Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
Kolumna
Tomislav Birtić Subota, 23.03.2019. u 10:32
19 komentara

BIRTIJA: I da nisu pobijedili Azere, ne bi to bila blamaža

Ne samo zato što mnogi igrači koji su tabanali do srebra više nisu u momčadi. Ni zato što novajlije treba podržati. A ovima koji su ostali znajući u što se upuštaju se treba diviti na odanosti i hrabrosti

Hrvatska protiv Azerbajdžana igra prvu kvalifikacijsku utakmicu za EURO 2020.
Foto: Jurica Galoic/PIXSELL
19 komentara

Na dan utakmice Engleska – Luksemburg 5-0 zatekao sam se u Manchesteru. Zafrkavao sam Engleze, koji su slavili pobjedu, da u Hrvatskoj ako je manje od 5-0 zahtijevamo ostavku izbornika. Tad je Hrvatska bila treća na svijetu.

Bio sam jedan od ljudi koji je skoro pa tražio priliku da rabi riječ blamaža.Sad je Hrvatska druga, a ja mijenjam iskaz. Da je Azerbajdžan pobijedio 1-0, ili da je Hrvatska samo izjednačila, ne bi bila blamaža. Ne samo zato što mnogi igrači koji su tabanali do srebra više nisu u momčadi. Ni zato što novajlije treba podržati, pa i strpljenjem. A ovima koji su ostali znajući u što se upuštaju se treba diviti na odanosti i hrabrosti.

Vjerujem da na stadion treba ići – zabaviti se. Ako je pobjeda, super. Ako je poraz, ma opet dobro. Međutim, osim što više nisam od ljudi koji jedva čekaju da kažu da je nešto blamaža, rasprodaja ugleda, katastrofa ili koju već frazu izgovore za takve neprilike, ubrajam se i među svjesne da je Hrvatska umalo osvojivši Svjetsko prvenstvo ostvarila rezultat koji zapravo ne može biti standard za budućnost.

Ako smo dvadeset godina čekali da vidimo koliko su veliku stvar napravili Šuker, Asanović, Boban i ekipa, dobra je oklada da ćemo više od četrdeset godina čekati da shvatimo što su napravili Modrić, Mandžukić, Perišić i dečki.

Što se mene tiče, igraju se kvalifikacije. Nema nikakvog jamstva da će Hrvatska proći dalje, a kamoli imperativa. Prođu li ovi dečki dalje, to je uspjeh. U skupini na turniru opet isto. Uspjeh je proći skupinu, a onda gledamo dalje, od utakmice do utakmice. Pa koliko doguraju.

Ako ćemo pravo, teško da ćemo nešto pomoći bivajući kritični prema ljudima od kojih očekujemo da ispune naše snove. Pitanje je koliko smo kritični prema sebi. A tražeći od sebe makar desetinu onoga što tražimo od Barišića i Petkovića možda bismo svijet mogli učiniti nešto boljim.

Možda tako govorim i zato što razlikujem nogomet od Uljanika. Ako me utakmica baca iz takta, što bi trebao Uljanik?

Naši partneri pišu
Message