Zvjezdan Ružić: 'Kad stvaram, nitko nema pravo glasa...'

Pijanist i skladatelj Zvjezdan Ružić na turneji je povodom aktualnog albuma "A Storm in a Teacup". Turneju je "otvorio" u Splitu, a jedan od njezinih središnjih trenutaka bit će zagrebački koncert u Boogaloou 22. listopada. Turneja je uključivala Split, Šibenik, Osijek, Zagreb, Čakovec, Zadar...

Tijekom dosadašnje karijere nastupali ste diljem svijeta, uključujući i veliku turneju po Kini, Australiji, Americi. Kako to da ste se tek sada odlučili na svoju prvu veliku hrvatsku turneju?

Možda zato što sam previše godina slušao glasove da u Hrvatskoj nema dovoljno publike za kvalitetnu glazbu. I povjerovao sam im. Tek kad sam otišao u svijet, shvatio sam da je svugdje isto. Svijet je u tvojoj glavi. Kako razmišljaš, tako privlačiš. Tko vjeruje da u Hrvatskoj nema publike, tako će mu i biti. Ja sam povjerovao da je ima, i svaki moj koncert to dokazuje. Slični nađu slične. Ali trebale su mi godine da shvatim da ne postoji „tu“ i „tamo“. Zagreb, Tokyo, New York, London, Šangaj, Sydney… Ljudi su ljudi. U tome je sva mudrost. Zato tek sada.

Je li za samostalnu turneju po Hrvatskoj trebalo više hrabrosti nego za odlazak pred publiku na drugom kraju svijeta?

Naravno. Kad ideš u svijet, imaš onu posebnu nadu, snagu. I uvjerenje da je tuđa trava zelenija. U startu je lakše. Kad radiš turneju kod kuće, boriš se sa sto starih strahova i bitaka u glavi, jer se tu susrećeš sa svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. U svijetu si samo u sadašnjem trenutku ili u onom koji tek dolazi. Prošlost je ta koja komplicira stvari.

Foto: PROMO

Što se u vama ili oko vas moralo posložiti da biste rekli: „Sada je pravi trenutak da ovaj projekt odvedem pred publiku diljem Hrvatske“?

Morao sam napraviti album po svjetskim standardima. Dati mu zadnji atom snage, uložiti zadnji novac u produkciju i ogoliti posljednji sloj svog srca, da dođem do one istinske dubine i dam sve što imam. A Storm in a Teacup moj je prvi album koji bez trunke srama ili straha mogu izvesti bilo gdje na svijetu. Ponosan sam na sve što sam stvorio, na ono što jesam i na ono što mi je On kroz ovaj album poklonio. To je dar koji s radošću dijelim s publikom, bila ona u Hrvatskoj, Britaniji ili negdje dalje. To je album koji sam čekao da bih se do kraja otisnuo na put. Bez zadrške, bez sumnji. Zato znam da je sada pravi trenutak. Za turneju, za sve.

Turneja obuhvaća Split, Šibenik, Osijek, Zagreb, Čakovec, Zadar, Pulu, Pazin, Varaždin i Rijeku. Zašto ste odabrali upravo te gradove?

Htio sam obuhvatiti sva veća kazališta u Hrvatskoj. Bit će tu i nekoliko koncertnih dvorana, zbog broja publike i atmosfere. Ali kod mene nema planiranja i strategije. Ja idem srcem. Prvo skočim, a tek onda kažem „hop“. U svim tim gradovima već sam nastupao i u svakom ostavio komadić sebe. Sada im se vraćam s posebnim uzbuđenjem, da prijateljima svoje glazbe uživo predstavim A Storm in a Teacup.

Jeste li gradove i njihov redoslijed birali prema prostorima, publici, osobnim vezama koje imate s pojedinim sredinama ili je presudila organizacijska logika turneje?

Redoslijed je odredio moj tim. Nismo htjeli da sve bude zatrpano i nagurano, nego da glazba između koncerata diše. Da ostane prostora za tišinu, u kojoj će publika sama ispričati svoj doživljaj. Vjerujem da je to i dalje najbolja reklama: preporuka iz srca nekoga tko je na koncertu doživio nešto više. Nema tu žurbe, bljeskova ni trikova. Glazba je početak i kraj svega što stvaram. Ona uvijek mora biti poštovana i nježno tretirana. Jer kad mojoj glazbi nije dobro, ni ja ne mogu biti okej.

Foto: silovinac

Turneju ste otvorili u Splitu, a jedan od njezinih središnjih trenutaka bit će zagrebački koncert u Boogaloou, 22.10.. Koliko se program prilagođava pojedinom gradu i prostoru, a koliko želite da publika u cijeloj Hrvatskoj doživi istu umjetničku priču?

Produkciju prilagođavamo veličini dvorane. U manje kazalište, s ograničenim tehničkim mogućnostima i manjim kapacitetom, nemoguće je donijeti produkciju po svjetskim standardima kakvu ćemo imati u dvorani poput Velikog Lisinskog. Ali to bi vam moj tim objasnio bolje od mene. Ja se želim fokusirati na glazbu. Bitno mi je da putuje, da dopire do srca ljudi, da je prepoznaju. Emocija. To je cilj, bez obzira na formu koncerta. Moj klavir je uvijek tu. Od njega je sve počelo i s njim sve završava.

Koliko će ljudi ukupno imati priliku vidjeti ovu turneju i jeste li već sada iznenađeni interesom ili reakcijama publike u pojedinim gradovima?

Moj tim izračunao je da će na ovoj turneji više od 10.000 ljudi čuti moju glazbu. Ja ne pratim prodaju ulaznica. Nekad sam to radio i nabijao si pritisak. Sada prepuštam Bogu da vodi. Ako treba biti, bit će. Ali drago mi je kad vidim koliko mi ljudi piše na društvenim mrežama da se vesele koncertu, da dolaze. To mi jako znači. Moja glazba je živa tek kad živi u tuđim životima, tuđim pričama, snovima… Tuđoj boli. Tada sve ima smisla.

Kada se govori o projektu Zvjezdana Ružića, često se stječe dojam da iza svega stojite gotovo potpuno sami: skladate, svirate sve instrumente, oblikujete program i osmišljavate cjelokupan koncertni koncept. Koliko je taj dojam točan?

Glazbu vodim potpuno sam i tu nitko nema pravo glasa. I za produkciju, od tekstova na ekranu do zvuka, svjetla, slike i kamera, imam viziju i glavnu riječ. Ali organizacijskih detalja ima mali milijun, i to onih koje publika nikad ne vidi. Za njih imam svoj sjajan tim. Nisam sam.

Foto: silovinac

Tko su ljudi koji danas stoje iza projekta Zvjezdana Ružića i bez kojih ovako velika turneja ipak ne bi bila moguća?

To su moja menadžerica Paola Uroda, Lida Hamar, koja vodi PR, vizualni dizajner te svi ostali sjajni tehničari i glazbenici iz Hrvatske, Slovenije i Austrije. Oni daju veliku podršku mojoj glazbi i pomažu mi da je predstavim svijetu u najljepšem svjetlu. Riječ je o više od 150 glazbenika i tehničara s kojima ću u sljedećim mjesecima dijeliti pozornicu i stvarati glazbu.

Kako birate suradnike: oslanjate li se na intuiciju, iskustva iz ranijih suradnji, preporuke ljudi kojima vjerujete ili volite otkrivati nova imena i graditi vlastiti tim?

U preporuke ne vjerujem. Svi smo previše različiti da bi mi to bilo mjerilo. Vodim se glazbom, ne etiketama. Vizijom, intuicijom, srcem. Tu nema fejkanja: osjetiš kad te netko vidi i kad osjeća tvoju glazbu. Uvijek radije biram srcem nego kalkulacijama. Mnogi biraju iz straha, da se nekome ne zamjere. Kod mene toga nema. Ako me netko dotakne svojom svirkom ili znanjem da napravi ton, sliku, svjetlo… To je to. Tu moja potraga staje. Upravo sam tako okupio i svoj tim, i prateći orkestar, i sve tehničare.

Je li vam važno da suradnik, osim stručnosti, razumije vaš karakter, način rada i emocionalni svijet iz kojeg nastaje vaša glazba?

Važno mi je da u duši osjetim onaj mir, onaj osjećaj spokoja. Da znam da će moja glazba biti u pravim rukama. U rukama ljudi koji će je njegovati, čuvati, vjerovati u mene i u nju. Sve je energija. Ako nema te vjere, džabe sva perfekcija izvedbe i ostalo. To može i AI stvoriti. A mene zanima duša. Takve suradnike biram, one slične sebi. Koji hodaju svijetom sa strašću u oku za ono što rade, otvorena srca, koji dijele ljubav i uljepšavaju ovaj svijet. To je moj tim ljudi.

Koliko vam organizacija turneje, produkcija, promocija, putovanja i svi poslovi koji nisu izravno povezani s glazbom oduzimaju stvaralačku energiju?

Naravno da oduzima vrijeme. Puno je tu gostovanja, intervjua, najava, sastanaka s timom, proba s glazbenicima, raspisivanja partitura… A uz sve to i vrijeme koje poklonim svome klaviru. Ali stvaralačku energiju sve mi to ne oduzima, nimalo. Zapravo me inspirira. Samo što je dan od 24 sata često prekratak za sve što u njemu želim ostvariti.

Foto: Marvin Anthony

Umjetnici se danas sve češće moraju baviti produkcijom, promocijom, društvenim mrežama i vlastitim poslovnim odlukama. Imate li ponekad osjećaj da vam je najteže pronaći vrijeme da jednostavno budete glazbenik?

Danas je apsolutno sve drugačije. Nema više onog old school pristupa, da si po čitave dane samo uz klavir, a sve ostalo za tebe odrade neki tamo barbe iz velike izdavačke kuće. Ali glazba je i dalje mjerilo. Neki se glazbenici žale na influensere koji zbog broja pratitelja ispadaju „uspješni“. Istina je daleko od toga. Jedino mjerilo i dalje je trenutak kad publika u dvorani čuje tvoju glazbu uživo. Onaj osjećaj koji možeš osjetiti samo srcem, a teško ga je i staviti u riječi. Zbog njega ljudi dolaze na koncerte, jer im takva glazba liječi dušu, daje utjehu, nadu, snagu za njihove borbe. Sve ostalo je važno, ali ni upola onoliko koliko ljudi misle. Lako to postane utrka štakora, u kojoj trčiš u krug i loviš vlastiti rep. Svi smo bili tamo u nekom trenutku. Znamo okus tog glupog osjećaja. Živimo u najvećoj tehnološkoj revoluciji dosad i normalno je pogubiti se u moru čudnih algoritama. Odrastao sam igrajući se rata u šumi i gradeći kućice na drvetu s ekipom. Danas ni klinci ni mi odrasli ne možemo tri sekunde bez mobitela. Zato se trudim koliko god mogu ne izgubiti taj old school pristup. I u glazbi i u životu.

Postoji li dio kontrole koji biste rado prepustili drugima ili vam je, zato što je projekt toliko osoban, teško potpuno se odmaknuti od bilo kojeg njegova segmenta?

Ono što sam prepustio svom menadžmentu i PR agentici već je velik dio kontrole. Sve ostalo i dalje želim sam nadgledati. Moja glazba je moja duša. Nema tu prostora za eksperimente. Nekome će to možda biti zanimljiv „projekt“, a meni je to život. Ne dam nikome da vježba na mom životu i poigrava se njime. Nije mi teško raditi koliko god treba i imati sto detalja u glavi. Teško bi mi bilo ne znati što se zbiva i gledati kako se esencija moje duše, moje glazbe, polako topi u tuđim idejama. Svatko ima svoj put i dovoljno je izazovno slijediti ga. Idem tim putem, koliko god težak bio, ali moram ga prohodati sam. Nitko drugi ne može umjesto mene podnijeti tu žrtvu. Tu predanost. Dar sam dobio od Njega. Ne zato da bih ležao i odmarao dok drugi na tom daru rade. To bi bilo oholo i nezahvalno. Organizaciju i te detalje mogu prepustiti, a sve ostalo je pod mojom dirigentskom palicom.

Album A Storm in a Teacup sadrži 33 skladbe koje su nastajale tijekom vašeg boravka u Londonu, a sve ste instrumente sami odsvirali. Je li ta potpuna autorska i izvođačka kontrola vaša najveća sloboda ili ponekad i najveći teret?

Moj jedini neuspjeh bio bi da ne ostvarim umjetničku viziju koju čujem i vidim u glavi. Nije mi važno hoću li sve odsvirati sam ili ću za pojedinu dionicu trebati nekoga angažirati. Nemam taj problem. Naprotiv. Ali A Storm in a Teacup priča je o mojoj oluji. Nisam planirao sam odsvirati čitav orkestar, ali On je htio da bude tako. Doslovno sam slijedio Njegov trag, trag glazbe. Bez unaprijed stvorene slike. Nastanak ovog albuma bio je obrnut od svega što sam dosad radio. Prvo su dolazili instrumenti koje je moje srce tražilo. Tek onda, dok sam ih svirao, nastajala je glazba, sloj po sloj, gradile su se teksture i odjednom je to bilo to – Oluja u šalici čaja. Puno je toga neobjašnjivog na putu stvaranja ovog albuma. Mogao bih o tome napisati knjigu. Velik je to dar koji sam primio od neba.

Dobitnik ste više Porina i brojnih strukovnih priznanja. Koliko nagrade stvarno mijenjaju položaj umjetnika, a koliko nakon trenutka slavlja ponovno ostajete sami pred klavirom i krećete ispočetka?

Iskreno, nekoć su mi puno značile. Slaviš pobjedu, to što si bio najbolji. Kasnije spoznaš da nagrade baš i ne znače previše. Uz njih dolazi i puno ružnih emocija kolega koji su ih možda i sami priželjkivali ili im jednostavno smeta što je baš tebe netko nagradio. A nisu ni presudne za položaj umjetnika. Puno je nagrađivanih umjetnika za koje svijet ne zna, a puno je i onih bez nagrada koji pune dvorane i uljepšavaju ovaj svijet. Nekoć je bilo zabavno. Onda sam spoznao da su i ljudi iz struke samo ljudi od krvi i mesa, koji mijenjaju raspoloženje i naklonost i itekako su subjektivni. Baš kao i publika: ili im se nešto svidi ili ne. U tom moru subjektivnosti, ja biram publiku. Oni ipak biraju srcem, a za mene su istina i emocija sve. Odavno sam se prestao zamarati pravilima, ograničenjima i ladicama u koje bih se trebao utrpati da bih se uklopio.

Što vam je osobno značilo dobiti Porin: potvrdu vlastite vrijednosti, priznanje kolega ili otvaranje novih prilika?

Sve od navedenog. Puno mi je značio, pogotovo onaj prvi, 2015. godine, kada sam za skladbu s albuma prvijenca The Knightingale Cabaret dobio Porina za najbolju jazz skladbu. E, taj je osjećaj bio poseban. Neponovljiv.

Foto: silovinac

Kako danas gledate na hrvatsku glazbenu scenu? Ima li dovoljno prostora za autore koji ne pripadaju jasno određenom žanru i čija glazba ne slijedi uobičajene komercijalne obrasce?

Prostora ima za sve, kao i zraka koji udišemo i neba u koje gledamo. Veći je problem u našem društvu ta bolest zajedljivosti, ljubomore i ona zlatna: „Dabogda ti krava crkla.“ Taj osjećaj da te ugrožava tuđi uspjeh, tuđa sreća. Kao da zato što netko diše, ti nećeš imati zraka. A zraka ima za sve. Na novom albumu imam skladbu Crab mentality, koja govori upravo o tome. Kad se rakovi nađu u istoj posudi, nijedan ne smije van. Ako jedan pokuša izaći, drugi će ga povući natrag. Taj mentalitet nikad nisam razumio. Dolazim iz skromne obitelji, nismo imali puno, ali nikad nije bilo zavisti prema onima koji imaju. Zato mi je taj osjećaj nepoznat. Prostora ima za sve, kao i publike. A ta je publika željna svih stilova, svega što dolazi iskreno iz srca.

Je li hrvatskom glazbeniku danas lakše prvo izgraditi ime u Hrvatskoj pa krenuti prema svijetu ili se mora dogoditi obrnuto, da ga najprije prepoznaju u inozemstvu kako bi ga domaća publika počela ozbiljnije doživljavati?

Nema tu pravila. To su samo uvjerenja kojima se opravdava ono što nije uspjelo. Kada je iskreno, kada je autentično i kada doista živiš tu glazbu, bio ti poznat u inozemstvu ili ne, svijet će te vidjeti i prepoznati melodiju tvoje duše.

Foto: Maja Prgomet

Nakon međunarodnih nastupa i iskustva s publikom u različitim zemljama, primjećujete li razliku u tome kako vašu glazbu sluša hrvatska, a kako inozemna publika?

Nema tu razlike. Ljudi su ljudi. Više je to do osjećaja koji ćeš ti kao umjetnik istripati u glavi. Ako odeš u svijet s uvjerenjem da je tamo magično, puno bolje nego kod kuće, tako će i biti. Reflektirat ćeš to. Ako dođeš u Split i tripaš kako je to brutalan grad, kako te nešto u njemu podsjeća na London, imat ćeš predobru, svjetsku atmosferu. Sve je samo stvar toga kako ćemo posložiti stvari u glavi. Ne volim te podjele. Znao sam ih imati, dok mi je tuđa trava bila zelenija. Više ih nemam. Bio sam i na tim drugim travama. Boja je zapravo ista. Samo ti se čini drugačijom zbog kuta gledanja

Je li u digitalnom vremenu uopće još važno gdje je umjetnik najprije uspio ili su se granice između domaće i međunarodne karijere gotovo izbrisale?

Danas puno ljudi uspije na internetu. Imaju milijune pratitelja, lajkova… A ne mogu prodati 20 ulaznica. Varljivo je doba, pa se svašta smatra uspjehom. I dalje vjerujem da je prava karijera dug, trnovit put kojim se rjeđe ide. Na tom putu čeka te puno trnja, udaraca, razočaranja, strahova, izdaja, padova. Nema garancije što će biti, a što neće. Samo daješ, vjeruješ i hodaš dalje, s nadom da će biti dobro. U takve karijere vjerujem. Ono što brzo dođe, brzo i nestane. Mnogi će tražiti razloge da to opovrgnu, ali život će s vremenom pokazati upravo to.

Postoji li ipak nešto posebno emotivno, ali i zahtjevno, u tome da nakon velikih svjetskih pozornica stanete pred publiku u vlastitoj zemlji, gdje vas ljudi možda poznaju i iz nekih ranijih faza života?

Uvijek mi je posebno uzbuđenje nastupati pred našim ljudima. Nemam tu vrstu straha ni treme, jer ja sam isti ako me sretneš u pošti, u parku, na biciklu, na plaži ili na Sljemenu. Možda ću se malo ljepše obući za pozornicu, ali to je to. Sve ostalo je isto. Ono što jesam, pokazujem svijetu. Ne bojim se pokazati svoje prave boje. A istina uvijek pobjeđuje, bio u vlastitom selu ili na drugom kraju svijeta.

Foto: Marvin Anthony

Ova turneja velik je umjetnički, organizacijski i financijski pothvat. Je li bilo trenutaka u kojima ste posumnjali u odluku ili pomislili da ste možda preuzeli prevelik zalogaj?

Naravno da ima dana kad te lomi, kad se boriš sa svojim strahovima. Tih dana sve ti se čini krivo, kao da vodi u ponor. Ali nisam kukavica. Idem hrabro. Najgore što se može dogoditi jest da padnem. Okej, i što s tim? Nekoliko hejtera će se nasladiti i lakše si objasniti svoje neuspjehe. I život ide dalje. Ustat ću se i nastaviti hrabro koračati svojim putem. A ako opet padnem? Opet će se neki nebitni nasladiti. I opet svijet ide dalje. Ali ja neću stati. Ne zbog njih, nego zbog sebe. Jer natječem se samo sa sobom. Svaki novi dan prilika je da budem bolji od one verzije sebe od jučer. Upravo o tome govori skladba Keep Moving. Samo se kreći. Možda te baš na kraju ovog uspona čeka život koji dugo iščekuješ. Ako sada staneš, nikad nećeš znati kakav je okus pobjede. Okus ostvarenog sna onog malog klinca kojem si davno obećao da ćeš ostvariti njegovu viziju. Nema natrag. Nema odustajanja. Koliko god bilo teško… Keep moving.

Što bi za vas na kraju ove turneje predstavljalo njezin pravi uspjeh: broj prodanih ulaznica, reakcije publike, medijska vidljivost ili osjećaj da ste u Hrvatskoj napokon predstavili sebe upravo onako kako ste željeli?

Uspjeh je kada svijet prepozna glazbu. To je najvažnije. Kada u dvorani, za vrijeme koncerta i nakon njega, osjetim onu emociju, kad se povežem s publikom, kad im kroz glazbu dam to nešto više. To je najveća nagrada. Ta ogoljenost, moja i njihova… Kad se povežemo u jedno, uživamo u glazbi i zajedno odletimo u neki drugi, moj paralelni svemir. Naravno da je i sve ostalo uspjeh. Ali da sve dvorane budu rasprodane do zadnjeg mjesta, a da se ne dogodi ono prvo, za mene bi to bio potpuni neuspjeh. Nikad se nisam bavio glazbom zbog novca ni slave. Glazbu stvaram da bih svijetu vraćao dar koji mi je Bog dao da ga dijelim s ljudima. To je moja misija. Ostalo su nagrade svijeta koji me želi podržati, da mogu nastaviti hrabro koračati svojim putem snova.

Ako ova turneja otvori novo poglavlje vaše karijere, kamo biste željeli da vas ono odvede, prema još većim koncertima u Hrvatskoj, novoj međunarodnoj turneji ili potpuno novom umjetničkom projektu?

Sve je putovanje. Putovanje je cilj. Odredišta nema. Ili je odredište ona radost iznutra, zadovoljstvo onim što jesam i što stvaram. Ispunjenost srca. Volio bih da moja glazba putuje na sve strane svijeta. Da na tom putu upoznajem sve one divne ljude koji tek čekaju da se sretnemo, da čuju moju glazbu. Da budem inspiriran, da stvaram, da budem zahvalan, ponizan. Da dijelim dar glazbe koji sam dobio, da dijelim ljubav sa svijetom. I to je to.