Zavirili smo u Grubnićev elitni stan: Susjedi mi toleriraju buku

Dok zvonimo na vrata stana, čuju se zvukovi laveža pasa, otvara nam stilist, a iza njega skakuću maleni pomeranci Castro i Casper. U intimnoj ispovijesti Marko Grubnić (37) otkrio nam je detalje o uređenju doma kojeg je za rođendanski broj najboljih novina u Hrvatskoj fotografirao Srećko Rundić.

Rodom si iz Pakraca, kako je izgledalo tvoje djetinjstvo u Slavoniji? 

Ponosan sam na svoj rodni kraj i na to što sam rođen u Pakracu. Svaki put kad odlazim tamo, uvijek imam leptiriće u trbuhu. Pjevam cijelim putem i uvijek se rado prisjećam djetinjstva. Bilo je lijepo i bezbrižno. Sin sam jedinac i moji roditelji su se uvijek trudili sve mi priuštiti, a ja sam cijeli život pazio da ih ne razočaram i iznevjerim njihovo povjerenje i ljubav. Volio bih da sva djeca u Hrvatskoj imaju djetinjstvo kakvo sam imao ja. Sloboda koju su meni roditelji davali napravila je od mene čovjeka bez predrasuda, koji je slab na tuđu nesreću, bol i probleme, ali i čovjeka koji se veseli tuđem uspjehu i sreći. Tuđi uspjeh motivirao me da i ja budem dobar. Puno sam putovao po svijetu i mogu sa sigurnošću reći da je Hrvatska sigurna zemlja za odgoj djece. Volio bih i ja svoje dijete jednoga dana odgajati upravo u Hrvatskoj. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

20:21

Tko je bio Marko kad je živio u Pakracu? Jesi li se igrao u poljima s ostalim vršnjacima?

Pakrac je prekrasan gradić, djetinjstvo sam proveo u centru, tako da za sebe mogu reći da sam gradsko dijete. Slabo sam trčkarao po poljima. Uvijek sam se isticao među djecom. Drukčije sam se odijevao, ponašao, nisam bio opterećen tuđim mišljenjem, a već su i tad ljudi za mene komentirali nešto, ali navikao sam na to od malih nogu. Život javne osobe za mene je potpuno normalan i logičan slijed događaja u mom životu jer ja to apsolutno cijeli život živim.

Jesi li kao dijete, osim lutaka, majci uređivao kuću svojim kreacijama? Kako je izgledala tvoja soba dok si bio dječak?

Volio sam se igrati s Barbikama i ponosan sam na to što me roditelji nikad nisu u tome sputavali, nego su mi davali potpunu slobodu. Po meni je to jako bitno za odgoj djeteta - ne nametati mu svoje neostvarene želje, očekivanja, norme i pravila. Odmalena sam vrlo uredan i pedantan, volim da je svaka stvar na svome mjestu i tako je izgledala i moja soba. Roditelji nikad sa mnom nisu pisali domaće zadaće niti mi pospremali sobu, to je uvijek bio samo moj zadatak.

S koliko godina si se odselio od roditelja? Koliko ti je ta životna "uloga" teško pala?

Odselio sam se s 18 godina kad sam krenuo na fakultet. Iako sam sin jedinac, oduvijek sam bio prilično samostalan i nije mi bio problem odvojiti se od roditelja. Oduvijek su bili moji najbolji prijatelji, a moj odlazak od doma i odvajanje nije to promijenilo. Svakodnevno komuniciramo i pomažemo si.

Kad si konačno odlučio doći u Zagreb živjeti? Sjećaš li se što te "ponukalo" na tu odluku?

Moj dolazak u Zagreb vezan je uz Vesnu Pisarović. Upoznao sam je dok sam studirao. Predložila mi je da dođem u Zagreb kod nje i pomognem joj oko spota 'Tako mi nedostaješ'. Svidjelo joj se što smo napravili i uslijedile su daljnje suradnje. Počeo sam raditi nešto za što nije postojala škola, bilo je daleko od onoga što sam studirao, a osjećao sam se kao riba u vodi. Kad sam taj put došao u Zagreb, više se nikad nisam vratio. Zagreb je postao moj dom, a stylinzi i snimanja moj posao. Sjećam se kako sam na tom snimanju spota upoznao make up artista Sašu Jokovića kojeg sam sreo nekoliko mjeseci nakon. Stisnuo mi je ruku i rekao: 'Bravo'. Bio sam ponosan na sebe. Na mladog dečka iz Pakraca koji je u Zagreb došao vlakom i osvojio estradu i svijet showbizza. Zvuči kao filmska priča, ali zaista je tako. Nisam imao nikoga u Zagrebu koga sam znao, tko bi me gurao. Nisam čak ni grad poznavao, kad bi mi javljali za adrese snimanja, pitali bi me znam li gdje je to, svaki put bih potvrdno odgovorio, a nisam imao pojma, nego bih krenuo tri sata prije i tražio adresu. Radio sam s apsolutno cijelom estradom i na svim najvažnijim projektima u državi, ali baš nikad nisam zakasnio. Od prvog dana bio sam profesionalan, temeljit i pedantan, imao sam radne navike koje su mi usadili moji roditelji. 

Kad si kupio prvu nekretninu u Zagrebu? Koliko ti je trebalo da se odlučiš na kupnju stana 2011., jesi li ga dugo tražio?

Prvi stan u Zagrebu kupili su mi roditelji kad su vidjeli da sam ozbiljan u namjeri da ostanem u Zagrebu i da Zagreb smatram svojim domom, a što se tiče kupnje stana 2011. u podsljemenskoj zoni, to je bilo spontano. Moja prijateljica koja se tada razvodila poslala me je da umjesto nje pogledam stan i javim joj kakav je. Nakon što sam ga pogledao, nazvao sam je i rekao: 'Draga moja, stan je jako lijep, ali nije za tebe'. Osjetio sam posebnu energiju kad sam ušao u taj stan, imao sam viziju sebe u njemu, vidio sam u glavi već gotov, namješten stan, bio je kao stvoren za mene.

NAPISAO EMOTIVNU OBJAVU Marko pripremio slavlje psu za ročkas: 'Živio još 500 godina'

Kako bi opisao stil tvog stana i njegova dizajna? S kojim si se izazovima susretao tijekom uređenja stana? 

Jako mi je bitan dom, volim toplinu doma i osjećaj kad sam u njemu da je to moje gnijezdo, tu sam zaštićen od svega i svih. Moja oaza mira. Volim taj osjećaj kad dođem kući nakon napornog dana, nema više stresa i briga. Nikad nisam koristio usluge arhitekata, nego sam sam uređivao stan, to mi je jako važno jer je to ipak moj dom.

Kako to da si se odlučio na kupnju 120 kvadrata stana, smatraš li da to nije puno s obzirom na to da živiš sam?

Svatko od nas zna najbolje za sebe. Ne želim životariti, želim živjeti punim plućima. Ne želim si uskraćivati životna zadovoljstva i baš zato puno radim kako bih si sve mogao priuštiti. Razmazio sam se, ali naravno da nikad ne bih išao izvan svojih mogućnosti i dovodio se u nezgodne položaje samo da bih nekome nešto dokazao ili živio lažno. Kupio sam stan jer sam mogao i zato što mi se svidio na prvu, znao sam da je to moj dom.

Tvoj boravak velik je oko 50 četvornih metara, koliko je najviše prijatelja bilo na tulumu u tvom stanu? 

Često pripremam večere, druženja, partyje. Velik dio mojih prijatelja nisu javne osobe i uvijek cijenim njihovu privatnost, tako da rijetko kad objavljujemo fotografije na društvenim mrežama, ali istina je da volim organizirati dobra i vesela druženja, uvijek uz pomoć Nts eventsa, jer si volim dati truda i dekorirati stan. Tu se nikad ne štedi, često pripremim tematske partyje. Imam super susjede koji mi toleriraju s vremena na vrijeme ta druženja do ranih jutarnjih sati. Dosad se nikad nisu žalili na buku, a znalo nas je biti puno u stanu i znalo je biti veselo.

POGLEDAJTE VIDEO:

Jesi li osoba koja kontrolira druge kad je party, pa mičeš iz stana skupocjene i tebi srcu drage predmete? 

Nisam materijalist i apsolutno ništa materijalno mi nije važno, bez svega bih mogao, ali bez dragih ljudi i iskrenih prijatelja ne bih mogao živjeti.

Čistiš li ti sam svoj stan ili imaš čistačicu? 

Već desetak godina imam svoju tetu Anu, koja mi pomaže u stanu. Ona je alfa i omega moga stana. Oboje samo jako pedantni kad je čistoća u pitanju, bez nje ne bih mogao održavati stan. Podijelili smo se, ona počisti dok mene nema, a onda ja kad dođem kući, pospremim stvari jer volim znati gdje sam što stavio, po tom pitanju sam 'kontrol frik'. Opsjednut sam čistoćom i urednošću. Svaka stvar moram biti na svome mjestu. Ne funkcioniram ako mi stan nije pospremljen i čist.

Koju životnu naviku ne bi mogao podnijeti da živiš s nekim, što te može izbaciti iz takta?

Sigurno ne bih mogao podnijeti da je netko neuredan, neodgovoran i šlampav. Smatram da je to ipak stvar kućnog odgoja. Ali svaka se navika može i promijeniti ako ima volje, ali neurednost ne bih tolerirao u suživotu s nekim.

Za blagdane si kupio Versaceovu vazu u vrijednosti od 50.000 kuna, trošiš li toliko i na druge stvari za ukrašavanje doma? Imaš li "fetiš" na neki predmet?

Nije mi bitno da mi stan bude uređen s dizajnerskim komadima, vodim se za onim - kad mi se nešto svidi, to kupim. Fetiš su mi svijeće. Imam ih jako puno u stanu i često ih palim. Volim taj ugođaj, ali i miris.

Rekao si nam kako bi volio imati klizalište u stanu, koliko je zapravo truda, rada i pripreme potrebno za to? Vjeruješ li i dalje da ćeš ideju iduće zime provesti i u djelo?

Božić je moj najdraži blagdan, tad sam uvijek kod kuće, nikad ne putujem nigdje. Posebno si dam truda početkom prosinca oko uređenja doma. Svake godine osmislim još nešto novo, mada mi već sad stan u to doba godine izgleda kao Disneyland. Moji prijatelji se uvijek iznova iznenade kad dođu kod mene. Malo klizalište mi se učinilo jako zanimljivo za zabavu i druženje s prijateljima kad mi dođu na party.

Živio si i u Londonu i Parizu, vidiš li se u starosti u nekom od tih gradova ponovno kao mjestu koje ćeš zvati dom ili ipak smatraš da ćeš zauvijek živjeti u Zagrebu?

Život u Londonu je za mene bio životna prekretnica. Tamo sam sazrio, kao da sam tamo nekako odrastao. Bilo mi je jako teško tamo. Emotivno, često sam padao u depresije, ali znao sam da moram izdržati bar neko vrijeme. Otišao sam tad iz Zagreba jer nisam više bio tu sretan, pokušao sam pobjeći od toksične veze u kojoj sam bio, a i u poslu sam osjećao zasićenje. Trebala mi je promjena. Uvijek sam sam sebi govorio da ću raditi posao sve do onog trenutka dok osjećam leptiriće trbuhu, onog trenutka kad taj osjećaj prestane, zahvalit ću se i povući, tako je i bilo. Trebao mi je odmak kod svega, a to nije bilo moguće napraviti u Zagrebu, morao sam otići negdje dalje kako bih situaciju i svoj život sagledao iz drugog ugla. Život u Londonu puno me toga naučio i jako sam zahvalna na tom periodu života. Smatram da mi je to bio najteži period u životu jer su mu nedostajali dom, obitelj i prijatelji. Nakon godinu i nešto vratio sam se u Zagreb spreman za novi početak. Bio je to početak daleko od medija, prilično sam se izolirao i nisam godinama davao nikakve izjave. Pasala mi je ta izolacija jer sam uspio shvatiti bit života, uspio sam pronaći svoj mir u sebi, život sam si posložio tako da sam zaista istinski sretan i zadovoljan i da nitko i ništa nije vrijedan da mi pokvari moj dan. Jako puno sam radio na sebi, išao sam na razna predavanja, čitao knjige, pohađao seminare, sve kako bih postao najbolja verzija sebe. I uspio sam. Danas to sa sigurnošću mogu reći. Život u Londonu, iako je bio za mene emotivno težak, u svakom slučaju mi je jako puno koristio i donio mi puno toga dobrog. S Parizom je druga priča. Tamo sam se odselio da uživam u životu. Pariz je moj najdraži grad na svijetu i dosad sam ga posjetio nebrojeno puno puta. Iako bih mogao živjeti bilo gdje na svijetu, srce mi govori da je moj dom u Zagrebu, oduvijek je to bilo tako i mislim da će tako i ostati. Prekrasna smo zemlja, s dragim i srdačnim ljudima. Geografski smo savršeno pozicionirani tako da s ne pretjerano puno novca možemo za čas otputovati u Grčku, Španjolsku, Francusku, Njemačku, Austriju. Sve nam je blizu. Ljudi koji ne putuju puno, ne shvaćaju koliko smo mi sretni ovdje i koliko mi ustvari lijepo živimo. Imamo sve.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

12:46