Mrzim Pariz iz dna duše, bilo mi je tamo grozno. Nije kriv grad. Kad ste bez novca, tako biste se osjećali bilo gdje na svijetu. Jela sam svaki dan omlet sa šunkom jer je to bilo najjeftinije jelo, izjavila je Žuži
ZRAČILA OPTIMIZMOM
Žuži Jelinek nema već 7 godina, udavala se 4 puta: 'Kroz moj život su prošli mnogi muškarci'
Kad je prije sedam godina, 23. siječnja 2016., stigla vijest da je umrla Žuži Jelinek, hrvatska javnost znala je da se ugasio veličanstveni život u koji je stalo toliko mnogo tužnih i sretnih događaja, toliko obrata, uspona i padova kakve bi malo koji čovjek izdržao.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:22
A ova krhka žena ne samo da je prebrodila mnoge životne krize i tragedije, nego je sve do posljednjeg dana zračila nepresušnom energijom i optimizmom kojim je motivirala sve koji bi joj se našli u blizini. Čak i u poznim godinama probleme bi okretala na šalu i govorila da je to jedini ispravni stav prema životu, koji je smatrala tek uzbudljivim putovanjem punim izazova.
Žuži Jelinek je rođena 17. srpnja 1920. u Budimpešti kao Szuszana Ferber, u siromašnoj židovskoj obitelji. Osim nje, roditelji Ruža i Izidor imali su još tri sina - Imru, Aleksandra i Ivana. Roditelji su bili gluhi i u mladosti su se upoznali u školi za gluhe osobe jer je u tadašnjoj Austro-Ugarskoj jedina takva škola bila u Budimpešti. Odmah nakon Žužina rođenja roditelji su se vratili u Zagreb. Živjeli su u Maksimirskoj ulici, a otac je izrađivao četke. Djeca su trebala slijediti njegov put, ali Žuži to nije željela.
- Oduvijek sam znala što želim biti. Imala sam 12 godina kad sam si sašila prvu haljinu jer sam htjela biti dotjerana. Roditelji su bili siromašni i nisu mi to mogli priuštiti. Živjeli smo u velikoj mizeriji pa smo i mi djeca trebali biti ‘kefari’. I danas znam izrađivati četke - rekla je jednom Žuži. Ja sam mrzila siromaštvo u kojem smo živjeli i zbog kojeg sam kao dijete doživjela mnoga poniženja. Sjećam se da se očeva sestra udala za vrlo bogatog čovjeka i uvijek bi nas, svaki put kad bi moji roditelji s nama djecom dolazili k njoj u posjet, primala u kuhinji, nikad u dnevnom boravku. Tad sam odlučila da moram postati netko, no moj brat je bio uspješniji od mene. S ocem je izrađivao četke i istodobno završio Ekonomski fakultet - prisjećala se Žuži za koju su roditelji mislili da će biti prodavačica u njihovoj trgovini s četkama.
Nije dugo izdržala na tom poslu. Završila je Građansku školu pa su je poslali da izuči zanat za izradu šešira, no to je nije previše zanimalo pa je ubrzo ostala bez posla. Ipak, završila je privatnu trgovačku školu, a onda se zaposlila kao daktilografkinja u tvornici Rožankovski, ali ni to nije trajalo predugo. Roditelji više nisu znali što bi sa Žuži koja je, kad bi došla kući, samo šivala pa su je poslali k očevoj sestri koja je u Budimpešti imala tad poznati modni salon.
- Konačno sam postala sretna jer sam učila i radila ono što me oduvijek zanimalo. A onda sam jednog dana rekla teti da bih željela otići u Pariz i raditi u nekoj modnoj kući. Putem svojih veza teta me uputila u čuvenu modnu kuću Nine Ricci. Sjela sam u vagon trećeg razreda i otputila se u europsko srce mode - pričala je svoj životni put Žuži, koja je po dolasku unajmila mali stan. Priznala je da joj je glavni grad Francuske do kraja života ostao u groznom sjećanju.
Iako je unajmila stan u prvom pariškom arrondissementu, u samom središtu grada, da bi bila što bliže poslu, život joj nije bio nimalo lagodan.
- Mrzim Pariz iz dna duše, bilo mi je tamo grozno. Nije kriv grad. Kad ste bez novca, tako biste se osjećali bilo gdje na svijetu. Jela sam svaki dan omlet sa šunkom jer je to bilo najjeftinije jelo. I tako dvije godine. Razočaralo me što je prvi posao koji sam dobila kod Nine Ricci bio u odjelu za tzv. ‘defektne žene’. Tu se šivala odjeća za one koje nisu mogle u konfekcijske brojeve. Ali tamo sam naučila nešto što će mi biti itekako korisno kasnije u životu, a to je kako napraviti odjeću za žene nesavršenog tijela - objasnila je Žuži, koja bi svaki loš start pretvorila s vremenom u pobjedu.
Kako je rekla, stalno je mislila o tome da nije željela biti ni trgovkinja ni daktilografkinja, nego modna dizajnerica i zato je svaki dan proveden u Parizu htjela iskoristiti za svladavanje novih znanja. Na posao bi dolazila prva, a odlazila zadnja i već nakon šest mjeseci dobila je ključeve cijele modne kuće, a nakon godinu dana - s jedva navršenih 20 godina postala je šefica jednog odjela.
Kod Nine Ricci ostala je dvije godine, a onda je počeo rat. Vratila se u Zagreb i zaposlila u salonu Fuchs, gdje je postala direktorica. No shvatila je da nije stvorena da radi za druge i da želi imati vlastiti salon. Žuži je imala završenu stručnu školu, ali to nije bilo dovoljno. Morala je položiti državni ispit. Na krojačkom ispitu su u komisiji sjedile ugledne vlasnice modnih salona pa su tako Žuži ocjenjivale njezina bivša poslodavka Fuchs i njezina prijateljica. Znale su da bi im Žuži mogla postati ozbiljna konkurencija i na ispitu je - pala.
- Nisu me pokolebale. U Praškoj 4 u dvorištu u jednoj sobi na katu, koju sam unajmila, otvorila sam krojački salon za žene, što sam mogla i bez ispita. U Parizu sam naučila kako se vodi proizvodnja i uzela sam dvije radnice, a uskoro se posao proširio da sam morala zaposliti još četiri - ispričala je Žuži. Tad je stekla prvi značajniji novac te je počela razmišljati o kupnji kuće za sebe i roditelje, a mami je za rođendan kupila prvu bundu.
Život će joj uskoro odrediti i ljubav prema mladom liječniku Ivi Jelineku. Naravno, njegova dobrostojeća obitelj jako se protivila tom braku pa ni Žuži nije htjela raditi probleme. Ali osvojila je srce mladog Jelineka, a onda ih je rat razdvojio. Uspostavom NDH, Jelinek je, kao Židov, morao napustiti Zagreb i skloniti se u Rijeku, ali je svojim roditeljima rekao da je Žuži jedina žena koju želi oženiti pa su Jelinekovi roditelji popustili. No osam dana kasnije mladi ustaški časnik ušao je u njezin salon u Praškoj i rekao da ima 24 sata da isprazni prostor.
Znala je da su već tad Židove počeli voditi u sabirni logor u Savskoj ulici i da je vjerojatno čeka ista sudbina. Stoga se preko noći spakirala i zahvaljujući prijatelju Žarku Dolinaru dobila propusnicu, pa je i ona za Jelinekom otputovala na Sušak. Vjenčali su se deset dana kasnije, a kako je Židovima bilo zabranjeno raditi, Žuži je tajno šivala ženama po kućama i tako zarađivala novac.
Unajmili su vilu na Pećinama, a onda je u Rijeku povukla i svoje roditelje, nakon što su doživjeli najtežu traumu koju čovjek može doživjeti. Sva su tri sina - Žužina braća - stradala. Imru su ustaše strijeljale u zatvoru Kerestinec, pred očima roditelja, Aleksandar Šanji je umro u Koncentracijskom logoru Jadovno, a Ivanu se ni ne zna za grob.
Kako bi prehranila sebe, roditelje i supruga, otvorila je opet modni salon i u Rijeci su ostali sve do kapitulacije fašističke Italije 1943. Te godine u Rijeci su se počeli okupljati Židovi i Hrvati koji su se željeli pridružiti partizanima. S njima su krenuli i Žuži i njezin suprug. On je bio liječnik, a ona je asistirala suprugu i šivala vojničke šinjele. Putem su im se pridružili i njezini roditelji, koji bez njezine pomoći vjerojatno ne bi ni preživjeli rat. U partizanima je zatrudnjela i izgubila dijete.
Kraj rata dočekali su u Petrinji pa je Žuži na zaprežna kola ukrcala roditelje i krenula prema Zagrebu kako bi spasila Jelinekovu roditeljsku vilu na Šalati. Uspjela je. Iz nje je izbacila neku ustašku obitelj i zapečatila kuću sve do oslobođenja Zagreba, koje je uslijedilo nekoliko tjedana kasnije.
Čim je došla u Zagreb, skinula je uniformu i odjenula se kao dama kako bi se vratila svojem pravom pozivu. Ubrzo je dobila prve “mušterije” i pokrenula posao. Počele su dolaziti i bivše pripadnice građanskog Zagreba, ali i supruge novih političara.
Jedna od njezinih stalnih klijentica tako je postala i Jovanka Broz, supruga predsjednika Tita. No ni ovaj put nije sve išlo glatko. Naime, Jovanka je u Žužin salon došla tek sredinom 60-ih i nakon što je u bivšoj Jugoslaviji postala “državni neprijatelj broj 1”. U međuvremenu joj se raspao i brak s Ivom Jelinekom.
- Tijekom 50-ih odlučila sam krenuti za Ameriku. U deset kovčega spakirala sam sto svojih haljina, uzela dvoje djece, tad malog sina Ivu i još manju kćer Dianu, te dvoje gluhih roditelja, ukrcala se s njima na brod i krenula put New Yorka. Smjestili smo se u nekom skromnom hotelu, daleko od središta grada, i nikako nisam uspijevala doći do važnih ljudi. Majka me je počela nagovarati da se vratimo u Zagreb, ali nisam odustajala. Preko nekih veza pronašla sam smještaj u ekskluzivnom Essex Houseu i ubrzo upoznala novinarku New York Timesa, koja se zainteresirala kako to izgledaju haljine modne kreatorice iz jedne male komunističke zemlje. Objavila je o meni tekst, a nakon toga jugoslavenski diplomati pri UN-u ubrzo su me kontaktirali i organizirali mi glamuroznu reviju - ispričala je Žuži koja je znala da se sreća uvijek nasmiješi hrabrima, upornima i marljivima.
Odmah nakon revije za njezine su se modele zainteresirale newyorške robne kuće i otkupile sve modele te naručile još. Dapače, među naručiteljima cijele jedne kolekcije bila je i robna kuća Lord&Taylor.
- Cijelu liniju trebao je proizvesti tadašnji Varteks, ali nisu ispunili zadane rokove i posao je propao - prisjetila se Žuži Jelinek, koja se nakon toga posvetila tome da svoje modele predstavi u Australiji.
Ali nisu je zaboravili ni jugoslavenski političari. Budući da je sad već bila poznata u Americi, tadašnji ministar ekonomije poslao joj je pismo s ponudom da preuzme jednu državnu konfekcijsku kuću. Nije je to zanimalo jer je htjela biti samostalna. I tadašnji zagrebački gradonačelnik Veco Holjevac upozorio ju je da ne odbija tu ponudu: “Žuži, režeš granu na kojoj sjediš”.
Nakon nekoliko dana inspektor su upali u njezin salon, zaplijenili joj strojeve i zatvorili radnju. Bila je 1962. i Tito je održao govor u Splitu u kojem je spomenuo “opasnost od povratka kapitalizma”, a Žuži je po njemu bila glavna predstavnica tog omraženog sistema. Shvatila je da joj u tadašnjoj SFRJ više nema poslovne budućnosti pa je morala okrenuti novu stranicu. Sjetila se da je u torbici čuvala posjetnicu koju je dobila na jednom od svojih putovanja brodom u Ameriku.
- Na jednom od putovanja u Ameriku, kad sam već imala novca, putovala sam s djecom i roditeljima luksuznim brodom ‘Queen Elizabeth’. Upoznala sam mnoge zanimljive i utjecajne ljude, a znala sam da će se na brodu zadnju večer putovanja održati modna revija i birati najljepša toaleta. Pronašla sam lijepu mladu ženu i odjenula joj moju haljinu od čipke. Pobijedila je i svi su joj prilazili i pitali tko potpisuje kreaciju. Nitko nije čuo ni za kakvu Žuži Jelinek, naravno. Ali je među zainteresiranima bio i bračni par iz Švicarske. Suprug je postavljao stručna pitanja i pružio mi posjetnicu. Imao je proizvodnju kišnih kaputa i htio me angažirati. Odbila sam.
Tog čovjeka sjetila se nekoliko godina kasnije. Ovaj put bez radnje i bez posla zaputila se opet s dvoje djece i roditeljima iz Zagreba u Ženevu te pronašla adresu s posjetnice. Bila je to predivna obiteljska kuća na obali Ženevskog jezera. Supružnici su se odmah sjetili suputnice s broda i dobila je posao. I po tko zna koji put u životu krenula je ispočetka.
Ova fascinantna žena nakon nekoliko godina kupila je tamo prvu kuću, a onda je upoznala i drugog supruga. Bio je to švicarski odvjetnik Frank Lüthy. A kako je i dalje Zagreb smatrala svojim gradom, počela je pisati pisma jugoslavenskim rukovodiocima s molbom da joj omoguće rad u domovini. Konačno, u svibnju 1964. dobila je poziv da dođe u Beograd. Predsjednik Tito osobno joj je odobrio da ponovno otvori modni salon u Zagrebu i zamolio je da počne šivati za njegovu suprugu Jovanku.
- Brzo je naučila sve o modi i stilu. U to vrijeme bila je predivna žena - imala je lijepu put, nije bila debela, imala je predivno tijelo. Poslije se udebljala pa sam je jednom i pitala zašto ne pripazi. Imala je problema s dijabetesom, a iz partizana je imala problema s cirkulacijom u nogama od ozeblina. Rekla mi je da joj je teško paziti na prehranu jer svaki dan sjedi na ručkovima i večerama na kojima se služe fina jela kojima ne može odoljeti - ispričala je jednom Žuži, koja je od tada počela voditi dva posla istodobno. Sjela bi u svoj Cadillac i iz Ženeve bez stajanja, nakon 16 sati vožnje, odjurila u salon, priredila krojeve, donijela materijale i napravila plan proizvodnje, a onda nakon nekoliko dana krenula u suprotnom smjeru i isto učinila u Švicarskoj.
Godine 1968. umro joj je drugi suprug, da bi četiri godine kasnije bila u novom braku. Ovaj put se udala za Vladu Majdera, ministra ribarstva u Vladi SFRJ. S njim je bila u braku do njegove smrti 1991., a onda se u 80. godini udala za Milorada Ronkulina, s kojim je ostala u braku do smrti. No bez obzira na brakove, Žuži nije nikad napustila svoj posao. Na relaciji Zagreb - Ženeva živjela je gotovo 50 godina, pa se čak i u devetom desetljeću života hvalila kako voli sjesti u svoj Cadillac - doduše, ovaj put s vlastitim vozačem i omiljenim psom Olafom.
U međuvremenu, tih 60-ih i 70-ih godina, kupila je još tri zemljišta i sagradila još tri kuće na obali Ženevskog jezera, koje je iznajmila. Gradila ih je u vrijeme dok ono nije bilo ni približno tako skupocjeno odredište za elitu iz cijeloga svijeta. Tek mnogo godina kasnije u njezino susjedstvo doselit će se francuske zvijezde Charles Aznavour i glumac Alain Delon, pa vozači Formule 1 Michael Schumacher i Alain Prost te Sophia Loren.
Žuži je od 1994. bila je redovna kolumnistica hrvatskog časopisa Glorija, a tijekom života napisala je deset knjiga, od kojih je zadnja objavljena 2013. godine pod imenom "Živjeli muškarci" i sastoji se od njezinih kolumni iz časopisa Glorija. Ostale Žužine knjige su "Mijenjaju li se muškarci", "Žene, osvajajte...", "Od seksa do vječnosti", a pisala je i o svakodnevnim problemima, zdravstvenom odgoju, osobnoj higijeni i odnosu prema novcu. Jelinek je govorila kako joj je seks oduvijek bio bitan.
- Seksala bih se ja još, ali muž mi je star. Kroz moj život prošli su mnogi muškarci, ali ne mogu otkriti s koliko sam njih spavala. Da se ponovno rodim, sve bih isto napravila - govorila je tijekom života Žuži.
Mala siromašna djevojčica, rođena u obitelji gluhih roditelja, tako je vlastitim radom i vječnim optimizmom ostvarila više nego što je mogla sanjati. Ispunila je najvažnije obećanje koje je dala samoj sebi - da će jednog dana biti netko i nešto te da nikad više nitko neće ponižavati ni nju ni njezinu obitelj. Nakon što je umrla u siječnju 2016., iza nje su ostale četiri kuće u Švicarskoj, vila u Opatiji u kojoj je obožavala provoditi ljeta i sedmerosobni stan na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
