'Bahreinci puno piju, u Meksiku se dopingiraju prije utakmica...'

Kako je Tajvan postao ekonomsko čudo, koja je tajna meksičkih tortilji ili koliko dnevno brodova prođe kroz bahreinsku brodsku luku? Ne, nije riječ o još jednom putopisu Gorana Milića već o zemljama u kojima je igrao hrvatski košarkaš Zoran Vrkić. Iako su mu tek 32 godine, Hrvat je u karijeri igrao na tri kontinenta, u 11 zemalja i promijenio 21 klub. Prava je ptica selica, ali i dalje je daleko od hrvatskog rekorda. Legendarni Bruno Šundov je u karijeri promijenio čak 29 klubova, no Vrkić mu ozbiljno prijeti.

Pokretanje videa...

00:07

Video: Instagram/The Turner Twins

Rođeni Riječanin je ovu sezonu započeo u Manama Clubu u Bahreinu, ali korona virus je i u toj zemlji stvorio paniku. Odgodili su letove za Europu, a hrvatski košarkaš je povratak u Hrvatsku uhvatio u '5 do 12'.

- Sredinom veljače, netom prije eskalacije problema s koronom, prihvatio sam dobru ponudu iz Bahreina da tamo pokušam završiti sezonu s trofejima u veoma kvalitetnom klubu. Od planirana 4 mjeseca u Manami, proveo sam tek nešto vise od mjesec dana. Utakmice su iz tjedna u tjedan otkazivane, a u konačnici su odgodili sezonu sve do srpnja.  Kada su najavili zatvaranje zagrebačkog aerodroma, požurio sam kući te nakon toga odradio dvotjednu samoizolaciju - govori nam Zoran iz svog šibenskog doma.

No kako je on uopće završio u Aziji i Južnoj Americi? Klubovi na tim kontinentima se ne mogu s Europljanima boriti po pitanju košarkaške kvalitete, ali što se tiče novca, tu se nenadmašivi. Karijeru je započeo prije 15 godina u slovenskoj Postojni, a nastupao je još između ostalog, za Split, Šibenik, talijansku Bolognu, španjolski Bilbao Basket... i tako je redao europske klubove sve do 2018. U posljednjoj europskoj sezoni u Dinamu iz Bukurešta prosječno je zabijao sjajnih 16 koševa uz pet skokova. Odlična statistika, ali malen ugovor. A Tajvanci, iako košarkaški egzotični, mogu ponuditi nešto što je godinama već nedostižno za brojne europske klubove. Novac. 

Tajvan ima jednu od najbrže rastućih ekonomija u svijetu. Tamo 50-ih godina prošlog stoljeća bili su najsiromašnija zemlja na svijetu, a sada su postali industrijsko središte čiji je BDP na razini Njemačke.

- U Dinamu sam igrao odlično, ali nisam dobio dovoljno dobar ugovor pa sam prihvatio višestruko bolju ponudu s Tajvana. Ta četiri mjeseca tamo su mi bili prvo iskustvo izvan Europe i veoma sam ponosan kako sam ih odradio. Sezona tamo traje oko šest mjeseci. Tajvan je zemlja košarke i bejzbola. Oni su veoma okrenuti SAD-u i NBA-u. Primijetio sam da su sveučilišna i srednjoškolska košarka puno posjećenije za razliku od lige u kojoj sam nastupao.

Nakon Kinmen Kaoliang Liquora, naš sugovornik se zaputio u meksički Plateros de Fresnillo. Odlična plaća, sjajna hrana, ali zemlja prepuna narko kartela ne može jamčiti pravednost u sportu. Brojni košarkašima doping je kao doručak.

- Meksička liga je vjerojatno najjača i najzahtjevnija. Tamo ima i ogroman broj američkih košarkaša koji doslovno kupe meksičku putovnicu i potom nastupaju kao domaći igrači. Strancima je puno teže. Uvijek osjećaš pritisak da moraš dominirati i biti duplo bolji od svih igrača na terenu, ili inače si bivši. Ugovori su odlični, mnogo bolji nego u Europi, ali uglavnom i dosta kraći. Zato se i dogodi da promijenim dva-tri kluba po sezoni. Neugodna iskustva sam imao samo u Meksiku, gdje sam se malo šokirao vidjevši da neki igrači koriste doping. Meksiko i sve te zemlje su prepune droge tako da ni sport nije ostao čist i pošteđen.

No u Meksiku se zadržao samo dva mjeseca i uslijedio je povratak na azijski kontinent. Prvo iranski Exxon Sport Club, a onda i bahreinski Manama Club. Iran i Bahrein su islamske zemlje, jake ekonomske sile, ali osim toga, potpuno različite. Dok je Iran konzervativniji, u Bahreinu vlada potpuna sloboda. U muslimanskoj vjeri alkohol je zabranjen, ali Bahreinci u njemu uživaju u potocima, a noćni klubovi su puni do vrha. 

- U Iranu je velika vjerska represija te većina ljudi žali za vremenima prije iranske revolucije 1979-te. Koliko sam shvatio, Iran je za vrijeme vladavine kralja bio puno sretnija zemlja. Živio sam u preogromnom Teheranu, a hrana u restoranima je bila baš povoljna. Zamjerka je bila užasan promet, previše sati dnevno bih potrošio u automobilu. Što se tiče košarke, proveo sam glavninu sezone u Iranu gdje sam imao odličnu sezonu. Zabijao sam 20 koševa u prosjeku te čak ostvario i rekord karijere od 44 koša s osam zabijenih trica - pohvalio nam se Zoran, a mi dodajemo: Pa isti broj koševa u NBA ligi zabili su i Dražen Petrović te Bojan Bogdanović.

Kao i u Iranu, nafta je temelj i bahreinskog gospodarstva. I to je ono što im donosi ogromno bogatstvo. Upravo zbog toga su i postali poželjna destinacija za brojne sportaše, a naročito zbog stila života koji je sličan europskome.

- Bahrein je za razliku od Irana puno slobodnija zemlja i veoma amerikanizirana, a to se vjerojatno posebno odnosi na Aljuffair kvart, u blizini američke baze gdje sam i ja živio. Žene ne pokrivaju glave, ljudi izlaze, zabavljaju se, piju alkohol. Sve to je u Iranu nemoguće vidjeti na javnim mjestima.  Ipak, primijetio sam da se u Bahreinu ljudi puno više mole. Moji suigrači su se molili i klanjali prije i poslije svakog treninga. Stan, svi mogući restorani, dvorana za trening, teretana i praktički sve što mi je potrebno sam imao na jednom mjestu. 

A kvaliteta košarke?

- Iran u odnosu na Bahrein ima kvalitetniju košarku. Ipak je Iran i daleko mnogoljudnija zemlja te ima dosta više kvalitetnijih domaćih igrača. U Bahreinu su zato pune dvorane, a moj "Manama Club" ima zaista fanatične i lude navijače. Tijekom regularne sezone dopušten je jedan stranac, a za playoff se to diže na dva stranca. Tada se uglavnom dovode skupa pojačanja s NBA pedigreom.
U Manami sam radio sa veoma uspješnim Portugalskim trenerom Pedrom Monteirom. Odličan, zahtjevan i veoma sistematičan trener koji inzistira na jakoj obrani i pritisku po cijelom terenu čitavu utakmicu. Kada stigne Ramazan, smanji se broj utakmica te se trenira i igra samo u kasno večernjim satima.

U usporedbi s Hrvatskom?

- Sve te zemlje zaostaju za europskom košarkom. Ipak, u kvalitetnom radu s europskim trenerom i domaći igrači brzo napreduju i usvajaju nove sisteme i principe igre. Hrvatska liga se ne može ni približno mjeriti. Naravno da smo mi veliko rasadište talenata, ali zbog niskih ulaganja čini mi se da klupska košarka kod nas ide prema amaterizmu.

Fanatični navijači, kvaliteta košarke i ne baš na najvišoj razini, a dopušten jedan stranac. Prepoznaju li te na ulici?

- Manama Club, koji drži košarku i nogomet ima vrhunske uvjete za rad, sve što jedan košarkaš ili nogometaš može poželjeti. 
U Bahreinu se nađe poneki navijač na ulici, no većina ljudi u mojoj ulici je bila zaokupljena svojim skupim i bijesnim automobilima. 

Zoran je jedan od ljudi koji može za sebe reći da je bogat. Ali u kulturnom smislu. Tijekom karijere naučio je talijanski i španjolski, a obzirom da sada igra u Bahreinu, logično je i da nauči arapski.

- Talijanski i španjolski sam zaista naučio bez puno truda. Jezici su zaista pravo bogatstvo. Za arapski, mandarinski ili farsi bi se trebao puno više potruditi i provesti malo više vremena u tim zemljama. Uglavnom sam se kroz karijeru služio španjolskim i engleskim. Na primjer, u Bahreinu baš svi pričaju engleski, i stari i mladi jer je to kao službeni. Na Tajvanu i u Iranu je ipak bilo problematično komunicirati sa suigračima koji nisu znali engleski.  Uživam u novim kulturama i nikad nisam osjetio problem kad bi otputovao na neko daleko mjesto. Osjetio bi čisto uzbuđenje i uživao u svakom trenutku - govori nam on.

Predivno je putovati svijetom i spoznavati nove kulture, ali od 2018. godine Vrkić putuje sam, bez obitelji. Upravo zbog toga razmišlja i o povratku u voljeni Šibenik gdje je igrao dvaput. No ipak, financijska situacija, ne samo u Šibenki, već i u ostalim hrvatskim klubovima, nije baš bajna. Što se tiče tog segmenta, azijske zemlje su u prednosti.

- Od 2018-te putujem sam na sva ta udaljena mjesta, a za vrijeme školskih praznika me obitelj redovito posjeti. Razmišljam i o povratku u Europu. Iako ću uskoro imati 33, bolji sam igrač nego ikad prije i siguran sam da mogu igrati na vrhunskom nivou. Puno truda ulažem u svoje tijelo i nastojim uvijek biti u top formi - kaže nam hrvatski košarkaš koji dodaje kako bi do kraja karijere volio još jednom zaigrati u Španjolskoj. 

Rođeni je Riječanin, ali Šibenik mu je vrlo brzo prirastao srcu. Za sve je 'kriva' supruga Iva koja je od tamo.

- Šibenik obožavam. To je grad po mojoj mjeri, tu živim i tu ću ostati. Tu mi je obitelj, tu su mi Iva, David i Antea. Ostavljam sva vrata otvorena pa tako i ona za povratak u Šibenku... Ipak, mislim da će prije toga sigurno proći još koja godina.

Za kraj, na pitanje što mu najviše fali dok je u stranom svijetu, osim obitelji, dobili smo logičan odgovor:

- Pa burek i ćevapi.