Atletičarka Ivana Lončarek: Prosječnom frajeru sigurno nije svejedno kad mi vidi biceps

Ambiciozna i predana onome što radi, hrvatska atletičarka Ivana Lončarek (29) s titanskom pločicom i osam šarafa u ruci nastavlja nizati fenomenalne rezultate. Njezina upornost, tvrdoglavost i organiziranost ne daju joj da odustane, iako je u jednom trenutku upravo to poželjela. Zagrepčanka, kojoj motivacije u životu nikada nije falilo, potvrdila je normu za Europsko dvoransko prvenstvo, ali na pomolu je i borba za najprestižnije natjecanje svakog sportaša - Olimpijske igre. 

POGLEDAJTE VIDEO: Ivana Lončarek

Pokretanje videa...

01:03

Video: Sandra Simunovic/PIXSELL/

Zagrepčanka s trenutnom adresom u Ljubljani nastupala je na Europskom dvoranskom prvenstvu u Poljskoj, u Torunu, a kvalifikacijsku utrku na 60 metara otrčala je u subotu, no nažalost vrijeme 8.26 sekundi nije bilo dovoljno za polufinale. Za plasman u polufinale u trebalo je trčati 8.21 sekundi.

- Osobni rekord u toj disciplini istrčala sam 2017. godine u Linzu te iznosi 8,06 sekundi. Psihički je bilo puno lakše podnijeti natjecanja nakon što sam istrčala normu za EP jer mogla sam trčati bez opterećenja - rekla je Ivana. 

Iza svih uspješnih sportaša stoji mukotrpan rad i puno odricanja, pa tako i rezultati koje Lončarek ostvaruje ne dolaze preko noći. Ivana je višestruka prvakinja Hrvatske u trčanju na 100 i 200 metara, kao i na 100 i 400 metara s preponama, te je više puta bila prvakinja Balkana u trčanju s preponama na 100 i 60 metara.

- U atletici je potrebno kontinuirano trenirati kroz duži period kako bi se postigli rezultati za neki međunarodni, odnosno europski ili svjetski rang. Potvrda norme nije rezultat kratkotrajnog pripremnog perioda već svih treninga koje sam do sada odradila - objasnila je preponašica, koja će do kraja dvoranske sezone imati još nekoliko mitinga. 

Nakon dvoranskog Europskog prvenstva, Zagrepčanku čeka i prvenstvo Balkana u Istanbulu i prvenstvo Hrvatske, za koje se nada da će se moći održati s obzirom na aktualnu pandemiju korona virusa. 

- Nadam se da ću se do kraja sezone približiti osobnom rekordu, možda ga čak i popraviti jer bih s rezultatom od oko osam sekundi mogla ući u finale Europskog prvenstva - govori Lončarek.

Pored brojnih uspjeha koje je ostvarila u atletici, Ivana je diplomirala Računovodstvo i reviziju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 2016. godine te je nastavila s daljnjom edukacijom. 

- U 2017. godini upisala sam i završila Akademiju za Internet marketing, te sam od 2018. otvorila obrt za digitalno oglašavanje i time se bavim uz atletiku. Potrebno je biti u svjetskom ili barem europskom vrhu i imati sponzore da bi se od atletike u Hrvatskoj moglo živjeti - objasnila je i dodala:

- Na primjer, jedne sprinterice koštaju oko 1500 kuna i one su najskuplje. Problem je i njihova nabava jer ih u Hrvatskoj nema pa ih moram naručiti izvana. Mijenjam ih svake sezone, ali jedne koristim za trening dok su druge samo za trke.

Ambiciozna Ivana bila je sudionica i polufinalistica europskih i svjetskih prvenstava, a sada lovi i normu za nadolazeće Olimpijske igre za koje vjeruje da nisu nedostižne unatoč konkurenciji za koju kaže da je izuzetno jaka.

- Norma za OI u disciplini 100 metara s preponama iznosi 12,84 sekunde. Osobni rekord iz 2016. godine mi je 13,09 sekundi, ali uveden je novi sistem kvalifikacija tako da se može kvalificirati i na temelju bodova koje skupljamo na natjecanjima - rekla je Lončarek i dodala:

- Treniram svaki dan osim nedjelje, a uglavnom su to dva treninga dnevno. Kad krene sezona, raspored je nešto drugačiji jer sve prilagođavamo trkama. Obično dan prije natjecanja nemam trening, a nakon trke slijedi dan za regeneraciju, lagano rastrčavanje i masažu.

Unatoč pandemiji korona virusa, Ivana je zadovoljna s uvjetima za trening, ali upravo se zbog tih potreba u listopadu prošle godine preselila u Sloveniju kako bi se nesmetano mogla pripremati za nadolazeća natjecanja. 

- Nastupam i za AD MASS Ljubljana gdje mi je glavni trener Albert Šoba i ovdje ne osjećamo posljedice pandemije. Vrhunskim sportašima je omogućeno korištenje svih sportskih objekata i normalno treniranje - rekla je i opisala nam kako njezina priprema izgleda:

- Prvo krećemo sa zagrijavanjem koje uključuje trčanje od desetak minuta, potom slijedi razgibavanje, istezanje i vježbe metodike trčanja. Nakon uvodnog i pripremnog dijela slijedi glavni dio, a to su sprintevi, prepone, vježbe snage i dionice. Uvijek završim s rastrčavanjem i istezanje.

Za vrhunske rezultate, sportaši trebaju prilagoditi prehranu, ali Ivana se ne libi nagraditi nakon uspješnih natjecanja. 

- Nemam neki poseban plan prehrane, trudim jesti zdravo i raznoliko, ali to ne znači da su mi čokolada ili junk food nepoznat pojam. Kada me uhvati kriza i želja za slatkim onda si to i priuštim. Uvijek pazim da to nije prije neke bitne trke, ali zato nema slađeg nego pojesti pizzu i sladoled nakon dobrog rezultata - rekla je. 

Unatoč treninzima i poslovnim obvezama, Ivana uspijeva pronaći vrijeme za sebe kada sprinterice najčešće zamijeni s visokim petama. 

- Slobodno vrijeme najčešće provodim negdje u gradu s društvom. Barem sam ga tako provodila prije korone. Inače se volim srediti i jedva čekam priliku obuti štikle i nešto što nije samo sportiva, a najdraži komad odjeće su mi definitivno traperice. 

Pitali smo atletičarku je li ikada imala neugodnih iskustava u kojima bi joj njezina fizička sprema pomogla da se obrani, ili da se pak riješi nekog napornog muškarca s onim tipično 'dobrim' uletom.

- Vjerujem da sam imala puno manje takvih situacija, posebice u izlascima, nego neke moje prijateljice. Nekom prosječnom frajeru sigurno nije svejedno kad mi vidi biceps, haha - rekla je simpatična Lončarek uz smijeh. 

Ivana nije htjela otkriti puno, ali trenutno je zadovoljna kako se situacija razvija na ljubavnom planu. 

- Podrška s te strane mi jako puno znači kako na sportskom planu, tako i u drugim stvarima van sporta. Cijeli proces prilagodbe i preseljenje u Sloveniju mi je zbog toga bio mnogo lakši i brži - rekla je samozatajna atletičarka. 

Najveću potporu dobiva od obitelji, oca Željka, majke Ljiljane i posebno od dvije godine mlađeg brata Matije (27), ali priznaje da ponekad izgubi volju.

- Ima dana kada sam umorna pa mi se ne da, ali mislim da je tako svima bez obzira čime se bavili. Motivacije mi nikad u životu za ništa nije falilo, a ono što me gura naprijed jesu jasno postavljeni ciljevi. Znam u svakom trenutku što želim, a moja tvrdoglavost i upornost mi ne daju da odustanem. Tu su ključnu ulogu odigrali roditelji koji su odgajali brata i mene tako da se oko svega što radimo maksimalno potrudimo, ne radi drugih već radi našeg osobnog zadovoljstva - rekla je.

Ivana je sada uspješna na dva polja, poslovnom i sportskom, ali nije joj uvijek sve polazilo od ruke. 

- U jednom trenutku sam htjela odustati od atletike. Bila sam treća godina na fakultetu, te sam zbog obveza i treninga od dva puta na dan bila toliko umorna da mi više ništa nije išlo. Rezultati su počeli izostajati, a i odnos s trenerom nije više bio dobar je jer došlo do zasićenja i s moje i njegove strane. Tada sam otišla kod Hrvoja Cika i nikad se više nije ponovio trenutak da želim odustati - ispričala je Ivana koja je počela trenirati s 11 godina i to sasvim slučajno. 

- U osnovnoj školi mogli smo birati dodatne aktivnosti te sam izabrala atletiku samo zato što je isto odabrala moja najbolja prijateljica - rekla je Lončarek koja je od malih nogu bila sportski tip.

Ivana je atletsku priču započela u AK Novi Zagreb, a od 2019. godine je članica AK Agrama i tamo ju trenira Marko Katalinić, no zašto baš prepone? 

- Prvi trener Igor Čordaš, na jednom od treninga, postavio je prepone i rekao nam da trčimo. Odlično sam se snašla i tada sam saznala da ću biti preponašica - objasnila je Lončarek te se prisjetila najdražeg uspjeha:

- Na Kupu Europe u Rigi 2014. godine prvi puta sam trčala seniorski rekord Hrvatske na 100 metara prepone i pobijedila sam. To je bila godina kada sam prvi puta promijenila trenera, otišla sam kod Hrvoja Cika s kojim sam se odlično slagala i još više zavoljela atletiku. To je bio naš prvi veliki uspjeh zbog čega mi je ta utrka posebno draga - kazala je Ivana i dodala:

- Svako natjecanje je priča za sebe i uvijek bude nekih zanimljivosti i raznih situacija, što dobrih što malo manje dobrih, od kašnjenja letova pa brige hoću li stići na vrijeme, do cimerica koje hrču i djece koja na stazi čekaju autograme poslije trke.

Zagrepčanka je trenera promijenila 2019. godine kada joj je hrvatski izbornik Mladen Katalinić predložio da započne suradnju s Albertom Šobom jer ima dosta iskustva, te bi joj mogao pomoći posebice što se tiče treninga s preponama.

- Prošlu sezonu jednom tjedno sam odlazila u Ljubljanu na treninge tehnike prepona i to je dalo dobre rezultate, te sam od listopada 2020. odlučila sve treninge raditi sa Šobom. Za sada sam stvarno zadovoljna jer sam već u prvoj trci istrčala normu, a za dalje vjerujem da može biti samo bolje - kazala je. 

Sportaši na vrhunskoj razini često podliježu ozljedama, a sve to dovodi do značajnog stresa. Ivana je do ljeta 2017. godine imala tipične sprinterske ozljede, kao što je pucanje stražnjih loža, dok je bila mlađa imala je problema s koljenom i skočnim zglobovima. Na mitingu u Riedu u Austriji teško se ozlijedila, ali je povratak na stazu uslijedio brže nego što su doktori predviđali.

- Pet minuta prije starta utrke pala sam na zagrijavanju i slomila palčanu kost, operirali su me i sad imam titansku pločicu i osam šarafa u ruci. Tada sam bila najbolje spremna i dogodila mi se nesreća. Ozljede su sastavni dio sporta i to tako treba prihvatiti kako bi oporavak bio što kraći i uspješniji. Bilo je to 30. lipnja 2017. godine - prisjetila se Ivana tog kobnog dana i dodala:

- Već nakon deset dana od loma sam se vratila treninzima, a nakon mjesec i pol sam se natjecala na Univerzijadi na Tajvanu iako su mi doktori rekli da tri mjeseca neću moći koristiti ruku. Danas ne osjećam nikakve posljedice, osim što mi je ožiljak duž podlaktice podsjetnik na to da i dalje imam nešto u ruci. 

Znanstvenici su proveli istraživanje o važnosti starta kod utrka u kojem je dokazano kako je najveći adrenalin kod čovjeka izmjeren na startu Formule 1 i startu sprinta. 

- U tom trenutku nastojim potpuno isprazniti glavu i koncentrirati se na pucanj startnog pištolja kako bih što prije izletjela iz startnog bloka jer je start u mojoj disciplini presudan. Tremu sam imala samo dok sam bila klinka, a sada sam samo uzbuđena i puna pozitivnog adrenalina- objasnila je Ivana i otkrila nam što najčešće radi prije trke:

- Na dan natjecanja volim ustati ranije, odraditi jutarnje istezanje i nakon doručka u miru popiti kavu. Dan prije natjecanja (dok nije bilo korone) često sam znala otići u shopping.

Zagrepčanka će u travnju ove godine napuniti 30. godina, te na pitanje do kada se planira baviti atletikom teško pronalazi odgovor. 

- Ne mogu dati konkretan komentar na to. Vjerojatno ću se baviti atletikom dokle god će mi to predstavljati zadovoljstvo i gušt, a ne biti stres i opterećenje, što mentalno što fizički - rekla je Lončarek koja zasigurno hrvatskoj atletici ima još puno toga za dati.