Bježali smo u skloništa, a sve što smo htjeli je igrati nogomet

Bili smo mrtvi. Bilo je to sve što sam pomislio gledajući tu utakmicu s klupe. Prije utakmice svi smo mislili da je Manchester City prvak. Znali smo da se QPR bori za ostanak u ligi, no osjećali smo se moćno. Sve što smo trebali učiniti jest pobijediti ih i osvojit ćemo Premier League. Nitko nije ni pomislio da bismo mogli ostati bez naslova. Sve smo imali u svojim rukama. Utakmica je počela prilično mirno, a onda 'bum' - 39. minuta, Zabaleta zabija. Na poluvrijeme smo otišli s 1-0. Opustio sam se, pomislio 'još samo malo i to je to', počeo je svoju životnu i nogometnu priču u emotivnom tekstu za The Players Tribune Edin Džeko pod naslovom 'Nisi mrtav'.

Džeko nastavlja:

QPR je izjednačio na početku drugog poluvremena iz ničega. Crveni karton, a onda i drugi gol, vode 2-1, sve u razmaku 18 minuta. Bum, bum, bum... Ludnica. Sjećam se, malo nakon drugog gola QPR-a Roberto Mancini ludovao je uz aut-liniji, bijesan na sve, urlao je 'Je*ite se! Ajde! Je*ite se!'. Nemam pojma na koga je vikao, samo je psovao. Mislio sam da smo mrtvi. Izgledalo je kao da nitko od nas ne može podnijeti pritisak. Svi smo nekako misli da smo upropastili veliku priliku. Nakon sjajne sezone sve ćemo izgubiti u jednoj utakmici. Mancini me podigao s klupe i uveo u igru, a momčad je nastavila davati sve od sebe, no ništa se nije mijenjalo. Nogomet je jednostavno takav poneka. Lopta uvijek završi na stativi ili oko gola.

89., 90. minuta... Mrtvi smo. Dodano vrijeme, mislim da je sudac pokazao pet minuta nadoknade. Kad igrate igricu na PlayStationu i gubite 2-1 u 91. minuti, nikad ne pobijedite. Gotovo je. Nemoguće je i da sada bude drugačije. A onda, korner. Silva ubacuje, ja zabijam. Vičem na suigrače 'Amo!', jurim na centar s loptom, imamo još dvije, tri minute. Možda ipak nismo još mrtvi?

Ostatak znate. Ne znam kako smo uspjeli, netko gore dao nam je priliku da preživimo. Pitaju me ljudi kako sam se osjećao kad je Agüero zabio. Iskreno, najjača emocija bilo je olakšanje. Cijelu sezonu radili smo naporno, imali sjajnu momčad, igrali odlično i samo nas je par sekundi dijelilo da sve uprskamo. Bio je to Cityjev prvi naslov u 44 godine, a osvojili smo ga ovako. Ludost! Ta utakmica pokazala mi je da u nogometu i životu nikad ne smijem odustati. Ako odustaneš, mrtav si čovjek. Bili smo mrtvi, a onda smo se vratili. 

Dio mojeg veselja koje se vrati kad se prisjetim te utakmice je sjećanje na igrače s kojima sam osvojio naslov. Aguero, Silva, Yaya, Kompany i naravno Mario Balotelli, koji je sjajan čovjek. Ponekad su ga mediji razapeli bez ikakvog razloga, nisam to mogao razumjeti. No Mario je jako zabavan dečko, i Mario je prvak.

Za nas s Balkana to je poseban doživljaj

Imao sam sreće da sam u svlačionici imao Kolarova i Savića, dva momka koji su odrasli na Balkanu kao i ja. Poseban je ponos osvojiti naslov prvaka Engleske kad dolazite odakle mi dolazimo. Nemojte zaboraviti da sam rođen u Sarajevu u 80-ima. Tijekom rata bilo je dana kada smo morali prestati igrati nogomet na ulici zbog sirena, bježali smo u skloništa.

Kao dijete, ne razumijete u potpunosti opasnosti koje donosi rat. Sa šest godina znao sam što se događa oko mene, no nisam previše razmišljao o tome. Roditelji umjesto nas razmišljaju, preuzimaju svu brigu na sebe. Bez njih moj život bio bi nemoguć. Kad je rat napokon prestao sve je bilo razoreno. Grad jednostavno više nije postojao. Sjećam se kako me otac vodio na prve treninge u Željezničar, a morali smo promijeniti dva autobusa i tramvaj da dođemo na trening. Trebalo nam je više od sat vremena da dođemo tamo, a trenirali smo igralištu srednje škole jer je stadion bio uništen. Iako je tata radio, svakog dana vodio me na trening, a nakon treninga uvijek bi mi donio bananu. I u najtežim trenucima roditelji su meni i mojoj sestri pokušali pružiti baš sve.

Bio sam sretan što mogu igrati, a da me ne prekidaju uzbune

Svi imaju snove, no u tim vremenima, kad se država ponovno stvarala, teško je bilo razmišljati o bilo čemu. Sjećam se da sam bio sretan što mogu igrati nogomet po prvi prvi put u mom životu bez da me prekidaju sirene, opasnost i slične stvari... Bez ikakvih komplikacija. Samo nogomet. Ako sam i imao snove, to je bilo da zaigram u prvoj momčadi Željezničara. Bilo je to zato da bih oca učinio ponosnim. Igrao je nogomet cijeli svoj život, no nikad nije uspio postati profesionalac. Sjećam se, imao sam 17 godina, bio sam s njim u nekom trgovačkom centru kad je zazvonio mobitel. Bio je to jedan od mojih trenera koji mi je rekao da sutra putujem s prvom momčadi na pripreme. Kad sam to rekao tati pitao me: Tko? Zašto? Kad? S kim? Što???

Bio je to velik trenutak za mene, podijeliti taj užitak s njim jer on je uz mene od prvog koraka. Doista, svaki korak na treningu poslije rata bio je uz mene. Nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana igrati u Njemačkoj, Engleskoj, a posebno u Italiji. Jer, Serie A kod nas je u to vrijeme bila vrh. Obožavao sam Ševčenka, bio mi je idol.

Nikad neću zaboraviti prvu utakmicu protiv njega, ja u Wolfsburgu, a on u Milanu. Prije utakmice zamolio sam ga da zamijenimo dresove nakon susreta, a on mi je već na poluvremenu dao svoj dres. Često me pitaju za razliku između Serie A i Premier League. U Engleskoj je samo brzina, brzina, brzina, a u Italiji je sve u taktici. Toliko toga sam naučio u Romi. Tu se misli na svaki i najmanji detalj. No najvažnija je stvar to što sam dobio priliku da legendu poput Tottija mogu zvati svojim prijateljem. Stalno mu govorim da mi je žao što nisam prije došao u Romu jer i ovih par sezona s njim toliko je unaprijedilo moju igru.

I u Romi smo imali svoj 'QPR trenutak'. Bilo je to ono četvrtfinale protiv Barcelone, bila je to utakmica koju možete pokazati djeci i reći im: 'Pogledajte ovo, ova utakmica je dokaz da nikad ne smijete odustati'. Prvu utakmicu izgubili smo 4-1, a kad izgubite od Barcelone 4-1 možete samo pomisliti - mrtvi smo!

No, druga utakmica kod kuće, imao sam malo sreće, na početku zabio za 1-0, navijači nas nose, daju nam energiju. U drugom dijelu dobili smo penal, De Rossi zabija. U tom trenutku u krvi se pojavi onaj osjećaj: Možda? Možemo li? Igrali smo kao zvijeri, davali sve od sebe, vikali... A onda, na kraju, u 82. minuti Manolas zabija za 3-0. Nevjerojatno.

Gledao sam utakmicu drugi dan i shvatio da smo im mogli zabiti pet ili šest golova lakoćom. Čudno je to reći kad znate da je na drugoj strani Barcelona, no igrali smo čudesno. Bili smo taktički savršeni. Bili smo mrtvi i vratili smo se u život. Može se dogoditi u manchesteru i Romi, može se dogoditi bilo gdje. To je nogomet.

Samo smo htjeli igrati nogomet u miru

Sad imam 32 godine i ne znam što me čeka u karijeri i životu. Definitivno bih volio Bosnu odvesti na još neko veliko natjecanje. Bio sam tako ponosan što smo mojoj domovini pružili trenutke sreće 2014. godine. Zamislite, prva utakmica BiH na SP-u i debi na Maracani protiv Argentine. Nakon tog SP-a osjetio sam da se u domovini nešto promijenilo. Kad sam ja odrasatao u Bosni, naši idoli bili su strani igrači, a sada klinci na ulicama sve više pričaju o našim nogometašima, pogotovo o dečkima poput Miralema Pjanića. A to me čini sretnim.

Nakon rata bili smo generacija klinaca s jednostavnim snovima. Samo smo htjeli igrati nogomet u miru. Sada, igram nogomet i pronašao sam svoj mir. To je moj život. Želim igrati i gledati sve utakmice koje mogu. Ponekad, kad me žena ulovi kako gledam nogomet na TV-u, pita me 'je li dosta nogometa već jednom'?

Samo se nasmijem. Već bi trebala znati odgovor. Ne, naravno, nikad nije dosta.