Zdenko Jelčić: Ženama sam u Hrvatskoj bio kao Alain Delon

Nakon knjige “U traganju za izgubljenim Narcisom” glumac Zdenko Jelčić na jesen izdaje i drugu knjigu - “Sponzoruša”. U njoj govori o sebi dok je ‘80-ih godina živio u Parizu. Iako mu redom savjetuju da knjigu nazove “Žigolo”, popularni komandant Ljubo iz “Kapelskih kresova” ne voli, kaže, tu riječ. Francuskinje pak pamti i danas.

- U Francuskoj sam tih godina dobro živio. Ne baš uvijek na račun šarmantnih Parižanki, ali bilo je svega - smješka se Zdenko, koji je za sobom u mladosti nerijetko ostavljao slomljena srca.

- Kad sam 1965. godine došao u Zagreb na studij političkih nauka, upoznao sam i kolegice, lijepe Zagrepčanke. Kako sam i ja bio komad iz provincije, vodile su me sa sobom po teatrima. Tada sam se i zaljubio u kazalište - otkriva.

Zato je nakon završene druge godine političkih nauka upisao i Akademiju dramskih umjetnosti. Studentske dane pamti po vječitom sjedenju uz knjigu, ali za društvo, a posebno djevojke, uvijek bi našao vremena. Rado govori o ekipi, njih sedam mladića i jednoj djevojci - predivnoj Vlasti Knezović.

- Ja jedini nisam bio zaljubljen u nju, nažalost, jer smo od samog početka kliknuli kao prijatelji. Inače sam tada bio leteći tip, ni s jednom se ženom nisam zadržao duže od dva, tri dana. Kao takav, za ozbiljnu Vlastu iz fine familije bio sam neozbiljan. Ona lijepa, dobro odgojena, a ja ludonja kojeg se nije moglo uhvatiti ni za glavu ni za rep - smije se.

Kad bi s nekom djevojkom i ostao “punih tjedan dana”, kolege su se zamislili je li to Zdenko ušao u ozbiljnu vezu. Deset godina nakon njegova dolaska u Zagreb, u vrijeme emitiranja “Kapelskih kresova”, ulice su bile prazne, a zgodni komadant Ljubo slamao srca diljem Jugoslavije. Imao je 27 godina, bio friško razveden, i odgovarala mu je ta euforija za njim.

- Prepoznavali su me svugdje, žene su se ponašale kao da pred njima stoji Alain Delon. Kako u Jugoslaviji tako i u Kini, Poljskoj, svakoj zemlji gdje se serija emitirala. I danas mi ljudi priđu i kažu ‘Gospodine Ljubo...’ Nikad mi to nije išlo na živce. Znam dosta ljudi koji vole reći ‘ja ne volim da mi se prilazi’, ali ja nisam među njima. Zašto bi mi smetalo? Svi smo mi sujetni, a posebice glumci - priča Zdenko.

Muškarcima je bio trn u oku, no Zdenko za to nije mario

Sjeća se da je muškarcima oko sebe bio trn u oku, jer žene bi se rado osmjehivale baš njemu. Zdenko kaže da za to nije mario. Usamljenih djevojaka tada je, priča, bilo u izobilju, a momaka malo.

- Dobro sam koristio situaciju. Osim toga, dečki su uglavnom kukavice pa su se bojali prići lijepoj curi. Ako je još bila i pametna, bježali bi od nje kao vrag od križa. Ja sam bio dosta hrabar dečko, nisam se bojao cura i sve je išlo kao po loju - govori.

Mada je u Zagrebu ostao tijekom cijelog studija, ni jedna ga Zagrepčanka nije vezala uza sebe. To je uspjelo tek mladoj crnki, Dubrovkinji Melaniji, u koju se Zdenko zaljubio čim je, prije nego što je diplomirao, došao u kazalište Marin Držić. U braku im se rodio sin Ivan, ali brzo su, kaže, počele i svađe. Nakon razvoda ostali su u divnim odnosima. I danas se čuju.

- Moj sin je najbolje što sam u životu napravio. Danas je profesor na menadžmentu i ima dvije kćeri, moje unuke Lucianu i Lorenu. Tako sam se, nakon dugo vremena, ponovno zaljubio. Prvo u Lucianu, a sada sam zaljubljen u obje. Lorena je ipak favorit jer ima samo godinu dana. Luciana je već ozbiljna petogodišnja cura s kojom se mogu i zafrkavati - kaže.

Osim ljubavi, uz Dubrovnik ga vežu sjećanja i na prvi angažman, prve velike uloge, prve važne nagrade. U gradu gospara bio je u dva navrata od 1971. do 1974. nakon čega je otišao u vojsku, pa u Zagreb. Jedno vrijeme bio je slobodnjak da bi se u Dubrovnik vratio 1978. godine. U sjećanju su mu osam divnih kazališnih sezona.

S drugom suprugom Dijanom upoznala ga je njezina mama

- Dubrovnik je u to vrijeme imao najbolji teatar u Jugoslaviji i tamo sam napravio svoje najbolje uloge. Pamtim sjajnu ekipu (Mišo Martinović, Milka Podrug Kokotović, Kruno Šarić...), glavne role, sjajne predstave i dvije, onda užasno važne, Prvomajske nagrade za najboljeg glumca. Danas bi to bila Nagrada udruženja dramskih umjetnika - prisjeća se.

Nakon razvoda od lijepe Melanije, tada 26-godišnji Zdenko sljedećih 15 godina bio je samac. Jedno vrijeme živio je i u Parizu, a zgode s Francuskinjama ispričat će, zagonetno najavljuje, u knjizi. Na inzistiranje je li i tamo slamao srca, šturo kaže:

- Francuskinje su Europljanke, puno je lakše bilo doći do njihovih srca nego do naših, balkanskih.

U tom je periodu često dolazio i u Zagreb. Iza sebe je već imao 40-ak filmova, serija, 30-ak TV drama i nebrojeno kazališnih rola. Volio je doći u Gavellu gdje su njegovi prijatelji igrali zajedno s Vesnom Smiljanić, nekadašnjom asistenticom Branka Gavelle i jednom od osnivača kazališta Gavella.

Zdenko je bio dosta mlađi od nje, ali Vesna je ipak odigrala važnu ulogu u njegovu životu - upoznala ga je s njegovom drugom suprugom, njezinom kćeri Dijanom.

- Kad smo se upoznali, Dijana je već desetak godina radila u Švicarskoj, a kad bi došla u Zagreb, posjetila bi mamu u Gavelli. Bila je jako lijepa, a i ja još komad u formi. Svidjeli smo se jedno drugome, zaljubio sam se u nju, a zajedno smo i danas. Volim reći da nisam bio ni ekonomski ni politički nego ljubavni emigrant - govori Zdenko, koji se zbog ljubavi preselio u Švicarsku.

Dijana je tamo već imala uhodan posao, a Zdenko je ovdje bio iznimno tražen glumac. Kao dobar politolog procijenio je da na ovim prostorima sljedećih 30 godina neće biti sreće. Pa je sa svoje 42 godine krenuo u nepoznato. Nakon dvije godine svladao je njemački jezik dovoljno dobro da zaigra u teatru. Bio je spreman i stati pred kamere. Prvo je, govori, odradio nekoliko filmova, pa TV drama, u jednoj seriji igrao je Rusa razbojnika. Igrao je u ciriškom Schauspielhausu, najuglednijem teatru njemačkoga govornog područja. Glumio je u “Klinici”, “Čovjek je čovjek”, “Kasimir und Karoline”, redom velikim predstavama. Uslijedila je i švicarska sapunica “Litty und Blank”. Istodobno je u Hrvatskoj igrao u “Zabranjenoj ljubavi”, koju je ostavio jer nije mogao stalno biti na relaciji Zürich - Zagreb.

Danas, kaže Jelčić, posebno rado sjedne za stol sa svojim nećakom, redateljem Bobom Jelčićem, čije uspjehe itekako prati.

Pun je ponosa kad gleda filmove svog nećaka Bobe Jelčića

- Kao dječak je dolazio u Dubrovnik gledati ‘Skup’, ‘Dunda Maroja’. S 14 godina mi je rekao: ‘Ja ću biti redatelj’, pa je dogodine to ponovio. Sljedeće godine opet. Izgradio je odličnu karijeru i danas volim pričati s njim. Iako mi je nećak, Bobo i ja smo dobri prijatelji. Kod nas su, naime, ti odnosi nećak-stric dosta čudni. Sin je mog 12 godina starijeg brata, između mene i Bobe razlika je samo 17 godina - priča Jelčić.