'Bio sam odličan i u košarci, još pamtim druženja s Guardiolom, a Baliću sam dao 100 eura...'

Kad sam bio sedmi i osmi razred, bio sam odličan i u košarci. Najbolji u školi, ali rukomet je oduvijek bio moja prva ljubav. Nisam dvojio kojim ću se sportom baviti. Rukomet je bio ispred košarke i svega drugog - kaže nam Patrik Ćavar.

Ako postoji netko tko je u rukometu bio stvoren za sve, onda je to definitivno on. Odrastali smo gledajući njegove majstorije u Badelu, Barceloni, hrvatskoj reprezentaciji. Igrao je vanjskog na krilu, na crti.

- Mislio sam potkraj karijere biti i golman, braniti jednu sezonu. Da nije bilo ozljede, probao bih i to - kaže Patrik Ćavar.

Prisjetio se Ćavar mnogih anegdota u svojoj bogatoj karijeri. Ivano Balić i on, ponajbolji, po mnogima i najbolji rukometaši svih vremena su jednom prilikom u Poreču imali okladu.

- Bilo je to baš spontano. Sjedili smo u kafiću u Poreču, Ivano, Pero Metličić i ja. Zezali smo se, bile su pripreme reprezentacije. Bilo je to u travnju, nije bilo baš toplo. Kad smo sjedili, vidjeli smo da je u moru bilo puno mulja i svega. Rekao sam im da je tako prljavo da nema šanse da bi netko skočio u to, a Ivano se nasmijao i odvratio mi: ' Hoćeš se kladiti sa mnom, skočit ću ja'? Naravno da sam se kladio, pomislio sam da nema šanse da to napravi, a onda smo se kladili. Oklada je bila vrijedna 100 eura. On je odmah ustao i u tenisicama i trenirci se odmah bacio u vodu, odmah sam mu dao sto eura - prisjetio se Ćavar priče s Balićem.

Pet je puta u svojoj bogatoj karijeri bio europski klupski prvak. Dva puta s Badel Zagrebom, a onda tri puta s tih godina nedodirljivom Barcelonom. Život u Kataloniji oduševio je Ćavara, rođenog u Metkoviću, ali porijeklom Hercegovca po očevoj strani. Tata je iz Knešpolja, mjesta u općini Široki Brijeg. U Barceloni je bio od 1997. do 2001. godine. Prekrasne godine za njega.

- Bili smo toliko moćni, osvojili smo toliko trofeja da je teško sve i pobrojati. To je možda i najbolja rukometna momčad svih vremena. Barcelona je jedna velika obitelj, itekako sam to osjetio kao član i važna karika tog sportskog društva - rekao nam je Ćavar i nastavio se prisjećati svoji dana u Španjolskoj:

- Često smo se družili s nogometašima. Oni su dolazili na naše proslave, mi smo odlazili na njihove. Baš smo bili kao obitelj. Kad bismo išli u obilazak bolnica, uvijek bi išla po tri-četiri nogometaša, rukometaša i košarkaša. U nekoliko sam navrata išao s Figom, Xavijem, Rivaldom i Guardiolom. Družio sam se s Pepom Guardiolom u tim danima u Barceloni, bilo je to baš lijepo razdoblje za mene, nezaboravni dani.

Karijeru je Ćavar započeo u rodnom Metkoviću. U prvoj je momčadi bio već s 15 godina. Klub se tad zvao Mehanika Metković. Potom je otišao u Borac iz Banja Luke, a u Zagreb je došao 1990. godine. Sedam je godina bio igrač Badela, koji je 1992. godine i 1993. godine bio europski prvak.

- Rukomet sam zavolio zbog Veselina Vujovića. U osnovnoj školi molio sam nastavnike da me puste s nastave da mogu gledati rukomet - kaže nam Ćavar i nastavlja:

- U ratnim godinama sam igrao za Badel, osvajali smo naslove europskog prvaka i to je doista bilo posebno razdoblje. Igrali smo europske utakmice kao domaćini u Austriji i Njemačkoj. Otišli bi se tamo pripremati desetak dana prije utakmica. Nije nam bilo lako igrati. Kod nas je bio rat, a mi smo se na parketu boriti za hrvatske uspjehe. Zbog toga su ti naslovi s Badelom doista nešto posebno. Bili smo gosti i kad smo bili domaćini, ali to je bilo toliko dobra momčad da smo bili na tronu u Europi.

Bila je to briljanta momčad, na golu  je bio Tonći Peribonio i Rolando Pušnik, na crti Neno Kljajić i Božo Jović, na krilima veliki Patrik Ćavar lijevo i Ivica Obrvan te Željko Babić desno. Srednji vanjski Bruno Gudelj i Ratko Tomljanović. Lijevi vanjski pokojni Iztok Puc i do njega "univerzalni vojnik", najveći ratnik kojeg je Zagreb ikad imao, tada 22-godišnji Slavko Goluža. Desni vanjski tamnoputi Slovenac Tettey Banfro, izvrsni kradljivac lopti. Na klupi Zdravko Zovko. Kakav sastav, kakva rukometne veličine.

Ćavar je s Hrvatskom bio treći na EP-u 1994. godine, drugi na SP-u 1995. godine i zlatni na Olimpijskim igrama 1996. godine.

- Put do tog zlata bio je trnovit. Na EP-u prije početka Igara nismo bili dobri, podbacili smo, a onda smo u Atlanti igrali čudesno. Ključno je bilo to što je na klupu došao legendarni Velimir Kljajić, s njim se puno toga promijenilo. Bio je to poseban uspjeh, prvo hrvatsko olimpijsko zlato u povijesti. Dani ponosa i slave - kaže Ćavar, koji je za reprezentaciju odigrao 120 utakmica i zabio je 639 golova. Imao je prosjek od 5,3 gola po utakmici. To je prosjek kakav, primjerice, nema niti veliki Nikola Karabatić u Francuskoj.

I ove su brojke dokaz koliko je Ćavar bio velik, jedan od najvećih, nećemo pogriješiti ako napišemo i najveći rukometaš svih vremena. 

Dok je igrao za Barcu, u nekim je utakmicama znao imati i po sedam-osam asistencija. Da je bio košarkaš, onda bi s ovakvim brojkama bio sjajan playmaker. Ali, druga mu velika ljubav nije košarka, već tenis. Išao je i na turnire s Ivanom Dodigom. Bio mu je pratnja, njemu i Tomislavu Brkiću. Tenis obožava.

- Igram tenis u slobodno vrijeme, a radim i kao komentator na Sport Klubu. Uživam u teniskim prijenosima, to mi je uvijek bila velika želja. Čim se vrate turniri, opet ću prenositi - kaže za kraj Pako.