'Vjerujem u ljubav i u brak, ali se u njemu ipak više ne vidim'

Nakon gotovo dvogodišnje televizijske pauze Barbara Vicković (47) ove se jeseni vraća na male ekrane. Iako je više igrala negativke nego pozitivke poput preljubnice Vesne Lovrek u seriji “Villa Maria” i mafijaške šefice u “Balcan Incu.”, ovog puta glumica će u novoj seriji Nove TV “Na granici” zaigrati kućanicu.

Recite nam malo više o vašem novom liku?

Radimo dramsku seriju s puno zanimljivih svakodnevnih životnih zapleta i zabuna, što je čini živom i, nadam se, duhovitom. Očekujem dobar ‘fidbek’ publike, što zbog zanimljive radnje, što zbog odličnog odabira glumaca. Ponajviše zajedničkih scena imam sa svojom majkom koju glumi Nina Erak, s kojom ujedno radim prvi put, i sa svojim mužem u seriji Milanom Štrljićem s kojim sam već radila te kojeg volim i poštujem i kao kolegu glumca i kao čovjeka. Moj je lik ovaj put draga, topla majka posvećena svojim kćerima, mužu i majci. Zadovoljna životom kojim živi, ali pomalo živi životom svoje djece. Domaćica je, vedra, pametna, ali bez velikih ambicija.

Jeste li pristali bez razmišljanja na ulogu?

Kao i svaki put do sada, pozvali su me na kasting Nove TV, a prethodno sam dobila sinopsis serije i kratak opis lika sa scenama. Pripremila sam se, pristupila kastingu, dala sve od sebe u tom trenutku i otišla. Nakon toga više ništa nije u mojim rukama. Prošlo je neko vrijeme dok me nisu kontaktirali i javili da sam to dobila. Inače, kad nešto ne želim raditi, onda ni ne odem na kasting.

Kakva je atmosfera na setu? Imate li kakvih izazova s likom koji glumite?

Atmosfera na setu je prije svega radna. I to mi se najviše sviđa. Kad se radi, nek’ se radi, kad se zabavljamo, onda se zabavljajmo. Pritom nisam rekla da se mi na setu ne zabavljamo radeći. Posao mi je takav da je i zabavan i zaigran u isto vrijeme, a s druge strane, traži iznimnu koncentraciju i pripremu doma. Što se tiče uloge i izazova, nije mi strano i nepoznato tumačiti dobru, plahu, nježnu, ali dovoljno čvrstu majku.

U TV serijama često ste glumili negativke, ali i nekoliko pozitivnih likova poput Gabrijele Fijan u “Zabranjenoj ljubavi”. Što vam je draže i zašto?

Ne mogu vam reći što mi je draže glumiti. Pokušavam podjednako pronaći izazov u svemu i nisu lica u literaturi tako jasno određena kao samo pozitivna ili samo negativna. Mi glumci nastojimo dobro proučiti, prostudirati i analizirati svoja lica tako da ih što uvjerljivije i istinitije možemo uprizoriti.

Prošle sezone igrali ste u tri hit-predstave zagrebačkog HNK (“Zimska priča”, “Tko pjeva zlo ne misli”, “Ciganin, ali najljepši”), a uskoro počinje nova. Koliko vam je teško uskladiti kazališne probe sa snimanjima serije?

Iskreno, uvijek su mi stresne te stvari, ali onda se nastojim dobro organizirati te voditi brigu o rasporedima proba i snimanja. Nastojim biti prisutna i štreberski vodim računa o svakom novom tjednu, vodim svoj dnevnik termina predstava i snimanja. To mi je dio posla i nastojim si olakšati tako što vodim računa o stvarima na koje mogu utjecati, a na one druge na koje ne mogu molim Boga da ih nema (smijeh).

Kakvim ulogama ćete nas iznenaditi u novoj kazališnoj sezoni?

Za sada samo znam da će biti ponovno zanimljiva i bogata novim naslovima. Također, predstave iz prošle sezone i one na repertoaru i dalje imaju svoju publiku, interes za nacionalnu kuću samo raste.

Televizijski ili kazališni medij? Čemu dajete prednost? Zašto?

To je vječno pitanje na koje nemam precizan odgovor jer su oba medija moj posao i ljubav. Volim kazalište i većinu vremena radim i rastem kroz kazališne predstave. Pogotovo u posljednjih nekoliko godina. Film i televizija su drukčija vrsta magije. Ima drukčiji okvir, ali sadržaj je isti. Ne želim se određivati i prianjati ni uz jedan od ta dva medija. Samo znam da podjednako priželjkujem dobre poslove i uloge na obje strane.

Priželjkujete li si određenu ulogu?

Trenutačno ne priželjkujem. Imam.

Biste li opet zaigrali u sapunicama?

Ovisi o ponudi.

U kojem trenutku ste shvatili da se želite baviti glumom? Jeste li se “po putu” nekad preispitivali što vam je to trebalo?

Pred kraj srednjoškolskog obrazovanja shvatila sam da želim biti glumica. Nisam se pokajala. Sigurno bih napravila isto da me se vrati u te godine. Moj posao je velik dio mog života, ali nije jedini smisao. Jednom se neću baviti glumom. Puno sam dobila baveći se upravo ovim čime se bavim. Istina je da sam se u jednom trenutku, u kasnim tridesetim, malo odmaknula od svog posla i shvatila da sam izgubila fokus na svoj primarni posao. Vratila sam se jer je teško biti posvećen još nečemu i biti jednako dobar. Nešto uvijek trpi.

Čime biste se bavili da niste glumica?

Odlično pitanje. Pobuđuje moju maštu, dopušta mi da povjerujem da bih mogla biti odlična psihologinja. Zanima me kako funkcioniraju ljudski umovi, kako funkcioniraju odnosi među ljudima. Volim slušati ljude što govore i onda ih promatrati što rade. Zanimaju me obiteljski odnosi i njihovi ‘backgroundi’. To je sve usko povezano i s mojom profesijom jer da bih upoznala lik koji tumačim, ispričam si pozadinsku priču baš za taj pojedini lik. Isto tako bih mogla biti i izvrsna kuharica jer baš volim kuhati i izmišljati nove kombinacije jela.

Po čemu pamtite djetinjstvo?

Djetinjstvo vežem uz Zadar i uz Ulicu Vicka Zrinskog dok još u mojoj ulici nije bilo asfalta, ali je bilo slobode i bilo je puno djece na ulici. Kad kažem puno, to znači minimalno nas 20-ak djece na ulici u vrućim ljetnim kasnim večerima, igrali bismo se do kasno partizana i Nijemaca, graničara, kukala iliti skrivača, grupa traži grupu, skrivanja po tuđim podrumima... ono najvrjednije što nosim sa sobom kroz život s te ulice su moji prijatelji do danas.

Iza vas su dva braka, s liječnikom Brunom Šoošem i poduzetnikom Željkom Bakulom. Što ste naučili?

Da. Bila sam u dva braka. Što sam naučila? Jedna od stvari koju sam naučila jest da se sve događa s razlogom, a druga da stvari nisu onakve kakve se čine da jesu. Znam da ovo zvuči kao parola, ali nekom drugom prilikom se možda upustim u detaljnije objašnjenje.

Vjerujete li i dalje u ljubav? A u brak?

Vjerujem u ljubav i brak. Ali se u braku ne vidim.

Jeste li trenutačno zaljubljeni? Jeste li u dobrim odnosima s bivšim supruzima?

Vodim sretan i ispunjen život i uživam u svom dobru što mi dolazi. Detalje svog intimnog života ne bih dijelila sa širom javnosti, a o bivšim životima sve samo najbolje, prošlost nas dovodi tu gdje smo danas, treba živjeti u trenutku i gledati prema naprijed.

Žele li vaša djeca ići vašim stopama i što biste im savjetovali da krenu put glume?

Moj stariji sin Frano definitivno nije krenuo mojim stopama, a niti neće s obzirom na to da je odabrao studirati prirodne znanosti. Nikad ga nije zanimalo kazalište, osim što voli gledati predstave i filmove i mislim da je to velika stvar. Njemu je odlazak u kazalište normalna stvar i, kako vidim, i potreba. Time je moja misija kao majke u tom smislu zadovoljena. Mlađi sin Matija još je mali i tek kreće u školu, uopće ne razmišljam o tome. Ako bi se želio baviti nečim vezanim uz moju profesiju, naravno da bih ga podržala.

Bližite se pedesetoj. Plaše li vas godine?

Da, da, bližim se pedesetima... Iskreno, ne mogu reći da se plašim jer ne znam čega bih se trebala točno plašiti, ali nemam formulu s kojom bi trebala biti baš jako sretna što starim. Lijepo je biti mlad i lijep i obožavam vidjeti mlade, zgodne ljude. Svaka mladost je lijepa. Ali i prolazna, kao i sve. Iskustvo donosi neke druge kvalitete, meni nosi sve veći mir, ali radoznalost ne jenjava. To mi je ok.

Nekako bi trebalo shvatiti prolaznost, ja još nisam uspjela.

Je li vam izgled pripomogao u karijeri ili odmogao pa ste se morali više dokazivati?

Ne znam zaista je li mi to što su me često proglašavali lijepo izgledajućom glumicom pomoglo ili odmoglo. Mislim da nije niti jedno niti drugo. Život je splet raznolikih okolnosti koje znaju izgledati kaotično, ali čini mi se da ipak postoji nekakav red i zakonitosti unutar sustava. Kad znamo što hoćemo, onda stvaramo određene preduvjete da dođemo do toga. Tako da je odgovornost gotovo uvijek na nama. Nitko nam nije kriv za krive odabire i poteze. Tu ljepota ne igra baš preveliku ulogu.

Koja je tajna vaše mladolikosti? Imate li neke posebne beauty rituale?

Hvala vam na komplimentu. Tajna ne postoji. Sve što znam ću reći. Prvo ako je za mladoliki izgled spavanje dobro, onda kažem da idem jako rano spavati jer to volim, a posebno jer rano ustajem. Nastojim paziti kako i čime se hranim. Mislim da je to bitno. Treniram koliko stignem. Hodam kad god mogu. Nastojim se smijati i kad mi nije smiješno. I dopuštam mojoj prijateljici (doktorici Irijani Rajković) da mi pomogne barem malo odgoditi neizbježno.

Prije 13 godina skinuli ste se za Playboy. Biste li se razodjenuli i danas?

Moje tijelo je moj instrument, kao i moja duša i moj um. Ne vidim razliku i to je sastavni dio mene. Jako teško mi je o tim stvarima govoriti općenito. Mogli bismo razgovarati zašto sam nešto napravila u nekoj predstavi. To za mene nije tabu. Mislim da se golotinja na sceni niti ne primijeti kad je točna. Kao i plač ili smijeh na sceni koji se ne komentira dodatno jer je baš tu gdje treba biti. Razumijete?

U posljednje vrijeme igrate u najpopularnijim predstavama zagrebačkog HNK, a na scenu ste se osobito vratili u četrdesetima?

Kad kažete da sam se vratila na scenu, onda ne mogu a da se ne osvrnem na to da je kazalište u kojem najviše radim, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, postalo, i to zasluženo, vodeće kazalište u državi. Ne kažem da to u nekim svojim razdobljima i prije nije bilo, ali u posljednjih nekoliko godina dogodile su se značajne promjene koje su, rekla bih, opipljive. Svi već znamo da se traži karta više za sve naše predstave, kako dramske, tako operne i baletne. Publika nam hrli. U takvoj atmosferi je ugodno raditi. Kad govorim o uspjesima HNK, ne mogu ne spomenuti velike zasluge intendantice gđe Dubravke Vrgoč koja je ‘apdejtala’ naš teatar svojom vizijom da HNK može uz bok europskom teatru.

VIDI OVO: Ove 4 osobine znak su loših prijatelja.