Na stranu sad ostatak planeta, pa ajmo koju o nama i toj navodno najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu zvanoj nogomet. Kod nas vikendima stadioni, ako izuzmemo ona dva i pol derbija godišnje između Dinama, Hajduka i Rijeke, najčešće izgledaju kao scenografija za dokumentarac o Černobilu. Sablasna praznina, hrđa na ogradama i točno trinaest entuzijasta na tribinama. Ali zato, čim dođe veliko prvenstvo – bilo svjetsko, europsko ili Liga nacija – odjednom se budi nešto manje od 3.900.000 „strastvenih navijača“ i „nogometnih stručnjaka“ koji inače ne bi znali nabrojati tri kluba iz vlastite županije. Tad se pale baklje, a prvenstvo služi isključivo kao izgovor za kolektivnu veselicu i prateće opijanje. I onda ide ona klasična opravdanica našeg naroda: „A čuj, nogomet je svjetski sport, tko još gleda rukomet ili vaterpolo...“ Zato smo, sustavno i temeljito, nekadašnju instituciju europske košarke uspješno srozali na amaterske seoske grane. Doslovno smo je zakopali, a ženske sekcije tih sportova ugasili smo toliko davno da ih se više nitko ni ne sjeća, iako smo nekad i tamo pobjeđivali. Sad smo na najboljem putu da u isti grob pošaljemo vaterpolo i rukomet.........................