Da se Splićani i općenito Dalmoši ne naljute, imao je Zagreb tipa koji je kidao majice i proklinjao pred Božić. A dobra je oklada i da će ga opet imati. Nogometaši se samo žele uklopiti
Priča o tri hajdukovca, pokeru, pršutu i skidanju podsjeća na foru o knjizi Arthura Clarkea “Misterije svijeta”. Pola sadržaja knjige je glupost, pola je prava stvar, ali nitko ne zna koje je koja polovica.
Dakle, znamo tko su i što su nogometaši, znamo da se poneki tu i tamo napiju, bahati su, igraju poker, poševe kurvu... Ili to rade stalno, samo neko vrijeme ne znamo koji to rade. Otkako je društvenih mreža to saznajemo češće. A ponekad ne saznamo zato što su nekome ukrali mobitel ili hakirali account, nego se i sami pohvale.
Drugi dio problema je okolina koja ih potiče na devijacije. Nekoć sam se gotovo divio Londonu, jer je od gradova koji došljacima nametnu svoje standarde. Svega. Tad, mlađi, previdio sam da svi gradovi nameću svoje standarde. Više ili manje uspješno, ali trude se nametnuti. Standard Splita je pršut na čelu.
Da se Splićani i općenito Dalmoši ne naljute, imao je Zagreb tipa koji je kidao majice i proklinjao pred Božić. A dobra je oklada i da će ga opet imati. Nogometaši se samo žele uklopiti. I ne samo nogometaši. Odrasli su kao djeca. Žele biti prihvaćeni. Jedan od načina je hvaliti se pršutom ili novčanicom od sto eura na čelu.
Možda je drugi, a možda treći dio problema, teško je odrediti pokušavaju li ti dečki biti kao Kerum ili Mamić, kao mnoooogi ljudi koji se vrte oko klubova, a nije baš da slušaju Mozarta i idu u kazalište, ili kao navijači. Ili i kao “stupovi društva” i kao navijači, kao običan svijet koji sport i ne zanima, kao masa. Neki su ljudi izglasali Keruma, doveli ga na vlast. Neki se ljudi ne ponašaju kao Kerum samo zato što nemaju love kao Kerum. Kamo god da pogledaju, gurači lopte vide loše primjere i slijede ih.
Nadam se da smo na kraju teksta došli do pristojne šutljive većine. S jedne strane, ako je većina u redu, nije devijantna, ne podržava iščašeno ponašanje, problem nije prevelik. S druge strane, ako većina dopušta manjini da nametne svoje standarde, problem ne da je velik, nego preeeeevelik.
Ne može li šutljiva većina korigirati ponašanje bučne manjine, ne može li nametnuti svoje standarde, pa ni zaštititi nogometaše od bučne manjine, što im preostaje nego se prilagoditi!? Ne osuđujem tri hajdukovca. Ne bih volio da mi se djeca tako ponašaju. Bio bih vrlo nesretan. Ali ne osuđujem ih. Nogometaš radi što nogometaš vidi.
