Čovjek mi je rekao: Raketa, da sutra umrem, sve sam doživio

Najteža od svih utakmica bio je doček, ali i naša najveća pobjeda.

Tako su, u HRT-ovoj emisiji "Junaci našeg doba" Danijel Subašić i Domagoj Vida započeli opis posljednjeg hrvatskog srebrnog nogometnog poglavlja iz Rusije - doček.

Pola Hrvatske tog se 16. srpnja slilo se u Zagreb. Srebrni "Vatreni" vratili su se kući malo iza 15 sati.

- Očekivali smo da će biti puno ljudi, ali tek kad smo preletjeli Trg, vidjeli smo da nije baš tako, da ih je puno više - prisjetio se Vida.

- Piloti su nam u avionu javljali koliko je ljudi na ulicama, ali nitko nije to doživljavao. Inače se na letu služi sok i voda, a kod nas je tada bilo viskija i coca-cole. Prije svakog natjecanja pričali smo da nas barem jednom dočekaju kao Gorana, Janicu ili rukometaše - rekao je Vedran Ćorluka.

Takvi, umorni, a opet veseli i raspjevani krenuli su na "put bez kraja", šestosatnu vožnju autobusom od Zračne luke Franjo Tuđman do Glavnog trga. Deseci tisuća navijača nisu im davali da se probiju kroz cestu.

- Bilo je planirano da stanemo u Savskoj da igrači obave fiziološke potrebe. Stali smo 15-ak minuta, ali tada je autobus postao preopterećen, pa su se igrači prebacili u drugi do Trga - prisjetila se ZET-ova vozačica Nikolina.

Tijekom puta dogodilo se mnogo situacija koje su se reprezentativcima urezale u pamćenje.

- Jedan stariji čovjek mi je doviknuo: "Raketa, da sutra umrem, sve sam doživio. Vidio sam sretnu Hrvatsku". To neću nikad zaboravit - govorio je Ivan Rakitić.

- Negdje kod Buzina jedan veteran bez noge, na koljenima, kolica sa strane i kaže mi: "Sad znam za što sam se borio" - prisjetio se Dejan Lovren.

Mrak je već pao, ali 100 tisuća ljudi na Trgu nije izgubilo energiju kad su stigli junaci.

- Žao mi je jedini što mi nije u tom trenutku kliknulo pa da nagovorim sve da ne odemo tako brzo. Možda bih potencirao da ostanemo više jer su ljudi to zaslužili - rekao je Vida.

Andrej Kramarić, pak, žali za još nečim.

- Proplakao sam četiri-pet puta, nije više bilo ni suza. Rekao bi da je taj doček prva stvar koje ću se sjećati tijekom cijelog života.  Jedino mi je žao što moji roditelji, koji su automobilom išli u Rusiju i bili tamo na svakoj utakmici, nisu stigli na taj doček.

- Prošli su nam ti trenuci kao pola sata - završio je kapetan Luka Modrić.