa za roman, a 2005. Nagrada Slobodne Dalmacije Emanuel Vidović za životno djelo

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.