Dijete mi je bilo u prvom osnovne žrtva vršnjičkog nasilja, znači digla sam frku, tsunami, od škole, svih stručnih službi, ravnatelja do roditelja od tog dijeteta jer se priča zlostavljanja širila na cca desetak učenika. Nasilnik je čak u vrtićkoj dobi usmrtio (namjerno) kućnog ljubimca. O ovom rangu problematičnog djeteta pričamo. Znate što se desilo? Svi ostali roditelji žrtava su šutili, mene su proglasili pripadnikom cosa nostre jer sam štitila svoje dijete, čak se nasilnik nije dao tri dana u školu od "straha" od mene. Mama tog dječaka je sav problem bacila na moj istup i očajnički apel svim roditeljima da ne šute i da pomognemo tom djetetu dok nije kasno. Opet ništa, svi šutili i tek na kraju školske godine kad je trojicu prebio, tek onda su te tri mame išle nešto poduzeti. Tad su i mene zvale sa pristupim inicijativi. Rekla sam im da je vrijeme za reakciju prošlo i da popuše k***c sada nakon pola godine. Na kraju je dijete premješteno u drugu školu i postao tuđi problem. E to je Hrvatska!